Glasne misli: Pravo na život i pravo na izbor
Autor: Radio Delta na 25. svibnja 2016.
Kao i uvijek kod izbora teme ovih „Misli“ bilo je premišljanja. Najprije sam izabrao temu o braku, o ljubavi i sebičnosti u braku; ono kad često nisi svjestan da si sebičan, jer svoju sebičnost „zaogrneš“ bračnom ljubavi i onda misliš da imaš pravo nešto tražiti, očekivati i zahtijevati od svog bračnog druga… Tema zanimljiva, ali sam ipak izabrao drugu jer je „uskočila“ u zadnjem trenutku i nametnula se svojom veličinom i svojom aktualnošću – Pravo na život i pravo na izbor. Tema o životu nerođenih je velika, svevremenska i sveživotna, kao da joj nema kraja, kao da nema ni početka… Tema o izboru je također velika, ali je manje važno hoću li ja izabrati ovu ili onu temu, ili hoćete li vi izabrati ovu ili onu radijsku frekvenciju… I koliko god govorili o temi pobačaja kao da se nismo makli s početka jer ostaju svađe i prepirke, vrijeđanja i nadvikivanja, ostaju nepremostive razlike i podjele, brojanja i prebrojavanja čijih je pobornika više ispod svojih parola – onih u hodu za život ili onih u hodu za pravo izbora.
Vjerujem da svatko od nas ima svoje mišljenje i svoj izbor. Moje mišljenje (pošteno je krenuti od sebe) vidi se u priznanju da mi je nešto najljepše susresti i vidjeti trudnu ženu; sjetim se sebe kako bih prislanjao uho na trbuh svoje žene, slušao otkucaje djetetova srca, stavljao ruku da osjetim njegove pokrete, a osmijeh nisam mogao skinuti s lica. Nije nam palo na pamet postavljati pitanje o pravu ili o izboru, zato što smo bili presretni što je život izabrao nas. Što je s pravom i izborom žena koje „izgaraju od želje za djetetom“, a nikako ne uspijevaju zatrudnjeti? – No, kako „ nas ima svakakvih, a najviše različitih“, postoje i drugačiji, koje na vijest o trudnoći obuzme strah i nevjerica, postaju zabrinuti i mrzovoljni, ta vijest o životu kojeg u sebi nosiš odjekne kao smetnja, kao muka i nesloboda, kao remećenje svih zacrtanih planova… I ovdje se govori o pravu, o ženinu pravu na izbor „prekida začetka života“: „To je moje tijelo, moje pravo, moj izbor! Ni država, ni Bog blizu jajnika mog!“ – A što je s pravom začetog djeteta i s njegovim pravom na život? – Ovo je očito i pravno pitanje u kojem najlošije prolazi tek začeto dijete – embrij. Pravno gledano u pravnom rječniku nema statusa embrija i ne znamo (još) kako se pravno postaviti. Začeto dijete – embrij je zaista u nezavidnom položaju u našem suvremenom i tehnološki izrazito naprednom društvu – ne znamo što ćemo s njim!? Ne samo u pravnom smislu, već ni ontološki nije definiran je li stvar ili ljudsko biće; i u etičkom smislu ne znamo kako će se pojedinac i društvo postaviti prema začetom djetetu – embriju. Njegov status je do danas nedefiniran, a ako mu oduzmeš status, otvara se prostor manipulacijama. Ispada da s tek začetim životom možeš raditi što hoćeš: ovisi o tvom svjetonazoru, o tumačenju, o znanju i educiranosti, ovisi o tvom raspoloženju, o tvojim planovima, o trendu, o modi, o horoskopu, o vremenskim prilikama… Istina, tek začeto dijete nema nikakvih prava…
Naše suvremeno društvo, znanstvenici i zakonodavci još nemaju zajednički odgovor na ova osjetljiva bioetička pitanja: Što je embrij i kada počinje život? – Aktualna predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejec kandidira se ovih dana za treći mandat ustavne sutkinje, iz Odbora za Ustav postavljeno joj je pitanje: „Je li prihvatljivo da su neki predmeti na Ustavnom sudu preko 20 godina?“ Ona odgovara: „Riječ je samo o jednom predmetu – o Zakonu o pobačaju. To shvaćam kao osobni neuspjeh jer nisam uspjela uvjeriti sjednicu suda da uđemo u raspravu o tom predmetu…. Da apsurd bude veći, riječ je o zakonu koji nije iz Republike Hrvatske, nego iz 1978. godine…. Vjerujem da je sazrelo vrijeme da se počnemo baviti tim pitanjem.“ – Predvodnica inicijative „Obrani pravo na izbor“ Bojana Genov brani postojeći zakon iz 1978. godine i kaže „da je izrazito dobar i moderan i treba ga zaštititi“, dok struka danas kaže da se od 1978. puno toga promijenilo i u osvrtu na postojeći zakon ističu kako je riječ o „iznimno površnom i nedorečenom propisu“ pisanom u vrijeme kad se neželjena trudnoća rješavala bez puno procedure i etičkih propitivanja. Pobačaj je bio sastavni dio „planiranja obitelji“, a od tada se puno toga promijenilo. Europski sud za ljudska prava začetom je djetetu priznao ljudsko dostojanstvo i pravo na zaštitu, dok je Europski sud u Luksemburgu 2011. istaknuo da se svako ljudsko jajašce mora, čim je oplođeno, smatrati ljudskim zametkom i da je oplodnja ono čime počinje razvoj ljudskog bića. – Svakako je znakovito kako se danas Zakon o pobačaju iz 1978. smatra dobrim i modernim, a nazadnim se drži mišljenja suvremenih stručnjaka i Europskog suda za ljudska prava!?
Koliko god nas zamarala ova tema jer je mučna a problem se čini nerješiv, mislim da je dobro i potrebno o njoj govoriti i razgovarati. Pristupiti joj ozbiljno i odgovorno jer je važna i prevažna i za pojedinca i za društvo. Zato nije dobro pristupiti joj „navijački“, strastveno, s parolama i skupovima, jer se opet cijeli problem svede na napredne i nazadne, na ekstremiste i liberale, na vjernike i nevjernike, na fašiste i antifašiste, na njih i na nas, na naše uvrede i njihove uvrede, na politiku i politikanstvo, a ovaj prevažni problem zaslužuje da mu pristupimo maksimalno ozbiljno. Pa danas je puno lakše nego prije, danas kad najmoderniji ultrazvuk može ući u zadnji atom čovjekova tijela, pa tako i u ženinu utrobu (usput – podsjećam na lijepu hrvatsku riječ „maternica“) i neka nam znanstvenici kažu što to vide, što se to događa u ženinoj utrobi, je li to živo biće ili neka stvar, kako se razvija, je li odmah živo ili tek poslije u nekom od stadija razvoja? Poslušajmo što kažu biolozi i etičari, što filozofi i ontolozi, što pravnici i (za vjernike važno) što kažu teolozi… Iz suprostavljenih prava, prava žene na pobačaj i prava nerođenog djeteta da se rodi, proizlazi prevažno pitanje – kad život počinje te ima li ili nema pravni status nerođenog djeteta prednost pred statusom ženina prava nad životom nerođenog djeteta?!
Stručnih mišljenja ima i treba ih samo htjeti iščitati. Tako je zapažen znanstveni rad prof. dr. Dubravke Hrabar, nedavno objavljen na znanstvenom portalu Hrčak u kojem autorica zaključuje da je sporni Zakon o pobačaju iz 1978. protivan odredbi Ustava RH koja jamči pravo na život svakom ljudskom biću, jer „teško je zanijekati“ – kaže ona – „činjenicu da je nerođeno dijete osoba, a ako je osoba, onda ima i pravo na život… Vrata novom, etičnijem, dosljednijem i pravednijem uređenju prava nerođenog na život širom su otvorena i izazov su za nova promišljanja.“ – Ona misli da je pobačaj „pogubna, nepoželjna i složena realnost koju nitko ne bi smio zagovarati u ime bilo čega!“ Ona ne misli da bi zabrana pobačaja, bilo kao ustavna odredba, bilo kao zakonsko određenje, urodila plodom. Odbacuje i razmišljanje o zabrani pobačaja kao mjeri povećanja populacije jer to nigdje nije bio slučaj. „Zabrana pobačaja bila bi prihvatljiva kad bi sve trudnoće bile željene i planirane, ali nisu i uz to tisućama godina problem je kako zaštititi dijete u situaciji kad majka ne želi roditi.“ Država tu može pomoći stvarajući uvjete i preduvjete jer 75% žena kažu da su se odlučile za pobačaj zbog ekonomskih uvjeta „neću rađati sirotinju“; velika većina roditelja se izjasnila da bi imala još jedno dijete kad bi nam ekonomska situacija bila bolja i društvo uređenije… Ovdje je na potezu država, ako „drži“ do sebe i ako joj je stalo do naše budućnosti.
Mogućnost izbora čovjeka najviše čini čovjekom. Izbor pretpostavlja slobodu i odgovornost. Izbor je najteži kad smo u dvojbama. Ako smo u dvojbi je li osumnjičenik za neko djelo kriv ili ne, pustimo ga. Ako smo u dvojbi je li embrij ljudsko biće ili nije – pustimo ga da živi nekoliko mjeseci pa ćemo se riješiti dvojbi. Kad žena otkrije da je trudna sigurno ima svakakvih reakcija, od veselja do tuge, od oduševljenja do očaja… i puno dvojbi. Žena koja u dvojbi odluči roditi, ona je usmjerena na dijete pa ne znam kakvi uvjeti budi i koliki je BDP; dok žena koja u dvojbi izabere pobačaj, bez obzira kroz kakve traume prolazi, kad se poziva na svoju slobodu i na svoje pravo na izbor, zapravo, nije usmjerena na dijete, već na sebe, iz ovog ili onog razloga. – Prvo i najvažnije pitanje jest – je li embrij život? „Teško je zanijekati“ – kažu stručnjaci – „da je nerođeno dijete osoba. Ako je osoba ima i pravo na život.“ – E onda tu sve staje: nema ni naprednih, ni nazadnih, nema prava žene ni prava muškarca, nema moje slobode, ni mog izbora… i Europski sud za ljudska prava priznao je začetom djetetu ljudsko dostojanstvo i pravo na zaštitu.
Sve što sam do sada mislio „glasno“ ticalo se svakog čovjeka, a na kraju evo malo „dodatnog razmišljanja“, zapravo ponavljanja, za one koji se smatraju vjernicima, kršćanima pa i za predsjednika jedne hrvatske demokršćanske stranke. Sve manipulacije i instrumentalizacije čovjeka kroz povijest čovječanstva svoje konačno ishodište imaju u čovjekovoj želji da bude gospodar života i smrti. Čime smo mi živi zaslužili to svoje „pravo na život“? Ničim. Život nam je darovan. Tko daje život i tko ga uzima? Tko je gospodar života i smrti? Tko je Život sam? Za kršćane i za predsjednika jedne demokršćanske stranke to je – Bog. Ako čovjek stavi sebe na to mjesto, kao mjerilo svega, kao onog koji uzima pravo odlučiti „ti ćeš se roditi, a ti nećeš“, život više nije svetinja, a osobi se oduzima dostojanstvo. Za kršćanina je život svetinja, počinje od začeća do prirodne smrti i kršćaninu nisu potrebni zakoni, zabrane i zakonske odredbe da mu to kažu. „Moje pravo prestaje tamo gdje počinje pravo drugoga“, a nerođeno dijete ima pravo na život i na svoje dostojanstvo. Život je svetinja. – Više nisam siguran je li ove riječi, i kršćanima i predsjedniku demokršćanske stranke, zvuče kao zastarjele, nazadne i u isto vrijeme ekstremne i opasne „za umjereno društvo u cjelini“?!
Napisao: Vatroslav Vugdelija