GLASNE MISLI: Otvoreno pismo

Autor: na 6. listopada 2017.

 

Već četvrt stoljeća živimo u demokraciji sa svim njezinim prednostima i manama, no znamo da nas život često donese do situacije kad jednostavno nismo sigurni je li nam demokracija prednost ili mana.

Ono prije demokracije uglavnom se znalo koji su to ljudi, koje institucije i koji autoriteti koji „imaju nešto za reći“; njihove riječi se slušalo i njihovo mišljenje uvažavalo. Danas u demokraciji, zahvaljujući tehnološkom napretku, internetu, medijima i globalizaciji, svi govore, i stalno, sa svih krajeva svijeta, svatko ima pravo na svoje mišljenje, riječi su izgubile snagu, institucije autoritet, sve manje je poštivanja drugoga i poštovanja prema onome što drugi poštuju; svatko polazi od sebe i od svog trenutka i situacije u kojoj se nalazi i prema tome izražava svoje raspoloženje, razočarenje ili oduševljenje.

Demokracija nam je donijela i mogućnost direktnog obraćanja autoritetima, jedno od njih je i „Otvoreno pismo“. To je pismo koje se ne šalje samo primatelju već i novinarima, koji će to pismo javno objaviti u novinama i na portalima. Kad sam htio nešto više saznati na internetu o pojmu „otvoreno pismo“, na ekranu se nudilo 147 primjera „otvorenog pisma“. Ljudi ih pišu i šalju na razne adrese iz razno raznih razloga: počevši od poznatog otvorenog pisma Emila Zole „J’accuse“ upućenog francuskom predsjedniku, sve do otvorenog pisma metkovskog vatrogasca upućenog metkovskom gradonačelniku. Otvorena pisma su uobičajena u demokraciji, u totalitarnim sistemima su bila rijetka i znamo kako su autori završavali; danas ih pišu i šalju svugdje po svijetu pa tako i u Hrvatskoj. U posljednje su vrijeme gotovo popularna pa svako malo naiđemo na neko otvoreno pismo iz Slavonije, iz Splita, iz Rijeke … Naslovi su redovito bombastični: Otvoreno pismo mladića iz Slavonije „Premijeru, sramite se!“, a povod je odlazak mladih ljudi iz Slavonije, mediji to nazivaju „egzodus“. Nije teško razumjeti tog mladog čovjeka, kad ga muka stisne i ne vidi izlaza do li odlaska s rodne grude. Dosta dugo je bilo aktualno i otvoreno pismo čovjeka iz Splita, i ono je počinjalo s „Premijeru, sramite se!“. Veliki dio sadržaja tih pisama potpisala bi većina ljudi, jer svi dijelimo istu i sličnu sudbinu. No, ovo otvoreno pismo iz Splita, osim zamjerke na nemanje posla i bezperspektivnost, naglašava da bježi od nacionalizma i fašizacije društva. Kad je njemu samom upućeno otvoreno pismo, s kritikama i drugačijim pogledom na društvenu stvarnost, sam autor se naljutio, napisao još jedno otvoreno pismo i „odlučio da će ostati i boriti se za bolje društvo po mjeri svakog građanina“ i, dakako, po njegovoj mjeri.

Iskreno, uvijek mi je žao kad naši ljudi odlaze iz Hrvatske, imaju svoje razloge, svoje muke i svoje sudbine; uvijek mi je žao kad se o Hrvatskoj govori i piše s toliko crnila i s toliko gorčine, ali uvijek nastojim opravdavati te ljude; ne znam njihove borbe i njihovu muku jer „nisam hodao u njihovim cipelama“ pa ih ne mogu do kraja razumjeti. No, dobro su me naljutile riječi Pravobraniteljice za djecu, kad je na kraju svog mandata poručila djeci u Hrvatskoj: „Učite strane jezike i bježite odavde!“ Ne znam točno koja je njezina muka, s čime i s kim se sve borila, ali ona je na odlasku s te funkcije pravobraniteljice hrvatske djece svoju ogorčenost „izlila“ na svu našu djecu. Ona je poručila i mojoj djeci – „Bježite odavde!“ Ali „pravobraniteljica za djecu“ je institucija, autoritet, riječi i poruke upućene „s te visine“ imaju puno veću snagu i poruku nego riječi mladića iz Slavonije i anonimnog građanina iz Splita. Zato me to razočaralo i naljutilo, ta neodgovornost za javnu riječ, to nepoštivanje domovine Hrvatske ( sa svim njezinim manama), to vrijeđanje roditelja (sa svim njihovim mukama i manama) i na kraju to nepoštivanje naše djece, jer si, odlazeći s funkcije a ostajući u Hrvatskoj, na njih izlila svoju ogorčenost i razočarenja.

Jednoga dana pojavi se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir već dugo muči da bi kroz taj sitni otvor izvukao svoje slabašno tijelo. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Obuzet plemenitim sažaljenjem, čovjek odluči pomoći mu. Uzeo je škare i razrezao čahuru. I leptir je s lakoćom izašao. Ali imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek ga je nastavio strpljivo promatrati, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi pridržala leptirovo tijelo i osnažila ga. No, to se nije dogodilo. Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i kržljavim krilima. Nikada nije poletio. Poruka priče: U plemenitoj ljubaznosti i s dobrim namjerama čovjek nije razumio kako je  poteškoće kroz koje leptir, izlazeći iz čahure, mora proći zapravo osmislio Stvoritelj, da bi krv iz leptirova  tijela potekla u krila pa kad se oslobodi čahure, da bude spreman letjeti. Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti. – Poruka ove priče je uvijek aktualna i snažna. Svako vrijeme nosi svoje breme, ima svoje muke, a ovo naše vrijeme je vrijeme brzine, ali i vrijeme nestrpljivosti i netrpeljivosti. Danas čovjek pritisne tipku, enter, pošalje mail, poziva se na sva svoja prava, hoće sve uvjete i životni standard odmah i sada, a ako ne uspije, netko se nastavi još više truditi, a netko drugi traži odgovorne i krivce, piše otvorena pisma, ide iz Hrvatske, ili ostaje u Hrvatskoj, a poziva druge da bježe.

Na žalost, Hrvatska ima dugu tradiciju iseljavanja: početkom prošlog stoljeća ljudi su selili u prekooceanske zemlje doslovno jer su bili gladni; neki su odlazili i zbog političkih razloga; 60-ih godina naši djedovi i očevi išli su na „privremeni rad“ najviše u Njemačku (i moj ćaća je išao), išli su „trbuhom za kruhom“ jer se malo imalo, puno, puno manje nego mi danas. A ponižavanja na granici, a diskriminacija i šikaniranje na političkoj, vjerskoj, ekonomskoj osnovi… Moj ćaća i naši djedovi i ćaće držali su svoju muku u sebi, trudili se i žrtvovali za svoju obitelj. Nisam ga nikada čuo da se potužio, ali mi je sve bilo jasno kad sam ga 1991. prvi put vidio da plače od radosti kad se s hrvatskom zastavom vraćao s nekog političkog skupa. – Znam, vremena su se promijenila: više ne moramo seliti zbog gladi, ne moramo ni zbog politike jer smo u demokraciji, imamo svoju državu i možemo birati svake 4 godine neku drugu političku opciju – selimo iz ekonomskih razloga. To je „teatar apsurda“: prekrasna zemlja, 1200 otoka, puna nacionalnih parkova i parkova prirode; 100 milijuna turističkih noćenja samo ove godine, bogata vodom, šumom, kulturom, folklorom, ljepote i bogatstva gdje god pogledaš… To je i apsurd, i muka, i frustracija… Jasno je da svoju krivnju nose svi oni koji obnašaju ili su obnašali vlast. Oni su najodgovorniji.

Oni koji vode našu državu, premijeri, predsjednici, ministri, političari – oni su najodgovorniji, ali što je s nama? Političari su „naš odraz“, mi ih biramo pa smo i mi političari, tj. i mi imamo svoju odgovornost. Da ne idem puno u širinu i da vidimo kako ovo nije samo naša stvarnost, donosim na kraju komentar jednog Srbina na neko od njihovih „otvorenih pisama“ i poziva na iseljenje uz poruke njihovim političarima „Sramite se!“. Kaže on: „Vječito smo ljuti i bijesni zbog svake sitnice, a kamo li zbog nečega krupnog … Među ljudima vlada netrpeljivost i nekultura. Hoću reći, bez kulture nam nikakav novac ne poboljšava kvalitetu života, naprotiv. Bit će nam bolje kad mi budemo bolji. Onda kada naučimo da volimo svijet oko sebe i svoju zemlju, e tada će nam biti bolje, a za to nam nije potrebno zalaganje nekih tamo političara nego nas samih. Ukoliko vidite problem, pokušajte da ga riješite a ne da kukate zbog njega, nitko na tom zapadu nije dobio to što ima tako što mu je s neba palo, nego su zasukali rukave i sami uredili svoj život. A svi koji nosite uniforme, koji imate neke funkcije, bilo kakve – znajte da u njima vi predstavljate svoju zemlju a time i svakog čovjeka u njoj. Naučite već jednom da je poštujete!!!“

Piše: Vatroslav Vugdelija

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik