GLASNE MISLI: Oni koji smetaju

          Ranim jutrom socijalnu službu je nazvala mlada žena agresivnog glasa. Službenik se nije dobro ni sabrao, a žena je već izbrojala „cijele litanije“ nečega protiv nekoga. Službenik ju je zamolio da se smiri i polako iznese svoj problem, sve ne bi li nekako „pohvatao konce“. Smirila se nije, već nastavila iznositi svoje primjedbe i svoje zahtjeve, zgražala se, ljutila, iznosila svoje argumente, pozivala na pravo i pravdu, naređivala, prijetila … Sve je to „istresla“ službeniku u telefonsku slušalicu – zbog njezinih susjeda! Sa susjedima dijeli isti kat, a oni ne održavaju higijenu zajedničkog prostora pa svima prijeti zaraza, oni zabadaju nos u njezinu privatnost, kod njih dolaze klošari i pijanci i nemoguće je živjeti s njima na istom katu! „Neka socijalna služba izvoli riješiti ovaj slučaj!“ – nastavlja dalje prijetećim tonom – „ja sam već obavijestila nadležno ministarstvo o ovom problemu. Ako vi ništa ne poduzmete, zvat ću i novinare, u „Provjereno“, policiju, Uskok…“ – Službenik je jedva došao do riječi i priupitao: „Gospođo, očito je da oni vama puno smetaju. A možda bi najbolje bilo da se sve službe udruže pa da tu obitelj nekamo odselimo da vam više ne smetaju?!“ Malo je zašutjela, a onda dodala: „Ne moraju se oni odseliti, samo ja želim da vi riješite s njima ovo što meni smeta!“ – Poslije toliko vike, žuči, ljutnje, zgražanja, prijetnji i poklopljene slušalice, ostade pitanje u zraku: bi li problem na tom katu bio riješen kad bi susjedi popravili higijenske navike i ono drugo što im se prigovara? – Je li glavna smetnja „održavanje higijene zajedničkog prostora“, ili su glavna smetnja susjedi?

            Dok sam ove „Misli“ stavljao na papir, imao sam i ja svoju osobnu smetnju – bolio me zub. Nije to bio neki jaki bol, ali opet dovoljan da mi smeta i ne da mira, da se ne mogu sabrati i da moram – na kraju krajeva – stalno misliti na taj jedan mali zub! Odlučio sam izdržati, malo pretrpjeti, tolerirati i bol i zub, a onda sam ipak odlučio uzeti tabletu protiv bolova i tako otkloniti tu bolnu smetnju. Znam da je to privremeno rješenje pa sam odlučio otići zubaru, a ako to ne pomogne, možda se obratim i Ministarstvu zdravstva … Šalim se, naravno. O smetnji je ovdje riječ. Vjerujem da nema čovjeka kojemu nešto ili netko ne smeta, kojemu nešto kod nekoga ne smeta, bila to sitnica ili „krupnica“. Nećemo ovdje o velikim smetnjama, npr. kad nekoj velikoj svjetskoj sili zasmeta neki predsjednik neke latinoameričke države, oni preko nekog domaćeg generala izvedu državni udar i problem, tj. smetnja je riješena. Danas je moćnima još lakše „ukloniti smetnju“ – pa je za povod vojnoj intervenciji dovoljno medijsko opravdanje da su u toj zemlji ugrožena demokracija i ljudska prava, da ta neka zemlja proizvodi nuklearno naoružanje, da se oni (ti moćni) bore protiv terorizma… Kad pogledamo sve države u našem okruženju, i ne samo u našem, čini se da nije bilo vremena kad jedna drugoj ili trećoj susjednoj državi nije prigovarala zbog nečega, kad joj nije u nečemu smetala. To je zato što su susjedi i jer „žive na istom katu“ i nikako se ne mogu konačno dogovoriti „o higijeni zajedničkog prostora“.

            Tko nam sve smeta i što nam i kod koga sve smeta? Čini mi se da bismo mogli danima nabrajati. Naišao sam na informaciju o tome što nam sve zamjeraju strani turisti, kad dođu u Hrvatsku na ljetovanje: smeta im što konobari i prodavači nisu dovoljno nasmijani; nekima je smetala gužva u staroj gradskoj jezgri; jednoj ženi je smetalo što su se na plaži žene kupale u toplesu pa je njezin muž samo gledao za njima; jedan bračni par iz Švicarske je ozbiljno prigovorio što su rezervirali u hotelu sobu s dva odvojena kreveta, a dobili su sobu s bračnim krevetom, žena je ostala trudna, a da su kreveti bili odvojeni – mišljenja su – možda sada ne bi imali „smetnju“… Ljudima svašta smeta, gotovo na svakom koraku, u susretu, u komunikaciji, u pogledu, u izgledu, samo slušamo prigovore na nekoga ili na nešto: što žene zamjeraju muškarcima, a što muškarcima smeta kod žena? Što vam smeta kod vašeg muža? Što djeci smeta kod njihovih roditelja? – Kako rješavamo te probleme, tj. kako otklanjamo smetnje? U Zakonu o socijalnoj skrbi postoje i razne socijalne usluge, a možda su ih mogli i malo drugačije nazvati, npr. „Usluge za otklanjanja smetnji“?

            Moram priznati kako i ne zvuči loše da umjesto naziva „socijalne usluge“, kažemo „usluge za otklanjanje smetnji“, jer se socijalni rad i socijalna skrb na kraju krajeva i svodi na otklanjanje raznih smetnji. Nedavno se dogodio opet fizički napad na socijalne radnike u centru za socijalnu skrb gore na sjeveru Hrvatske. Zbog učestalih napada centri imaju organiziranu zaštitarsku službu, ali nekada ni to ne pomaže. Socijalni radnici su, baš zbog prirode svog posla, tj. „usluga za otklanjanje smetnji“, često krivi svima: i pojedincima, i obiteljima, i medijima. Rade s najosjetljivijim skupinama ljudi, često sami na vjetrometini izloženi svakodnevnom nasilju: brane državu od socijalnih nemira, brane djecu od vlastitih roditelja, brane stare i nemoćne od vlastite djece; sklanjaju djecu od nasilnih roditelja, smještavaju stare i nemoćne, duševno oboljele, osobe s invaliditetom, siromašne pa sve do „usluga otklanjanja smetnji zbog nehigijenskog održavanja zajedničkog prostora. Jer, inače, zvat će se policija, Provjereno, obavijestiti ministarstvo, poslati novinare i Uskok….

            Normalno je to da smo mi jedni drugima i radost i smetnja; mi jedni druge stavljamo u svoja očekivanja, često je tu i sebičnost i goli interes i kad se očekivanja ne ispune, kad više nemaš interesa i kad ti je sad nešto drugo u planu i očekivanju, ovo staro i bivše samo smeta. Ovih nekoliko rečenica je samo uvod za razmišljanje o „velikoj smetnji“ koju želim naglasiti – stari i nemoćni ljudi kao smetnja. Je li starost uvijek bila smetnja. Prije se u mnogim društvima na stariju dob gledalo kao na privilegij, a mlađi članovi zajednice odnosili su se prema starijim članovima s poštovanjem. Stariji su bili oni najmudriji, oni koji posjeduju najviše znanja i vještina, imali su povlašten status u zajednici. Danas je očito drukčije. Današnje vrijeme promiče mladenaštvo. Sve je usmjereno prema mladoj populaciji. Starost se percipira kao negativno razdoblje života, a percepcija starijih osoba je da pate od niza tjelesnih i duševnih smetnji, slabo pokretni i nepokretni, dementni… Sve same smetnje koje i starost percipiraju kao smetnju. Tu je i gubitak identiteta kod starijih osoba, jer odlaze u mirovinu i gube ulogu u svijetu rada…ne pridonose društvu, već samo troše. Drugim riječima – samo smetaju. – Pune su ih čekaonice, oduzimaju vrijeme mlađima koji rade i nemaju vremena; uzimaju puno lijekova i terete HZZO, tj. porezne obveznike – opet samo smetaju. Već je uvriježeno mišljenje da se stariji po velikim gradovima samo vozaju tramvajima i autobusima i uzimaju mjesta mladima – pa neki mladi iz inata ne žele ustupiti mjesto za sjesti starijoj osobi. Što ne stoje doma, već se samo vozaju i smetaju ljudima?! – Stariji smetaju i u bolnicama, zapravo nerado ih primaju u bolnice, nerado operiraju (ionako je star), duže zauzimaju krevete, s njima su moguće veće komplikacije… Sve skupa je s njima puno kompliciranije i puno više smetaju…

            Svi mi želimo nekakav svoj mir i mislimo, uvjereni smo da taj mir i zaslužujemo, ali uvijek se nađe netko ili nešto da nam zasmeta i smeta. Maštamo o onom trenutku, npr. kad se susjedi odsele s našeg kata, kad ova stara umre, „Kad je vrag odnese“, kad onaj pas krepa i prestane lajati, kad onaj ode u mirovinu da ga na poslu ne moram više gledati, kad se ova uda i ode u drugo mjesto … e onda ću ja imati svoj mir. Susrećem nekidan na ulici dvoje poznatih, u mimoilaženju poželjeh „Dobar dan!“, a oni mi ne odgovoriše. Ne znam što sam im skrivio i kad sam im to zasmetao, ali sam glasno rekao: „Ja vraćam natrag svoj „Dobar dan!“ – Zasmetalo mi je što mi nisu otpozdravili, ali što ćeš, mora se živjeti dalje. – Možda bi bilo dobro da sam u tom trenutku mogao nazvati nekoga tko pruža usluge za otklanjanje i ovakvih smetnji, i tako pomoći održavati duševnu higijene zajednice u kojoj živimo, mičemo se i jesmo.

Napisao: Vatroslav Vugdelija