Glasne misli: Okrećući novu stranicu

 Vjerojatno nismo još dovoljno svjesni da se nalazimo u 2017. godini. Trebat će nam još malo vremena da se priviknemo, a dotle ćemo još nekoliko dana griješiti u pisanju datuma i umjesto nove 2017. pisati staru 2016. – dok se ne „uputimo“. Nabavili smo nove kalendare, nove rokovnike, nove planere… Opet naviknuto povlačimo crtu, osvrnemo se iza sebe, i krećemo (kao) ispočetka: nova godina, novi kalendar, nova stranica, nova nada, nova šansa, novi početak, a najčešće i redovito stari rokovnik, stari problemi, stare navike i „stari“ čovjek… Baš nekako u ovo vrijeme, uvijek nekako isto, u igri između starog svršetka i novog početka ipak odlučimo da ćemo drukčije u ovoj godini što je pred nama; da ćemo puno pametnije, čak mudro i najmudrije; da ćemo više gledati sebe i ne dati više drugima da nas zafrkavaju, da nas iskorištavaju. Povući ćemo granicu drugima, jer je bilo dosta nepoštivanja s njihove strane. I sebi ćemo odrediti granicu, jer je – priznajmo pošteno – bilo pretjerivanja i s naše strane u činjenju i u nečinjenju. Zato čvrsto odlučujemo da će „Od sada!“ sve biti drukčije i bolje: i posao, i obitelj, i prijateljstva, i zdravlje, i ljubavni život, i škola, i studiranje, i izgled, i tjelesna kondicija; bit će i više novca i više sreće… Samo da okrenem ovu stranicu novog početka i sve će biti bolje …

Dobio sam jednu zanimljivu i nadahnutu čestitku: „Dok imamo uspomene postoji prošlost, dok imamo nadu čeka nas budućnost, dok imamo obitelj i prijatelje lijepa je sadašnjost. Sretna Nova Godina i puno ljubavi i zdravlja!“ – Poslije vatrometa iz cijeloga svijeta slušam čestitke i želje iz cijele Hrvatske. Gotovo svaki čestitar je u novoj 2017. zaželio zdravlje: „Dobro zdravlje, a ostalo će sve doći!“, „Zdravlje, i samo zdravlje!“… Neki bi u željama zdravlju dodali „ i sreće, ljubavi i mira, i puno para…“ – Zapravo, uvijek želimo i očekujemo isto i od 2010., i od 2015. i od ove 2017. godine i od svake nove godine; uvijek iste želje i očekivanja i od godina koje dolaze i od života koji prolazi. Nešto htjeti, nešto željeti čini nam se tako jednostavno, tako svakodnevno. I uvijek želimo nešto novo. „Stalno željeti“ je temelj i našeg modernog društva. Neki ga znaju i definirati kao „društvo neostvarenih želja“. Ekonomija i kultura u kojoj živimo mogu se usporediti sa strojem koji proizvodi i upravlja željama milijardi ljudi. Naše društvo počiva na zavođenju željom i stvaranju mnoštva umjetnih potreba koje nisu nužne za preživljavanje, ali su potrebne tek za ostvarenje naših želja – odmah i ovdje, bez odgode, bez suvišnih zapreka.

Kod naših želja i očekivanja u ovoj Novoj godini, kao i inače u životu, uvijek je najveći problem naša fokusiranost/usredotočenost na „dio koji nedostaje“ i to može lako postati svakodnevno i uobičajeno stanje. Fokusiranjem na ono čega zapravo nema stvaramo u sebi osjećaj praznine. Ni ne znajući da to radimo, šaljemo sebi poruku da je život negdje drugdje, u onome što propuštamo, u onome što se događa negdje mimo nas ili nas tek negdje čeka, da je drugima negdje tamo puno bolje nego nama. Ovih dana možemo svakodnevno čitati iskustva Hrvata i Hrvatica koji su otišli od kuće, negdje tamo u Irsku, Dansku, Švedsku, Norvešku, Englesku i Njemačku… Puno im je bolje – kažu – tamo je sve nekako drugačije, život je kvalitetniji, može se zaraditi, napredovati u karijeri … Vani idu ljudi „trbuhom za kruhom“ iz naše lijepe i bogate zemlje, idu zaraditi za život, ali u svijet krenu i oni kojima i nije tako loše, štoviše po našim mjerilima žive solidnim životom. Znamo ljude iz našeg grada koji su otišli vani, imali su posao (i muž i žena), riješeno stambeno pitanje, ali ostaviše sve, povedoše djecu i odoše vani… Svi mi imamo svoje želje, svoja očekivanja i svoje odluke. Nešto je važno, dobro i kvalitetno za mene, za nas same, a ne po tuđim kriterijima i po tuđim očekivanjima. – Koje su naše želje i naša očekivanja, koje odluke će svatko za sebe donijeti? To će svatko za sebe odrediti, jer svatko od nas može zaboraviti ono loše, donijeti odluku i pokušati završiti započeto i onda planirati i početi nešto novo.

Ponekad se dogodi situacija u životu kad, bez obzira na naše želje i očekivanja drugih, moramo donijeti odluku koju je teško donijeti, a koja je jedina koju možemo. Možda smo upravo sada u takvoj situaciji, kad se moramo odlučiti. Nekad postoji i lijepo i loše u jednome. Nekad je ono lijepo tako lijepo da ne primjećujemo kako nas ta ljepota uništava. Nekad smo slijepi i želimo uvijek nešto drugo, uvijek malo više … Nekad je put samo jedan. Možda je previše siv i tmuran, ali je samo jedan. Onda je potrebno pronaći hrabrosti u sebi i zakoračiti na taj sivi put prije nego nas uništi vlastita destruktivnost. Hrabrost je potrebna na svakom koraku. A biti istinski slobodan znači donositi odluke. Bez da nas koče neki naši strahovi i neke lažne iluzije. Možda ponekad i ne shvaćamo koliko smo istinski odlučni i hrabri, pa se grčevito držimo nekih iluzija i skrivamo se od nekih strahova koji su već odavno nestali u prošlosti …

Hrabrost koja je potrebna da bismo donijeli neku odluku i živjeli u skladu s njom, daruje nam slobodu življenja, a sloboda življenja pruža nam hrabrost da budemo slobodni. Kad odgađamo donošenje odluka i neprestano „lebdimo u mogućnosti“ ili želimo da ih drugi donesu umjesto nas, tako postajemo žrtve, žrtve samih sebe i živimo u vlastitom zatvoru. Nekad moramo prekinuti niz koji nosi samo destruktivnost i tugu i jednoj i drugoj strani, na ovaj ili na onaj način.  Možda naše odluke i neće uvijek biti najispravnije, ali kad ih jednom donesemo, osjetit ćemo se slobodnima … Neku večer sam gledao film „Let“ o sposobnom pilotu koji je alkoholičar, ali to ne želi nikome priznati; laže drugima i laže sebi, život mu se pretvorio u veliku laž, uništio je odnose s najbližima, izgubio i zadnju mrvu dostojanstva; na kraju filma završava u zatvoru, već godinu dana ne pije, sredio se, drugi čovjek, sredio odnose s najbližima i rekao: „Ne znam kako će vama zvučati, ali ja se prvi put ovdje u zatvoru osjećam slobodnim!!!“ – Za ovaj veliki iskorak, za ovu veliku promjenu najprije je morao donijeti odluku i imati hrabrosti ustrajati i postati slobodan čovjek.

U svojoj knjizi “Promijeni se ili umri” Alan Deutschman donosi rezultate istraživanja koja pokazuju da kod pacijenata, čak i kada im prijeti smrt ukoliko ne promijene stil života (prestati pušiti, ne piti alkohol, zdravije se hraniti…) samo jedan od deset njih može napraviti potrebnu promjenu! A – zamislite – to se odnosi na situacije kad morate odlučiti između promjene i smrti! Tako ako nismo bili uspješni u provođenju promjena u životu, nismo jedini. Ne moramo se gristi zbog toga; sve je to ljudski! Brojna istraživanja i naša vlastita iskustva nam govore da očite činjenice, da strahovi, da“moram” ili “trebao bih” ne pomažu ljudima da se promjene. Zato, pažljivo s velikim odlukama i očekivanjima kako ćemo – evo – već od sutra početi živjeti bolje, poštenije i odgovornije, samo da stavimo novi kalendar i okrenemo novu stranicu… Nekidan sam slučajno pogledao jedan TV isječak „Pozitivni primjeri“, a riječ je bila o bračnom paru iz Siska: oboje su u mirovini, ali svakodnevno rade u svojoj staroj postolarskoj radnji i pomažu. Puno pomažu siromašnima, djeci i starijima. On kaže da mu to pruža zadovoljstvo i da je sretan čovjek, a ona reče: „Mi smo u životu uvijek radili. Imali smo svoj posao. Nije to bilo ništa veliko, ali smo nastojali uvijek uz naš redovni posao dodati mrvicu ljubavi više od onoga što moramo.“

„Kako ste izdržali u braku 60 godina?!“ pitala je začuđena novinarka stari bračni par. – „Znate, mi smo živjeli u vrijeme kad su se stvari popravljale, a ne bacale…“, odgovoriše oni. – Okrećući još jednu stranicu u svome kalendaru možda bismo trebali odlučiti popravljati svoj život, svoje odnose, svoj karakter; početi mijenjati ono što je bilo loše, što je činilo nesretnim i nas i ljude oko nas … Ali ne donosimo velike odluke za koje treba velika hrabrost, već kao što reče ona žena iz Siska – uz redovni posao koji radimo, dodavati mrvicu ljubavi više od onoga što moramo! – Na samom kraju dijelim oduševljenje emisijom pod naslovom „Hvala Bogu, ima Boga!“ o bivšem ovisniku Rajku Uloviću, koji živi u Istri, u svojoj kućici i sa svojim maslinama: „Ljudi vide ono što traže oko sebe.“ – priča on u zanosu – „Gdje ćeš naći mir nego u sebi?! – Nužna hrana je tražiti mir i spokoj u svojoj duši, mir i spokoj u dušama bližnjih, u mojoj Hrvatskoj, u cijelom svijetu… Obećano sutra dolazi nam iznutra!“ – Točno tako i želje, i odluke, i ljubav, i sloboda, i hrabrost, i sreća …, sve je već u nama. „Obećano sutra dolazi nam iznutra!“ – Nek’ nam je sretna 2017. godina!

Napisao: Vatroslav Vugdelija