Glasne misli: Obiteljski stol

Lijepo je i uvijek posebno ovo vrijeme božićnih blagdana, kao i vrijeme ispraćaja stare i dočekivanja nove godine. Svako mjesto ima neku svoju božićnu draž, neko veselje, tradiciju, specijalitet, neki svoj božićni identitet koji ga čini posebnim.

U jednoj televizijskoj reportaži po dalmatinskim gradovima novinarka je slučajnim prolaznicima postavljala isto pitanje: „“Što vas posebno veseli i čini sretnim ovih božićnih blagdana?“ – Bilo je različitih odgovora, od  druženje s prijateljima i ekipom, fešte, pjevanja božićnih pjesama, do dobre spize i bakalara, ali gotovo svatko je rekao: „Veselim se što će se okupiti obitelj!“ – „Sretna sam što ćemo za Božić opet svi biti zajedno!“ – „Veselim se zajedničkom obiteljskom ručku!“ – „Najsretnija sam kad mi je obitelj na okupu, kad nam dođu djeca!“ – Da je novinarka mene upitala i ja bih nabrojao puno božićnog veselja, ali bih se složio sa svima da sam i ja najsretniji kad nam dođu djeca pa se okupimo oko obiteljskog stola, upalimo svijeće, pomolimo se, gledamo ih kako uživaju u jelu, razgovaramo, šalimo se, evociramo uspomene, iznosimo planove, opustimo se i tada budemo nekako najbliži sebi, bez straha za riječi i da će te netko pogrešno razumjeti … Kad osjetiš bliskost, toplinu obiteljskog doma, međusobno povjerenje, ljubav, kad duša „uživa“… Zato je ovo vrijeme božićnih blagdana uvijek nekako posebno i – recimo slobodno – sveto vrijeme.

Obitelj

Moji ukućani znaju koliko sam bio uporan (i naporan) u nastojanju da kupimo i u blagovaonicu postavimo veliki obiteljski stol. Morao je biti velik, masivan i od kvalitetnog drva, da se ne premješta, da ga je teško rasklimati, da cijela obitelj sjedne komotno oko njega. Stol kao stožer oko kojeg se okuplja obitelj da blaguje, moli, zahvaljuje, razgovara, veseli se i tuguje. Stol oko kojeg se okuplja rodbina, kumovi i prijatelji, stol za koji posjedneš goste i namjernike. Zamislio sam taj veliki stol u blagovaonici kao simbol obiteljskog zajedništva, kao mjesto koje čuva i snaži našu obitelj. – U prašumi Colorada turisti su se divili ostacima gorostasnog stabla. Bijaše ono staro preko četiri stotine godina. Kad se Kristofor Kolumbo iskrcao na američki kontinent, stablo je još bilo mala biljka. Uspješno je odolijevalo burama i potresima, upamtilo je tisuće munja, gromova i snježnih nanosa. Ni dvadeset ljudi nije moglo obuhvatiti njegovo deblo. Jednoga dana  sitni kukac položi jedva vidljiva jajašca ispod njegove kore. Doskora su se izlegle larve, sićušne ali vrlo proždrljive. Gorostasno stablo koje je u prašumi stoljećima pobjeđivalo oluje, sada je za nekoliko mjeseci bilo uništeno. – Zamišljam obitelj kao to veliko višestoljetno stablo, obitelj koja ima svoja duga rodoslovlja, obitelji starih prezimena koje su prošle „i munje i oluje“ i izdržale i opstale, ali gledam i obitelji danas koje su u velikoj opasnosti jer im se „pod koru“ uvlače „sitne ličinke“ i ostavljaju svoje „proždrljive larve“, koje svakodnevno polako i neprimjetno oslabljuju i uništavaju obitelji, sve pod plaštem demokracije, civilizacijskih dosega, napretka, normalnosti i modernosti… U Obiteljskom zakonu nema  definicije obitelji!? Kažu da je mudrije ne definirati obitelj: ili  se ne zna što je obitelj, ili postoji strah od „proždrljivih larvi“!? – Na kraju svake godine imamo dan posvećen obitelji pa evo nam prigode preispitati sebe koliko pomažem da moja obitelj bude snažna, zajednica ljubavi i uvažavanja, a koliko je možda svojim postupcima slabim i uništavam?

Pozitivno

Već sam priznao kako bolujući imam puno vremena pa svakodnevno „obiđem“ sve portale naših dnevnih novina, pa privatne i još neke usputne. Pratim intenzivno nekoliko novinara i kolumnista, koji dobivaju prve stranice, a kod kojih nisam još pročitao niti jednu jedinu pozitivnu riječ o našoj domovini Hrvatskoj. Samo kritizerstvo, ruganje, cinizam, sarkazam, ironija i posprdni rugajući govor!? Pa mi pobjegne i upitam se glasno: „ Ima li, majke ti, išta dobra!? Daj, prevari se jednom pa napiši barem nešto pozitivno!“ Nekidan pratim – ma zamislite – trojica kolumnista jedan do drugoga, jedan piše i kritizira hrvatsku vladu, drugi hrvatskog premijera, a treći pun cinizma o hrvatskoj predsjednici?! Čitam još jednom i ne mogu vjerovati!? – Udarne vijesti su i o hrvatskim građanima koji osjećaju neku nostalgiju u Irskoj, Švedskoj i Keniji (da, Keniji!), ali im je tamo ljepše i bolje nego u Hrvatskoj pa im ne pada na pamet vratiti se. Slični novinski članci na prvim stranicama su svakodnevni kao da kažu: „Bježite odavde, što čekate!? Ovo je banana država! Ovo je srednji vijek! Ništa ne valja!“ – Ima li, brate, išta dobra?

Hrvatska još dobro prolazi kako se udarnički napada crkva i vjernici. Tu milosti nema! Novinar sebi dade oduška! Što mu se dogodilo – nehotice se upitam – da s toliko strasti i mržnje piše o vjeri i vjernicima, o crkvi i svećenicima i to nam sve servira u ovo lijepo i sveto božićno vrijeme. I ne prestaju! Jest da ima povoda i mjesta kritici, jest da je onaj vjeroučitelj grdno pogriješio, jest da je onaj župnik uprskao s mercedesom, možda se ne slažeš s kardinalom i biskupom (i ne moraš), ali otkud ta žestina sve do mržnje?! Ima li išta pozitivno?! – Učinilo mi se, a onda sam bio siguran da to nije slučajno, ta  orkestriranost napada nije slučajna. Ako je država u bananu, ako je sve katastrofa, ako smo uvijek zadnji i najgori, ako smo zapeli u srednjem vijeku, ako je fašizam na svakom koraku, govor mržnje, nacionalizam, ako stalno pokazuješ kako ljudi idu u druge zemlje i potičeš da bježe, zašto ti novinari ostaju i ne prestaju ružno govoriti o obitelji, domovini i vjeri?! Kad je sve tako loše, katastrofalno i zgražajuće, treba bježati od tog zla. – Došao čovjek k liječniku i žali se da ga sve boli: „Doktore, dodirnem glavu, boli me! Dodirnem stomak, boli me! Dodirnem nogu, boli me! Sve me boli!“ – Doktor ga pregledao pa mu reče: „Gospodine, Vas boli samo prst, sve ostalo Vam je zdravo.“

Koliko smo samo puta čuli i rekli da je obitelj temelj svakog društva. Pod dojmom pročitanog svega ružnog o Hrvatskoj, o vjeri katoličkoj i vjernicima, o zatucanim tradicionalnim obiteljima, naišao sam i na ovu reakciju za razmišljanje: „Pristalicama ideologije globalizacije (jedan svijet, jedna vlada) smetaju i vjera i nacija i obitelj u ostvarivanju njihova globalističke plana. Stoga globalisti iz strateških razloga nastoje dezintegrirati vjeru, nacionalnost i obitelj, kako bi se svaka jedinka zasebno otuđila od dosadašnjih tradicionalnih i vrijednosnih uporišta egzistencije… I učinila ovisnom o totalitarnom globalističkom sistemu… Jer jedinku koja nema uporište u zajedničkoj vjeri, nacionalnom interesu i u vlastitoj obitelji, puno je lakše kontrolirati, manipulirati i koristiti za ostvarenje interesa vladara iza zavjese …“ – Znam da će ovaj tekst zazvučati možda kao jedna od mnogih zavjera, ali prateći medije i njihove uporne napade i ruganja sa svetinjama običnog čovjeka građanina, ovaj tekst objašnjava kako sitni kukci ubacuju proždrljive larve pod koru velikog stabla.

Identitet

Obično se preispitujem jesam li možda malo pretjerao, ali ovog puta ne. Vraćam se obiteljskom stolu. Sjedeći za njim bistrili smo i ove teme pa sam djeci govorio kako je naša dužnost držati do svoje obitelji, do svoje vjere i do svoje nacije – tu su naši korijeni i tu je naš identitet. Jest, ima obitelji u kojima ima nasilja, u kojima ukućani nisu sretni, ali ima prekrasnih obitelji, velika većina ljudi je sretna u svojoj obitelji; imamo štošta zamjeriti vjernicima, crkvi, kao i samima sebi, ali ima puno, puno više dobroga što nam naša vjera donosi, što nam naša Crkva daje ( zašto se ne piše o susretu mladih, njih 5000 pjeva i moli nekidan u čast Božiću, susret mladih u Vukovaru njih 30 000, u Međugorju 50 000 mladih iz cijelog svijeta u miru, molitvi i pjesmi; puno je dobrih vjernika i puno dobra čine); imamo štošta zamjeriti i svojoj državi Hrvatskoj, ima nepravdi, ima kriminala, ima lopovluka, ima nezadovoljstva, ali usprkos svemu, ima i puno, puno dobroga… Da nema ne bi u Hrvatsku dolazili stranci i turisti u ovolikom broju i opet se iznova vraćali njezinim ljudima i ljepotama …

Do mene dođe vesela vijest – doktori su pregledali jednu našu djevojčicu i zaključili da ona nije, kako su se svi pribojavali, nositeljica gena svoje majke koja boluje od izuzetno teške bolesti. I još jedna dobra vijest – u Ogulinu se gradi pogon, tvornica gdje će raditi 500 ljudi… Sjedeći tako oko obiteljskog stola donio sam odluku da ću se u 2018. godini još više „zagledati u dobro“, tražiti dobro oko sebe, u svojoj obitelji, u svojoj vjeri i u svojoj domovini – da ću pridonositi dobru. To je moja dužnost. Dok je obiteljskog stola ne treba se bojati.

Napisao: Vatroslav Vugdelija