Glasne misli: Nikad nije kasno

 

Možda ste i vi neku večer gledali finalnu emisiju TV- showa „Nikad nije kasno“? Pjevali su ljudi koji su stariji od 45 godina, a bilo ih je i u sedmom desetljeću života. Nisu to bili profesionalni pjevači, već dvanaestero amatera koji prekrasno pjevaju. Oni imaju taj dar, ali u životu nisu imali pravu prigodu, dobrog menadžera, dovoljno novca, ili mrvicu sreće pa da naprave profesionalnu karijeru.

Taj show “Nikad nije kasno“ počeo je te večeri zaista kasno (23 sata), a završavao prekasno – negdje oko 01 sat poslije ponoći. No, uživao sam gledati i slušati ljude kako pjevaju, kakve tek životne priče imaju, ljutio se na reklame, pogledavao na sat i tako sam oko 01 sat dočekao i nastup Kreše Baričevića, skromnog i sramežljivog uličnog svirača, s bradom i dugom kosom, mističnog lica. Izveo je pjesmu „You raise me up“, a izvedba je bila posebna, pun emocija Krešo se „stopio“ s pjesmom. Nije me sram priznati da me je „u to gluho doba noći“ oduševio do suza. No, lako je za mene. Njegova emotivna interpretacija doslovno je rasplakala pjevača Petra Grašu koji je sjedio u žiriju. Borio se Grašo sa suzama i priznao: „Ja ću se sada vjerojatno rasplakati, prvi put u 20 godina. Krešo, ne znam čime ste se bavili, ne znam da ste na ulici svirali, ali toliko ste ljubavi donijeli. Mi muzičari zaboravimo zašto služi muzika, a služi da čini ljude boljima. Vi ste dokaz da Bog postoji.“ Reče uplakani Grašo, a ja nekako zadovoljan i punog srca u tu kasnu uru krenuh put kreveta, da uopće nisam primijetio koliko je kasno.

„To ti je život“

Ima takvih trenutaka, iznenadnih i nezaboravnih, ima susreta, ima situacija, ima ljudi, riječi, poezije, pjesama, prizora, slika, kad osjetimo da nam je to nešto „dotaklo dušu“. To su posebni trenuci „koji nam oduzmu dah“, posebni osjećaji, nezaboravni, kao da osjetiš dodir nečeg nestvarnog, nesvakidašnjeg, nebeskog, neobjašnjivog, samo ti je srce puno i duša puna. I onda te trenutke i te osjećaje povežemo s Bogom, baš kao i Petar Grašo dok je slušao Krešu kako pjeva. Ali, (uvijek taj „ali“) isto tako postoje trenuci, susreti, postoje ljudi, situacije, riječi, prizori sasvim suprotni, kad osjetiš nemoć i poniženje, gdje se pokaže sva bijeda ljudskog roda, jad, nepravda, bol, tuga, smrt … I to nas takne duboko u dušu, a srce hoće „puknuti od bola“. Kada „duša zaboli“ i nikako se oporaviti od tih nekih riječi i od tih nekih ljudi, i od tih nekih nepravdi s kojima smo se već navikli živjeti. – To ti je život, kažu. Takvi smo mi ljudi. Ne trebamo se zanositi, treba biti čvrsto na zemlji. Budimo realni – kažu – jer je tako lakše živjeti… Nema ti u životu ničeg posebnog, ničeg neobjašnjivog, ničeg nestvarnog, ništa nebeskog, a pogotovo to nema nikakve veze s Bogom. Reći će, čvrsto uvjereni, da Bog i ne postoji i iznijeti puno dokaza za tu svoju tvrdnju: nasilje, ratovi, kriminal, mržnja, osveta, smrt … I reći će za „Nikad nije kasno“ da je to običan zabavni TV-show, gdje stariji ljudi malo bolje pjevaju od drugih, da taj Krešo nije ništa posebno i da sve to nema smisla pratiti u te kasne sate, a kamo li zbog toga zaplakati…

Razgovaraju blizanci u majčinoj utrobi:

– „Vjeruješ li u život poslije rođenja?

– Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.

– To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

– Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.

– To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati, i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti poslije rođenja nema života.

– Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto sasvim drugačije nego ovo što živimo sada.

– Ali još se nitko nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

– Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se zatim brinuti za nas.

– Mama?!? Ti vjeruješ u mamu, pa gde bi po tvome ta mama bila?

– Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. – Ne verujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

– Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje…“

Vjera je dar

Na tom putu moraš gledati da bi vidio, moraš slušati da bi čuo. – Jednom je prilikom jedan čovjek Petar Grašo je u emotivnom trenutku rekao Kreši: „Vi ste dokaz da Bog postoji.“  Je li on mislio da se to božansko nalazi u Krešinoj interpretaciji pjesme, ili to nešto božansko već postoji u samom Graši, a Krešina posebna izvedba pjesme samo je to „dotakla“ i podsjetila Grašu da je to božansko već u njemu? Grašo je kroz suze to i priznao, to kako je taj trenutak pjesme i emocije nešto nesvakidašnje, onostrano, nebesko, kako se to nešto božansko nalazi u svakom čovjeku i kako bi trebalo ljude činiti boljima. No, čini nam se kako nam često nedostaje tih posebnih trenutaka, tih posebnih ljudi, tih posebnih riječi, tog posebnog stiha … Nedostaju nam „dokazi“ da to božansko već postoji u nama i u drugima. Nedostaje nam sigurnosti i, recimo slobodno, nedostaje nam vjere. Moj Bajsić kaže: „Rekao bih da vjerovati znači posjedovati sigurnost i to nigdje drugdje već unutar vlastite nesigurnosti i izloženosti.“ Još je rekao da vjera počinje tamo gdje shvatiš da se sve ne može shvatiti. Vjera je i dar. Vjera je i put, a na pozvao svog prijatelja, indijanca u goste u veliki grad. Čovjek je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac mirno reče: „Čujem cvrčka!“ „Ma nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka?!“ – reče čovjek. Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. „Pa kako to?“ – upita čovjek. Indijanac na to zatraži jedan novčić i baci ga na pločnik. Novčić zvecnu! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk novčića.  „Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila i gde god se nalazio.“ – odgovori indijanac. „Kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić, ali cvrčka nisu čuli.“

Činiti ljude boljima

Ulični pjevač Krešo Baričević je odlukom stručnog žirija pobijedio u TV-showu „Nikad nije kasno“. Zahvalio se jednostavnim riječima, priznao da je u izvedbi griješio, ali da mu ipak godi priznanje dokazanih glazbenika i vokalnih virtuoza. – Istina, pjevači profesionalci posjeduju odlično znanje o pjevanju, paze na dinamiku, na forte i piano, ubacuju i pjevačke „ukrase“, vibracije, paze na intonaciju i na ritam, vode računa o orkestru … I neki to rade izvanredno. A ipak je Grašo priznao da oni muzičari često zaborave čemu muzika služi – da čini ljude boljima. S druge strane je Krešo, amater, ulični pjevač, tih i sramežljiv, a njegova izvedba pjesme izaziva emocije, suze i podsjeća na ono božansko u svima nama. – Slično je i s vjerom: imamo profesionalaca, pametnih i mudrih, puno toga i gotovo sve znaju o vjeri, ali vjera nije samo znanje; imamo i vjernika koji gotovo savršeno obavljaju svoju religioznu praksu, a da tim božanskim nisu dotaknuti, niti dotiču druge. Vjera nije samo mudrost i ćudoredno življenje, ne može se vjera samo razumski živjeti, nego nešto puno više od toga: dobrota. Željko Mardešić kaže: „Ne smatram sebe dobrim čovjekom, ali sam do kraja siguran da bez dobrote i dobrog čovjeka nema ni vjere, ni kršćanstva, niti ga može biti. Biti uman je sigurno potrebno, biti moralan je nužno, ali bez dobrote nema ni vjere, ni kršćanstva.“

Dobar čovjek i dobar vjernik

Idem kraju ovih Misli i prenosim riječi Nina Raspudića o vjeri: „Mene osobno najviše jačaju u vjeri primjeri osoba velike vjere i njezini plodovi, prije svega vidljivi u miru i blaženstvu tih osoba. Okruženi smo prilično depresivnim ljudima, a onda vidite nekog spokojnog čovjeka koji ima sve probleme kao i drugi, ali odiše radošću. A onda shvatite da je izvor njegova spokoja – vjera. Treba se truditi biti u blizini takvih. Nema smisla dugo gledati u mrak, traži svjetlo i takve ljude.“  – Na samom kraju kao na nekom situ, kad smo „prosijali“ sve ove misli, ostadoše samo pitanja, koja svatko sebi može postaviti: Jesam li ja dobar čovjek i jesam li ja dobar vjernik? Kao što muzičari često zaborave čemu služi muzika, tako često i vjernik zaboravi čemu služi vjera – da nas čini boljima i da ljude oko nas podsjećamo na ono božansko u nama. Treba samo donijeti odluku i krenuti tim putem – „Nikad nije kasno!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija