Glasne misli: Na početku bijaše ljubav
Autor: Radio Delta na 23. studenoga 2016.
Često čujemo onu izreku kako je svaki čovjek kovač svoje sreće. Zvuči mudro i pošteno, a opet, neki se s njom tek djelomično slažu pa kažu: „Nije baš točno reći da je svaki čovjek kovač svoje sreće, točnije bi bilo reći da je svaki čovjek kovač svoje nesreće.“ (J. Dučić) I ova rečenica zvuči mudro, ali i pomalo zbunjujuće. A što bi tek trebalo reći na ovu rečenicu – „Početak svake nesreće je ljubav!?“ – Hoćemo li je svrstati u mudre ili u zbunjujuće? U posljednje vrijeme svjedoci smo čestih nasilja nad ženama i među bračnim partnerima. Sinoć u „Otvorenom“ stručnjaci zaključiše da je obiteljsko nasilje veliki javni i društveni problem i nabrojaše 14 slučajeva u posljednje vrijeme, koji su završili tragično, ubojstvima i samoubojstvima bračnih partnera! Stručnjaci su i sinoć analizirali, tražili uzroke, tražili krivce … A jednostavno je zaključiti, koliko god zvučalo paradoksalno, da je, zapravo, uzrok ovih nesreća – ljubav! U početku bijaše ljubav. Zaljubili su se, zavoljeli, u ljubavi dobili djecu, počeli živjeti sretno, a onda je nešto krenulo po zlu; naglo ili malo po malo jedno ili oboje postali nesretni; naglo ili malo po malo jedno ili oboje prestali voljeti; naglo ili malo po malo jedno ili oboje postali ravnodušni; naglo ili malo po malo jedno ili oboje – zašutjeli. – Je li u početku svake nesreće ljubav? I eto, da na početku ne bijaše ljubavi, ne bi na kraju bilo ni nasilja, ni nesreće?
Svakom je jasno da je ljubav bit ženidbe i temelj svakog braka. U ovim „Mislima“ s naslovom „U početku bijaše ljubav“ polazim od te činjenice da mladić i djevojka ulaze u brak zato što se vole. Ne mislim na one brakove koji, zapravo, i nisu brakovi, jer se sklapaju iz računice, iz interesa, iz nužde, iz dogovora, zbog pritiska roditelja, zbog straha da se nećeš udati… Takvi brakovi su odmah na početku osuđeni na propast, jer „sklopiti brak iz računice, znači da poslije ne možete računati jedno na drugo“. – Ovdje su mi na pameti samo brakovi u koje se ušlo iz ljubavi i zbog ljubavi: zaljubili se, zavoljeli se, svjesno i slobodno se odlučili jedno za drugo, „Uzimam, obećavam, hoću!“, zajedno stvarali i rađali djecu – u ljubavi. U posljednje vrijeme nama u Centar dolaze sve više mlađih bračnih parova, tek su par godina u braku – žele razvod. Nije bilo nikakvog nasilja među njima. Što se dogodilo? Kako su tako brzo postali nesretni, uz pretpostavku da ih je ljubav spojila, a ne računica ili neki hir? Tko je kriv? Gdje je nestala ljubav? – Zaista je zabrinjavajuća činjenica da se u Hrvatskoj već svaki četvrti brak rastavlja! – Ako je u početku bila ljubav, što se to dogodi da se poslije toliko godina izgube i kao muškarac i kao žena. Kao ljudi. Kako se od bračne ljubavi dođe do bračne ravnodušnosti i sve češće do bračne mržnje? – Ako u početku braka bijaše ljubav, a sve češće brakovi propadaju jer su supružnici u braku nesretni, očito je da za sreću nije dovoljna samo ljubav.
Jedan od najpoznatijih američkih stručnjaka za brak John W. Jacobs, koji je napisao knjigu „Sve što trebate je ljubav i druge zablude o braku“, kaže da većina ljudi ulazi u brak s idealima i misle kako je najvažnije da se oni vole, jer ako nađu Pravoga i Pravu, misle da će poslije sve dolaziti samo od sebe: i romantika, i strast, i sreća i da će sve to trajati… Sve će to ljubav „odraditi“ umjesto njih. Dovoljno je da se oni vole. Jacobs napominje kako mu u ured stalno dolaze parovi s pitanjem: „Mi se jako volimo, zašto nismo sretni?“ On im odgovara: „Ljubav nije dovoljna. Jer pored ljubavne podloge, ljubavi kao temelja, brak iziskuje svladavanje posebnih vještina suživota i uzajamne suradnje.“ Očito je da sama ljubav nije dovoljna, ali ako nema ljubavi, nije ništa dovoljno. U brak se mora ući iz ljubavi i zbog ljubavi, ali iskustvo poučava da bi bilo dobro da se uz ljubav poklopi što više drugih uvjeta, koji će „pomagati“ da se ljubav održi. O njima govore i stručnjaci i nestručnjaci: uz ljubav, npr. bilo bi lakše da su oboje iz istog naroda, sličnog mentaliteta, da isti jezik govore, iste običaje njeguju; bilo bi lakše da su iste vjere i da oboje do vjere drže; bilo bi lakše da su oboje približno istog obrazovanja i da oboje rade i približno isto zarađuju, da ne oskudijevaju; bilo bi lakše da su istog svjetonazora… i još dosta nekih „sitnica“ koje mogu pomoći, jer ako ih nema, mogu zajedničku ljubav dodatno namučiti i svakodnevno dovoditi u iskušenja.
U početku bijaše ljubav, a ako se čini da je ljubavi u braku sve manje, a muke i nezadovoljstva sve više, najčešći krivac je – manjak komunikacije. Mnogi parovi, kad naiđu na probleme, ne znaju kako ih riješiti, pa urlaju, vrište i traže krivca. Bračni partneri međusobno se optužuju. Oboje sebe žele prikazati jakim. Pretvaraju se u diktatore, šefove, inkvizitore, policajce i suce, postaju klasičan primjer Ne-sugovornika. Na svako mišljenje, molbu, zahtjev i prijedlog s druge strane, prva reakcija je „ne“. Jedno u drugom traže greške, okrivljuju se za svaku sitnicu, generaliziraju, napadaju, vrijeđaju, moraliziraju. Loša je komunikacija kad se želi pokazati snaga, a ne rješavati probleme i konflikte; kad naglašavanjem partnerove slabosti skrivaš svoju nemoć pred problemom; kad se oboje koncentriraju na sporedne, lažne probleme. Na kraju ostanu sami s problemom. Ostaju zajedno, a sami. Gube jedno drugoga, ali se ne daju jedno od drugoga. Jedno je protiv drugoga, ali nijedno ne može bez drugoga. Stalno su na odlasku, a nikako da odu. Stalno jedno drugom prijete rastavom, do koje ne dolazi.
Kad je riječ o ovoj problematici uvijek posegnem za knjigama bračnog terapeuta dr. Pavla Brajše. „Borba protiv rastave braka zahtijeva promjenu“ – kaže on – „jer brak nije nešto statično, nepromjenljivo, uvijek isto i uvijek dobro i poželjno. On zahtijeva „renoviranje“, redovita „velika spremanja“, barem jednom tjedno… Ako bračni partneri ne mijenjaju i ne obnavljaju vlastiti bračni krevet, lako se mogu naći u tuđem bračnom ili nekom drugom krevetu. Brak bez održanog minimuma bračne ljubavi nužno se pretvara u brak s maksimumom bračne mržnje. Kao dugogodišnji bračni terapeut susretao sam se ne samo s bračnom ljubavlju nego i s bračnom mržnjom. Danas se ta mržnja sve manje trpi doživotno u braku, već se pokušava razriješiti rastavom. I upravo tu se nalaze uzroci toliko broja nekvalitetnih, nehumanih rastava koje su izvan svake pameti i ljudskog dostojanstva, a pogotovo uvažavanja dostojanstva djece!!!“ – Nije onda čudno kad se tijekom rastave i poslije nje, iz te nagomilane mržnje, događaju najveće tragedije i nesreće, kojima i ovih dana svjedočimo. A u početku bijaše ljubav …
Kako idem prema kraju odlučio sam ove „teške misli“ završiti jednim pozitivnim primjerom, koji ohrabruje i pokazuje da se ljubav s početka braka može sačuvati i ojačati – izdržati do kraja i „biti tajna dvaju svijetova“. „Dok sam čekao prijatelja u zračnoj luci,“ – priča čovjek svoju priču – „primijetio sam čovjeka s putnim torbama u rukama kako ide prema meni. Spustio je torbe da pozdravi svoju obitelj, koja je bila tik do mene. Prišao je svojim sinovima (oko 6 i 9 godina) i čvrsto ih zagrlio: „Joj, kako ste mi samo nedostajali!“ a oni sretni odgovoriše: “I ti nama , tata!” Za to je vrijeme njegova mala kćer samo gledala u njega čekajući da je otac primijeti. Otac je podiže u zrak: „Srećo moja!“, izljubi je, zagrli, a kćerkica zadovoljna ostade u očevu zagrljaju s ručicama oko njegova vrata. Na kraju je pogledao suprugu, nježno ju poljubio i zagrlio. Ostali su tako zagrljeni nekoliko trenutaka – bez riječi. Prekrasan prizor! – Bio sam iznenađen i onako nenamjerno, jer su bili tik do mene, upitao: „Hej, koliko ste dugo u braku?“- „Zajedno smo četrnaest godina, a u braku smo 12.“- odgovoriše. „Sigurno ste dugo bili odsutni kad su vas se ovako poželjeli?“ – obraćam se gospodinu, a on će s osmijehom. „Dva dana!“ Ostao sam iznenađen jer sam bio uvjeren da je čovjek bio odsutan barem nekoliko mjeseci?! Samo sam rekao: „Ja sam friško oženjen i nadam se da će poslije 12 godina i moj brak biti sličan vašemu…“ Čovjek me pogledao i rekao riječi što su mi promijenile život: „Nemoj se nadati, prijatelju, već odluči!“
Na samom kraju opet savjet dr. Brajše: „Moram ponoviti da se danas većina neizdrživih nekvalitetnih brakova rastavlja, na žalost i to na veoma nekvalitetan način … Tridesetak godina intenzivno se bavim brakovima prije rastave i nakon nje. Morate mi vjerovati da su to doista teške tragedije, kako za bračne partnere tako i za njihovu djecu. Isplatilo bi se sačuvati brak, kako zbog sebe tako i naše djece. Pokušajte mi vjerovati da je to moguće i učinite taj napor. Isplati se!“ – Kad smo sigurni da je u početku bila ljubav, kad smo u braku doživjeli toliko sretnih trenutaka, kad su plod te ljubavi djeca, kad u braku nema nasilja… Ne treba se prepustiti problemima i nadati se da će sve samo od sebe biti bolje. Oboje zajedno moraju odlučiti da žele sačuvati svoj brak i da žele biti sretni kao na početku – na početku bijaše ljubav…
Napisao: Vatroslav Vugdelija