Glasne misli: Mravi

Jutros sam susreo dragog prijatelja Antuna, na trenutak smo zastali i popričali: malo o djeci i obitelji, malo o poslu, malo o društveno-političkoj situaciji i stanju nacije, malo o vjeri i o molitvenim zajednicama pa mi reče i kako me je slušao na radiju, kako mu je to drago, ali da je to za njega ipak previše informacija odjednom, da ne može sve „ukupiti“ pa da bi bilo bolje da sve to malo skratim …

Prihvatio sam iskrenu primjedbu i priznao da je u pravu, jer zaista nekad zakompliciram temu, odnesu me „detalji“ koji su možda samo meni zanimljivi i onda pati opći dojam. Ne znam hoće li Antunu ova tema biti slušljiva, jer je naslov jako sitan – „Mravi“. – Ovog ljeta sam jednostavno morao razmišljati o mravima jer su me na to natjerali ti mali, sitni i agresivni napasnici. Bilo je dovoljno stati u vrt na nekoliko sekunda i već bi ti bili po nogama i nadirali prema intimnijim dijelovima tijela. Bezobrazni i gotovo! Zato smo svi izbjegavali vrt, ali ako bi baš morao u vrt, činio bi to jako brzo i na vlastitu odgovornost.

Radišni, marljivi, poštuju zakone i tradiciju 

Dohvatio sam se interneta i odlučio malo bolje upoznati tu „ekipu“ koja je masovno okupirala naš vrt, da vidim kojoj vrsti pripadaju, da upoznam neprijatelja, a kad tamo nađoh (a možete i vi) mnogo čudesnih informacija o tim malim, sitnim i zanimljivim bićima: Do sada je poznato oko 12 000 vrsta mrava! Ukupna bio masa svih mrava na Zemlji je približno jednaka ukupnoj biomasi svih ljudi na Zemlji?! Mravi mogu podići teret 50 puta teži od njihove težine i to samo sa svojom donjom čeljusti!? Kad bi podijelili mrave „po glavi“ svih stanovnika na Zemlji, na svakog čovjeka od nas preko 7 milijardi dolazi 1,5 milijun mrava?! Postoje smeđi mravi, crni, crveni, žuti, većina vrsta je korisna i bezopasna, ali postoje i oni opasni, štetočine čak i oni koji su otrovni, ali oni su u manjini ( nešto slično kao i ljudi); Mravi su radišni i marljivi, jako disciplinirani, poštuju zakone i tradiciju. Mravi spadaju u socijalne insekte, žive u velikim kolonijama ili grupama. Svaka mravlja kolonija ima različiti kemijski sastav koji im omogućava prepoznavati mrave iz svoje kolonije (slično kao i ljudi drže se svoga roda i naroda, svoje nacije).

Ljudi i mravi

Među mravima postoje razna zvanja i struke, jako su dobro organizirani i točno se zna tko što radi (ljudi od njih imaju tu štošta naučiti): postoje mravi sakupljači hrane, čuvari mravinjaka, postoje i mravi „poljoprivrednici“, mravi čuvari biljaka, postoje i štetočine, rekli bismo „kriminalci“, ali postoje i mravi vojnici/ratnici koji nikada ne ostavljaju ranjenog druga već ga donose kući, ako je izgubio neku od 6 nogu, brzo se oporavlja i u roku od 24 sata vraća se u svoju  postrojbu. Postoje čak i mravi koji uzgajaju druge vrste insekata (kao što ljudi poljoprivrednici i uzgajivači imaju svoj OPG), sve do onih mrava koji drže kao zarobljenike druge vrste mrava te ih prisiljavaju da za njih rade, izrabljuju ih…  Ne primjećujemo li i ovdje zapanjujuću sličnost između čovjeka i mrava!? I što više zalazim u ovaj mravlji svijet, što ih više upoznajem, sve manje ih vidim kao male sitne insekte, koji bez veze jure i žure i ne znaju što rade. Možda manjka razumijevanja između ljudi i mrava baš zato što ljudi gledaju na mrave s visoka, ali kad npr. gledamo s visoke, visoke zgrade (iz aviona pogotovo) na ljude dolje na ulici, izgledaju nam sitni baš kao mravi koji samo bez veze jure i žure i kao da ne znaju što rade. Tako da su ljudi i mravi slični, zapravo isti. Samo je pitanje iz kojeg kuta i s koje visine gledaš – i na mrave i na ljude.

Gledanje s visoka 

Sjećam se kad je jednom žena mog prijatelja Čaje htjela metlom pomesti mrave koji su im ulazili u kuću preko praga, a on joj to nije dopustio, već je skoro sat vremena na koljenima „nagovarao“ mrave nekim kartonom da idu u dvorište, a ne u kuću jer će tamo nastradati. On je zaista čovjek „koji ni mrava ne bi zgazio“. I za jednog profesora je bilo uvriježeno mišljenje da je čovjek koji ni mrava ne bi zgazio. Bio je jako učen i duhovan čovjek. Jednom, dok je držao predavanje studentima, na njegov stol zalutao je mali mrav i prije nego li je uspio pobjeći, profesor ga je zgnječio kažiprstom, onako nesvjesno, usputno, ne prekidajući predavanje. – Priznajem kako sam pomišljao u nekim trenucima i za sebe naziv „on ni mrava ne bi zgazio“, onako bez svoje zasluge, rodiš se s takvom naravi… Sve do ovog ljeta i trenutka kad su ti sitni napasnici iz vrta krenuli prema kući. Sjedim za stolom ispred kuće, a oni navalili na noge, penju se i grizu, mira ne daju. Ulovim sebe kako im govorim: „Pa ljudi moji, to nije u redu! Pa vidite li koliki vam je vrt? Tamo imate prostora pa živite i uživajte koliko hoćete! Ali, ne! Vi navalili na mene, udarate na intimu i mira mi ne date! Što je previše, previše je!“ No kako oni nisu popuštali, vjerojatno se radilo o onoj vrsti mrava ratnika, morao sam se obraniti. Gledao sam ih onako s visoka, lupao rukom, gazio šlapama braneći svoj integritet i suverenitet.

Priroda šalje poruke

Možda je dosta o mravima, ‘ajmo malo o ljudima: ima nas više od 7 milijardi, ima nas crnih, bijelih, žutih, crvenih, raznih rasa i naroda (kolonija); socijalna smo bića, imamo svoje uloge u društvu, svoja zvanja i struke, imamo svoje zakone, tradicije i civilizacijske dosege; živimo, radimo, učimo, napredujemo, „ima nas svakakvih, a najviše različitih“, velika većina je dobra, vrijedna, odgovorna, radoznala, ali ima i „štetočina“, oholih, pohlepnih, zločestih, sve do kriminalaca … Sve je dobro i relativno dobro funkcionira dok smo živjeli i živimo u skladu s prirodom, vječnim zakonom koji je u nas upisan, dok živimo u skladu sa svojom naravi. Ali, kad čovjek postaje bezobziran, bezobrazan, kad u svojoj oholosti počne pretjerivati i okrene se protiv prirode, uništava, ruši, gradi i proizvodi više nego mu je potrebno, unosi nemir i nered – priroda se počne buniti i brani svoj integritet. Nikada kao u naše vrijeme, nikada kao ovih dana – ponavljaju stručnjaci svjetskog glasa – priroda ne šalje znakove da se ljudi više ne smije prema njoj ovako ponašati. Tope se ledenjaci, globalno zatopljenje, visoke temperature i duga suša, pa u kratkom vremenu obilne kiše i poplave, sve to praćeno velikim uraganima, vjetrovima od 300 km na sat koji ruše sve pred sobom, bujice koja odnose kuće i ruše gradove, rijeke se izlijevaju iz korita, zemlja je puna vode, a pogledi upereni prema oblacima, prema nebu…

Dovoljno je čitati samo naslove iz bilo kojeg svjetskog medija: „Nema mira na Karibima! – Očaj na Djevičanskim otocima! – Razorni uragan Maria ojačao do 5 stupnja i poharao otok od 70 000 ljudi, a sad kreće prema gradu od 2 milijuna ljudi. Evakuirajte se ili ćete umrijeti! „ Očevici opisuju te strahote kao nešto strašno i nezamislivo! Ne zna se je li strašniji taj silni vjetar ili bujice što nose sve pred sobom. I u našim novinama jučer čitam: „Razorna snaga prirode! – Crveni alarm upaljen za pola Hrvatske! – Pijavica na Čiovu, crni oblaci nad Šibenikom, u Trogiru padaju stabla i električni stupovi…“ – Nekidan smo svjedoci strahota u Zadru i u Ninu. Priroda se buni, šalje poruke, opomene… Gledam emisiju na Tv-u sa stručnjacima svake vrste, koji pričaju kako su se ipak pripremili za borbu protiv prirodnih katastrofa: tu su vatrogasci, vojnici, policajci, HGSS, volonteri, vreće s pijeskom, psihosocijalna podrška, neki mole Boga da kiša prestane i da se se rijeke ne izliju, ali nitko nam ne može garantirati da ćemo biti sigurni… Čujem jednu liječnicu kako savjetuje svim građanima da u takvim kriznim situacijama ne nose sa sobom puno prtljage, već da imaju pripremljenu malu torbu, još bolje ruksak s najnužnijim stvarima u njemu, da mogu brže bježati, jer – kaže ona – „kad su ovakve katastrofe u pitanju, nitko nije siguran.“ A meni tada dođe pred oči završne scena iz jednog crtanog filma kako mrav sa zavežljajem na štapu odlazi od svoje kuće…

Napisao: Vatroslav Vugdelija