Glasne misli: Moć i nemoć

Nikome ne bih poželio iskustvo boli u leđima koji me muči ovih nekoliko dana. Prije toga mogao sam bezbrižno hodati, mogao sam potrčati, mogao sam nosati gajbe mandarina, mogao sam skuhati ručak, mogao sam (kad je moj red) usisavati po kući, mogao sam obavljati svakodnevne poslove i posliće, sve je izgledalo normalno i uobičajeno. Nisam trebao razmišljati o tome da npr. hodam, tko to npr. iz čista mira razmišlja o svojim leđima?! A onda, bio je dovoljan samo jedan mali (ne)obični pokret da osjetiš jaki bol u dnu leđa. I počeo sam intenzivno razmišljati o leđima! – Nisam mogao više bezbrižno hodati, a potrčati nisam mogao ni zamisliti; više nisam mogao nositi gajbe mandarina, ni ručak nisam mogao skuhati; usisavanje po kući ostade samo pusta želja: „Eh, kad ću moći opet usisavati a da me ne bole leđa!“ – Svaki pokret bio mi je značajan, popraćen bolnim grimasama na licu. Ostao sam kući, pio tablete, ležao, mirovao i čitao knjigu. Kad sam odložio knjigu, pogled mi je zastao na stropu sobe, a onda krenu misli: ovaj bol u mojim leđima boli i smeta, ne da mi kretati se, ali on je prolazan. Još dan dva ove nemoći pa ću opet, ako Bog da; moći hodati, nosati, usisavati… Onda se drugo pitanje nametnu samo: „A kako je onima koji su stalno nepokretni, „prikovani“ uz krevet, koji su stalno zagledani u strop svoje sobe, koji su stalno zarobljenu u svoj bol i u svoju nemoć?“

Prisjetim se tako riječi jednog čovjeka koji je poslije prometne nezgode ostao paraliziran, ležao je nepokretan u bolničkom krevetu, a na novinarsko pitanje – što mu je najteže – odgovara: „Najteže mi je kad mi muha sleti na nos, a ne mogu je otjerati i kad mi poteku suze, a ne mogu ih obrisati.“ – Nastavljam tako gledati u strop iznad sebe a na njemu se nižu lica i imena osoba koje poznajem, a koje su s teškim invaliditetom „prikovani“ za svoj krevet, zatvoreni u svoju nemoć i sa svojim mislima zagledani u svoj strop. Prisjetim se tako i starijih i nemoćnih koji su mi „prošli kroz život“, kao i bolesnih dok nepomični leže u bolničkim krevetima. Svima je zajednička nemoć. Bol i nemoć. – Pa dođem negdje do neobičnog zaključka kako ova moja bol u leđima može biti i korisna. U smislu da me zagledanog u strop podsjeti da nisam ni snažan, ni moćan, da je dovoljan samo jedan mali (ne)obični pokret pa da bol zagospodari mojim tijelom; korisna je da me podsjeti na ljude oko sebe koji svakodnevno žive sa svojim bolom i u svojoj nemoći; korisna je da me podsjeti kako je tanka nit, gotovo nevidljiva, između moći i nemoći.

Ležeći tako nisam samo gledao u strop, pratio sam na televiziji aktualno formiranje hrvatske vlade. Žao mi bilo novinara kako su se razletjeli oko potencijalnih ministara, predsjednika i potpredsjednika vlade, čekali bi ispred sjedišta tih stranaka s „upaljenim mikrofonima“ ne bi li ulovili neku suvislu informaciju. Razumljivo, javljali su se s mjesta događaja, mjesta gdje je u tom trenutku koncentrirana moć. – A onda gledam ljude koji su osvojili vlast, koja sa sobom nosi i određenu moć. Gledam ih kako hodaju ulicom, kako prolaze pokraj novinara i šume mikrofona, gledam im lica, osmijeh, geste… Možda se samo meni čini, ali u njima se odražava moć. Prije ovoga su bili obični i kao svi obični napadali su moćnike i zgražali se nad njima i njihovom moći. Ali, kad čovjek demokratski i legalno zauzme poziciju koja pretpostavlja vlast i moć, tada moć (polako i neprimjetno) zagospodari tvojim licem, tvojim gestama, tvojim smijehom, tvojim govorom (tada je svaka tvoja riječ važna i svaka je na Dnevniku). Moć se uvuče u tvoje riječi, oči drugačije sjaje. Moć se uvuče pod kožu, navikneš se na nju i ne primjećuješ kako polako ovladava tobom… Mobiteli stalno zvone, ljudi zovu, potežu za rukav, tražen si, primijećen si, važan si, svi drže do tebe, moćan si… Vlast traži tebe cijeloga pa nemaš vremena malo leći na svoj krevet i zagledati se u svoj strop.

„Daj čovjeku vlast/moć pa ćeš vidjeti kakav je.“ – Ima još jedna dobra izreka: „Najbolji pokazatelj nečijeg karaktera je kako se osoba ponaša prema ljudima od kojih nema nikakve koristi i prema onima koji mu ne mogu nikako uzvratiti.“ – Utjecaj moći na čovjeka je i znanstveno dokazan. Otkriveno je da osjećaj moći ima isti efekt na mozak kao i kokain (!), tako što i kod muškaraca i kod žena pojačava lučenje testosterona i 3-androstendiona (ne znam ja što bi to bilo), ali to za posljedicu ima povećanje razine dopamina u dijelu mozga zaduženog za nagrade i to može vrlo lako izazvati ovisnost – ovisnost o moći! – Znanstvenici tvrde da velika moć može biti okidač za narcizam i prekomjerni ponos. Pogledajmo samo izraze lica velikih moćnika Hitlera, Mussolinija, Staljina… Znanstvenici su – ovo je zanimljivo – promatrali pavijana na dnu hijerarhije u svom čoporu i imao je nisku koncentraciju dopamina, a kako se penjao (napredovao) na socijalnoj ljestvici u čoporu, tako mu je rasla i razina dopamina (dopamin je jedan od najbitnijih neurotransmitera u mozgu). Što je postajao moćniji u čoporu, to ga je više činilo agresivnijim i seksualno aktivnijim. Znanstvenici zaključuju da se iste promjene mogu vidjeti i kod ljudi kada dobiju moć. – Eto, čovjek ne zna bi li sumnjao ili povjerovao znanstvenim činjenicama da se kod ljudi  s povećanjem moći povećava i seksualna aktivnost te da postaju agresivniji? Ne znam što bih rekao.

Uvijek je postojala „glad za moći“. Biti moćan. Biti moćniji od drugih. Biti nadmoćan. Tu novac igra veliku ulogu. Koliko imaš novca, toliko se osjećaš moćnijim. Jednostavno, je l’de? – Na sprovodu jednog jako bogatog čovjeka okupilo se puno ljudi. Jedan čovjek je svo vrijeme neutješno plakao. Čovjek do njega upita ga diskretno: „Vi ste sigurno s pokojnikom u rodbinskoj vezi?“ „Nisam.“ – odgovori uplakani čovjek. „Pa, zašto onda plačete?“  – pita ga ovaj začuđeno. „Eto baš zato što nismo u rodu!“ – I danas postoji glad za moći. Oni koji nemaju moć sebe uvjeravaju da kad bi je stekli („da mi je samo 5 minuta vlasti“) da bi bili pravedni, nesebični i omiljeni među narodom. Nešto slično kao kad uvjeravaš druge da kad bi dobio milijune na lutriji, da bi odmah pola dao sirotinji i potrebnima, a sebi ostavio nešto malo. Kad čovjek dobije vlast, a s vlašću i određenu moć, najprije ga drži idealizam, osjećaj kako ima poslanje i kako obavlja svetu dužnost. No, to traje sve dok ne osjeti slast moći i nadmoći nad drugima. I tada isplivaju čovjekove prave osobine. Do jučer miran čovjek zna se pretvoriti u vuka. Do jučer tih i skroman, zna postati bahat i osvetoljubiv. Ili, oni koji su i prije vlasti i moći bili bahati, a to su uspješno skrivali, s vlašću sve to u njima dobiva veliki zamah i moć tu bahatost još više povećava.

Ljudi su gladni moći, ljudi su ovisni o moći, ljudi se kroz cijelu povijest bore za moć. Biti moćan, biti moćniji od drugih, biti nadmoćniji. Dvije velike moćne svjetske sile Amerika i Rusija) upravo pokazuju svoju moć daleko od svoje kuće. Nadmeću se, natječu tko je moćniji, tko će biti nadmoćan. Amerikanci podupiru veliku ofenzivu na irački grad Mosul, a Rusi podupiru konačnu ofenzivu i osvajanje sirijskog grada Alepa. I jedni i drugi sa svojim saveznicima pokazuju i upotrebljavaju svoja moćna i najmoćnija oružja; gradovi se pretvaraju u ruševine, odrasli i djeca pogibaju, prijeti humanitarna katastrofa i milijuni izbjeglica. Za zeleni stol sjedne Sergej Lavrov (oni Rusi nisu ništa krivi, oni su za mir i mirno rješenje krize) i John Kerry (ni oni Amerikanci nisu ništa krivi i oni su za mir i mirno rješenje krize), a lica im odražavaju moć i nadmoć, lica hladna i neiskrena… Lica zločesta.

Dobro bi bilo da je čovjek dobar pa da dobije moć, ali da moć njime ne ovlada, već da on njome vlada na korist općeg dobra. Dobro bi bilo, ali me strah kako se ljudi najčešće bore za vlast da bi se domogli moći i da bi bili moćniji od drugih.

Privodim ove „Misli“ kraju, a pravi je razlog što mi se „probudila“ ona mukla bol u dnu leđa. Malo sam se precijenio i pomislio „ma mogu ja to!“. – Ništa, moram natrag u krevet, opet ležati na leđima, mirovati, gledati u strop, kontrolirati koncentraciju dopamina i prizdraviti… da opet postanem snažan i moćan pa da mogu bezbrižno hodati, nosati gajbe mandarina, kuhati ručak i kad je moj red – usisavati po kući.

Napisao: Vatroslav Vugdelija