Glasne misli: „Mjesec borbe protiv ovisnosti“ – Borba za slobodu!

Od 15. studenog do 15. prosinca svake godine (pa tako i ove), obilježava se „Mjesec borbe protiv ovisnosti“. Za par dana će se u našem gradu održati tribina uvijek s istim ciljem – senzibilizacija javnosti za borbu protiv ovisnosti. Očito je da se toj „borbi“ ne vidi kraj. Stručnjaci: doktori, psiholozi, socijalni radnici, voditelji zajednica za liječenje ovisnika o drogi, voditelji klubova za liječenja ovisnosti o alkoholu, o kocki, klađenju, ovisnosti o Internetu, opet će govoriti o prevenciji, analizirati trenutno stanje, donositi podatke o istraživanju, govoriti o trendovima, nuditi smjernice, najbolje moguće metode za „borbu“ protiv ovog velikog zla koje nagriza i uništava pojedince, obitelji i svaku zajednicu pa tako i našu. Ovo zlo ovisnosti je posebno žilavo i „borba“ s njim je teška i dugotrajna. Druge borbe i ratovi imaju svoj početak i svoj kraj. Rat koji traje 5 ili 10 godina, neki i duže, mučni su, strašni i tragični, ali imaju svoj kraj; na kraju svaka strana prebroji svoje žrtve pa ima svoja sjećanja i spomendane, ima svoje datume i državne praznike kad slave svoju neovisnost i oslobođenje. – S druge strane, ovoj „borbi“ s ovisnošću nema kraja: žrtve ne možeš prebrojati, ta borba s ovisnošću za pojedinca, za obitelji, prijatelje, rodbinu, društvo zna biti mučna, zastrašujuća i iscrpljujuća; nema metka, nema granate a ubija, ruši i razara i … ne vidiš joj kraja.

Očito je, kad govorimo o „borbi s ovisnošću“, da se i ovdje radi o borbi za oslobođenje, borbi za slobodu pojedinca na dobro i obitelji i šire zajednice. Sloboda je – pročitao sam – „mogućnost samostalnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka“. Slobodan je onaj čovjek koji nije ničiji rob, koji ničemu ne robuje, koji uživa osobne, političke i socijalne slobode… „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“ – pjeva Gundulić. Složit ćemo se da je sloboda ako ne prvo a onda jedno od osnovnih životnih načela. Ona pripada osnovnoj ljudskoj čežnji, s kojom je povezano samo značenje čovjeka, jer čovjek je čovjek samo ako je slobodan. Ali, isto tako znamo da naša ljudska sloboda nije apsolutna. Uvijek je povijesna, uvjetovana sloboda – ne samo da je uvjetovana bližnjima i drugim ljudima, nego je uvjetovana i našom naravi, mnogim stvarima, nekada sitnicama. Ograničeni smo društvom, načinom zarađivanja novca, ne možemo ne jesti i ne možemo bez krova nad glavom i zato smo prinuđeni uklopiti se u strukture naše civilizacije: podnositi nekog šefa (a uvijek se nađe netko da nam nešto brani), od države čekati neku naknadu, plaćati vodu i struju, zaustaviti se na semaforu kad je crveno, podnositi starost ili bolest pa time i ovisnost o nekim strukturama, ili drugim ljudima… Apsolutne slobode nema, svi smo vezani s nečim i svi smo dio istog društva iz kojeg ne možemo pobjeći… Samo u nekim manje bitnim stvarima imamo slobodu izbora, npr. što ćemo obući ili kojim putem ćemo na posao, naručiti kavu, dužu ili kraću, s mlijekom ili bez mlijeka, coca-colu ili fantu …

Ima ljudi koji su se u napredovanju prema slobodi zaustavili na pola puta i zadovoljili se nepotpunom, najčešće tek izvanjskom slobodom. „Čovjek je“, veli Fromm, „izvojevao slobodu da slobodno izražava što misli, ali mnogo toga što on iznosi kao svoje misli nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što drugi misle i govore.“ Čovjek se oslobodio niza vanjskih autoriteta koji su ga ograničavali u njegovu samoostvarenju, ali se podvrgao anonimnim autoritetima kao što su javno mijenje (što će svijet reći, grad, ulica, susjedi), „zdrav razum“, i strahovanje da se ne bi razlikovao od drugih, da nije dovoljno moderan i tolerantan. Prisjetimo se situacije izraelskog naroda u pustinji, na prolazu iz Egipta, zemlje ropstva prema obećanoj zemlji slobode i blagostanja. Slobodno zamislimo u toj situaciji i hrvatski narod i njegov povijesni „hod kroz pustinju“ i kroz razna porobljavanja i neslobode do slobode i blagostanja obećanog u demokratskoj Hrvatskoj. U toj situaciji možemo prepoznati trajnu ljudsku dilemu. Mrmljanje u pustinji oslikava najgoru kušnju slobode. Tjeskoba gladi i nesigurnost neimaštine ugrožava slobodu. „Čovjeku je“, kako piše Dostojevski, „najveća muka kada se domogne slobode komu ili čemu će je pokloniti, i to odmah.“ Ropstvo i egipatski lonci trajno nagrizaju iskorak prema višem, a pustinja slobode nije podnošljiva. Sužanjstvo se nameće kao normalna situacija. Poslije ćemo o ponosu i dostojanstvu, a dotle su nam usta puna slobode, neovisnosti, odlučnosti i nepokolebljivosti, i ponosa dakako … Sloboda traži napor, odricanje, strpljivost i disciplinu, do nje se stiže pustinjom. Sloboda nije darovana, ona se stječe.

Vratimo se opet malo Izraelcima u pustinji (napominjem da je dopušteno zamisliti i sebe i svoj narod u njihovoj situaciji): Mojsije otišao na brdo Sinaj po 10 zapovijedi, nema ga, a narod u pustinji nestrpljiv. Kaže Aronu: „Napravi nam boga pa neka on ide pred nama.“ Aron tu vidi mogućnost svoje glavne uloge. Koristi nemir, zbrku i obezglavljenost naroda i njegovu želju da nekom vidljivom pokloni slobodu. Od zlata im napravio tele – i evo, narode, ovo je vaš bog, koji vas je izveo iz Egipta! Još naređuje: „Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi. I narod neka prinosi žrtve, jede, pije i zabavlja se!“ Od biblijske pustinje do danas zlatno tele simbol je uvijek novog porobljavanja. Ono se događa i u naše dane. No, redovito mislimo da se to ne događa nama, jer tko bi još pristao uz neko tele i poklonio mu slobodu, narodnost i vjeru. Zaboravlja se međutim da nije riječ o bilo kakvom teletu, nego o zlatnom, a zlato je lijepo, sja, zamamljivo je i skupocjeno. I đavao nije tako crn kako nam se usjeklo u svijest. Njegovo osnovno ime je zavodnik, otac laži, a zavođenje i laž se predstavljaju najljepšim, najpobožnijim i najistinitijim. Tko od nas onda može u nedostatku vođe, izdržati zamamljivost zavodnika? Tko može u odsutnosti zemaljskoga boga živjeti slobodno?

Kad sloboda prestane biti svrhom i postane sredstvo zadovoljavanja osobnih potreba, tada negira samu sebe jer je te potrebe ograničavaju i lako postaju destruktivne. Kad se ne može odreći nekih sredstava ili navika, osoba prestaje biti slobodna, a postaje bolesna, tj. ovisna. Zbog silne žudnje za sredstvom ovisnosti ne može odoljeti napastima i nastavlja ga uzimati i kada se pojave zdravstveni, materijalni i problemi u obitelji, u školi, na poslu ili s policijom. Više se ne mogu kontrolirati neželjene misli i gubi se sabranost. Tipično za bolesti ovisnosti (bila to droga, alkohol, kocka ili kladionica …) je negiranje problema i promijenjeno doživljavanje stvarnosti, u kojemu je središte ukupnog djelovanja i mišljenja jedino i samo – sredstvo ovisnosti. To je ona „krađa raja“ kad ovisnik posegne za bijelim prahom, za alkoholom, „za zlatnim teletom“… da nestanu svi problemi, da samo meni bude lijepo ovdje i sada. Tri napasti imati, vladati i uživati kao tri manipulacije čovjekom, tri robovanja, tri sebičnosti… tri neslobode. Tamo gdje je čovjek centar i mjera svega, ne izgrađuje se sloboda već joj se oduzima temelj, a ona se izobličuje. Izobličuje se do krajnosti.

Ovdje ne mislim samo na spomenute ovisnosti (droga, alkohol, kocka, kladionica …) svi mi imamo svoje ovisnosti, manja i veće robovanja, koja rijetko priznajemo, a češće opravdavamo i pred sobom i pred drugima. Svaka ovisnost na osobnoj i na šire društvenoj razini doživljava se kao patnja i krivnja, grižnja savjesti, zato što je protivna prirodnoj duhovnoj slobodi i osoba zna da nije izabrala dobro, već zlo. Prvi i najvažniji korak jest prepoznati i sebi priznati ovisnost i gubitak slobode, suočiti se sa samim sobom i odlučiti promijeniti život. To je obraćenje. Zato je potrebno otići u „tihu pustinju svoje nutrine“ i potražiti se… Već godinama obilježavamo ovako koncem godine „mjesec borbe protiv ovisnosti“, očito je da se toj „borbi“ ne nazire kraj. Svi će pomoći, skupiti se i savjetovati stručno i dobronamjerno, ali u ovu „borbu za slobodu“ čovjek mora sam krenuti, a znamo da je najteža borba kad moraš pobijediti samoga sebe. Sloboda traži napor, odricanje, strpljivost i disciplinu, do nje se stiže pustinjom. Sloboda nije darovana, ona se stječe. A nama ne nedostaje slobode, imamo mi puno sloboda, ali nama životno nedostaje – oslobođenih ljudi.

Napisao: Vatroslav Vugdelija