Glasne misli: Misliti svojom glavom

Zahvaljujući bolovanju i rehabilitaciji imam puno više vremena za čitanje pa to obilato koristim. Poslije čitanja knjige budem baš zadovoljan, a poslije prelistavanja novina i portala da vidim što je novog u zemlji i u svijetu, osjetim neku neobjašnjivu nelagodu, neko opterećenje i onda sebi samom dam dijagnozu: pretjerano informiran, tj. poluinformiran, tj. dezinformiran, tj. ne znam poslije što bih mislio i što bih rekao.

Lav Tolstoj reče: „Koliko bismo nepotrebnog čitanja mogli uštedjeti, samo kad bismo mislili svojom glavom!?“  „Misliti svojom glavom“ – u svakodnevnoj komunikaciji često čujemo slične izraze: „Daj, mućni malo glavom!“ – „Budi pametan!“ – „Razmisli malo!“ – „Pa zdrav razum ti kaže…“ – „Bog ti pamet prosvijetlio!“ – „To nema veze sa zdravim razumom!“ – „Gdje ti je bila pamet!?“ – „Nije dobar s glavom.“ – „Pomutio mu se razum.“ – „Posvađao se s glavom.“ – „Ovdje pati jedino zdrav razum.“

Logičko i kritičko rasuđivanje

Imati zdrav razum znači imati sposobnost razboritog, logičkog i kritičkog rasuđivanja. Kad bih svog ćaću upitao za zdravlje on bi znao reći: „Dite, sve se ovo dade izdržati. Ne daj ti Bože da udari u šufit (u glavu)! To je najgora bolest!“ – „Nije dovoljno imati zdrav razum; treba ga znati i primijeniti.“ – kaže Descartesa – i odmah nastavlja: „Ništa na svijetu nije tako dobro raspoređeno kao zdrav razum, jer svatko misli da ga ima dovoljno.“ –

Krenuti krivim putem za nekim

Mile R. se rodio s mentalnom retardacijom, završio je „specijalnu školu“ i vratio se u rodni grad. Bio je omiljen među svima i svi su mu rado pomagali. I danas se prepričavaju Miline zgode i nezgode. Mile je u toj svojoj školi usvojio manire lijepog ponašanja, volio se i lijepo obući tako da ga se često moglo vidjeti u odijelu i s kravatom. Mile je na poseban način volio sprovode, iako nije mogao razumjeti sam sadržaj, smrt, pokop, žalost, tugovanje … Privlačile su ga možda sprovodne  povorke, puno ljudi, možda pjevanje, limena glazba ili nešto drugo što je samo on znao. Zato Mile nije propuštao nijedan sprovod u gradu, a znao je odlaziti na sprovode i u okolna sela pa i puno dalje. Jednostavno bi se „uvalio“ nekome u auto i išao, a da ne pozna ni pokojnika, ni obitelj, ni rodbinu. Tako je u jednom selu sprovodna povorka krenula prema groblju, na čelu je čovjek iz sela koji već dugo godina nosi križ u sprovodima. Povorka dolazi do raskrižja i taman kad je križonoša krenuo putem za groblje, Mile dotrča do njega, onako pristojno obučen, stade ispred i rukama pokazuje da povorka mora ići drugim putem. Nije Mile znao gdje vodi ni jedan, ni drugi put, znao je križonoša, a ipak je zbunjeno i pobožno krenuo krivim putem, tamo gdje mu je Mile pokazivao. Za križonošom krenu i povorka i prođoše nekih stotinjak metara, dok se nije povećavao žamor, dok se nisu upitali „pa gdje to mi idemo“, dok netko nije vidio i prepoznao Milu i viknuo ga pa se on sakrio među ljude ne znajući zašto ga viču … Ovaj događaj zorno pokazuje kako čovjek, u ovom slučaju puno njih, zaboravi misliti svojom glavom pa bez razmišljanja krene krivim putem za nekim, tamo gdje mu taj netko pokaže pa taman to bio netko poput Mile, izgubljen u svom svijetu, koji ne zna ni čemu služe putevi, a kamo li kuda koji put vodi.

Interpretacija činjenica

Naš povjesničar Ante Nazor reče nedavno u jednoj emisiji da je prestao  slušati vijesti i da se uhvatio studiranja, išao je na teren, tražio svjedoke, nastojao shvatiti širi kontekst događanja, tražio činjenice na terenu … Danas kao da činjenice nisu važne, danas je puno važnija interpretacija činjenica. A tih interpretacija ima skoro koliko je i ljudi. Uostalom, „Činjenice su dosadne, statistike su puno vjerojatnije.“ Danas je posebno teško imati zdrav razum i misliti svojom glavom, prepoznati činjenice između mnoštva interpretacija, izabrati pravi put između mnoštva putova, naći istinu u mnoštvu tuđih djelomičnih istina i lakoprihvatljivih laži. Ovdje ti nisu garancija ni škola ni obrazovanje, jer „Danas je tisuću puta bolje imati zdrav razum bez obrazovanja, nego obrazovanje bez zdravog razuma.“

Poslije spuštanja zastora sudišta u Haagu i presude šestorici Hrvata, poslije tragične i dramatične smrti generala Slobodana Praljka, onako javno pred sucima i cijelim svijetom, poslije slušanja i čitanja mnogih i svakakvih komentara, prestao sam pratiti vijesti. Odlučio sam i u ovom slučaju misliti svojom glavom i koristiti se zdravim razumom. Hrvat sam pa bih mogao biti subjektivan i nisu mi poznate sve činjenice, ali nisu bile ni sucima i oni su čekali 13 godina, presudili i spustili zastor, tj. zalupili vratima. Zašto nisu uspjeli sve ove godine pronaći one pojedince koji su počinili zločin i njih kaznili? Pronađimo ubojice i kaznimo ih! Ova šestorica nisu počinila zločin, – kaže sudac – ali su krivi po zapovjednoj odgovornosti, jer su propustili predvidjeti i spriječiti zločine. Vođeni istom logikom, tj. zdravim razumom, gledajući tragičnu smrt generala Praljka, možemo postaviti pitanje odgovornosti za smrt čovjeka u sudnici tek nekoliko metara udaljenog od suca i sudaca. Tko je odgovoran za propust? Tko je propustio predvidjeti i spriječiti njegovu smrt? Predsjednik sudišta? – Tko će to tog suca suditi i proglasiti krivim po zapovjednoj odgovornosti?

U toj presudi Haško sudište po prvi put optužuje za „udruženi zločinački pothvat“ i provlači tezu Republike Hrvatske kao agresora na BiH. Znam, Hrvat sam pa će mi reći da sam subjektivan, da je to moja interpretacija, ali zamislimo da se ne radi ovdje o Hrvatskoj i BiH, već o nekim drugim državama, jedna je agresor, a druga je žrtva agresije. Je li agresor pomaže žrtvi tako da je naoružava, obučava i uvježbava njezinu vojsku, priznaje je kao državu, doprema joj humanitarnu pomoć, prihvaća i zbrinjava 700 tisuća njezinih izbjeglica, liječi u svojim bolnicama 15 tisuća njezinih ranjenika?! Takvog agresora povijest ne pamti i ovdje pati logika i zdrav razum. Poželjno je ne misliti svojom glavom, jer uvijek će se naći netko drugi tko će misliti umjesto nas.

Gledam nekidan na TV-u „Bez komentara“ – vidim prekrasan prizor, bijeli veliki avion leti iznad oblaka. Pomislim putnički avion i čekam natpis ispod slike. Uto taj lijepi avion otvori svoj „trbuh“, a iz njega počeše ispadati velike bombe!? Pojavi se i natpis ispod – „Ruski bombarder baca bombe na položaje (zaboravio sam čije) u Siriji.“ Gdje su bombe pale? Koga su ubile? Zašto? Koji je cilj? Koliko je nevinih ubijeno? Tko je odgovoran? Udruženi zločinački pothvat? Zapovjedna odgovornost? Tko je agresor, a tko žrtva? Tko će suditi, a tko presuditi? Što kaže zdravi razum? Zdravom razumu je bolje da šuti. „Loše je kad snaga živi bez razuma, ali nije dobro ni kad razum živi bez snage.“ Drugim riječima, a davno je već rečeno – „Quod licet Iovi, non licet bovi!“ Što je dopušteno Jupiteru, nije govedu. Još jednostavnije – Tko jači, taj tlači. – Kadija te tuži, kadija ti sudi. I što mu možeš!? Pokojni general Praljak je dobro sve ovo razumio, 13 godina je skupljao svjedoke i donosio činjenice, 18 knjiga napisao, dokazivao istinu, ali uzalud. Nitko ga nije htio čuti. Nikoga nije bilo briga za njegovu istinu. Na jednom mjestu je napisao: „Skupljam zadnje krhotine uma i smisla i nije onda neobično što mi se ponekad čini da sam ja, Slobodan Praljak, ipak samo dvorska luda iz tamo neke Hrvatske.“

„Praljak nije zločinac! S prezirom odbacujem presudu ovog suda!“ – reče i ispi otrov. On je bio uvjeren u svoju istinu i za nju je umro, prezirući ljudski sud i njegovu istinu. Nama svima ostaju naše istine, naše činjenice i interpretacije, gdje je svatko za sebe uvjeren i siguran da ima dovoljno zdravog razuma i da misli svojom glavom. Što je istina? Je li istina „voda duboka“ ili nešto još dublje? – Ili je možda bolje uvijek postavljati pitanje – Tko je Istina? „Treba nam razuma da bismo spoznali kako ima stvari koje ne možemo spoznati razumom.“ – Zato „Vjeruj da bi razumio, razumi da bi vjerovao.“ (Sv.Augustin)

 Napisao: Vatroslav Vugdelija