Glasne misli: Maska na masku

Marko Krnjeval je opet bio za sve kriv, osuđen, spaljen i sa svim našim krivicama, znanim i neznanim, bačen u Neretvu. U nedjelju je bila i maškarska povorka kojoj su se priključili i moji ukućani sa svojim maskama. Povorka je prolazila ispred naše kuće, a ja sam virio kroz prozor, skriven iza zavjese. A što ću kad se ne volim maškaravat. I dok sam tako gledao povorku i sve one maske, pade mi na pamet da, iako nisam sudjelovao u maškarskoj povorci, da sam se zapravo i ja maškarao bez maske, jer sam bio skriven u kući iza zavjese da me nitko ne prepozna.

Doduše, kad malo bolje promislim, i kad nismo skriveni iza zavjesa, iza pseudonima i ekrana, i kad iziđemo vani nosimo svoje maske, nekada svjesno a nekad nesvjesno, ovisno koga putem susrećemo. Kada ti je netko poznat: „Hej, gdje si? Što ima? Kako si?“, k tome dodaj još osmijeh, rukovanje i par besjeda. Možda malo poslije pri susretu tek klimnemo glavom, pokraj nekog samo prođemo; nekoga možda i pozdravimo i nasmijemo se, a u sebi pomisliš odmah nešto loše o njemu… Sve su to naše maske. Maškare su tek prigoda da stavimo „legalno“ masku na masku.

Nositi masku

Ovih dana sam bio u Zagrebu, službeno, susreo puno ljudi. Bilo je naporno voditi sve te razgovore. Nosio sam opet svoje maske ovisno koga sam susretao. I oni su nosili svoje maske. Susret na susret, maska na masku, pristojni razgovori, „poštovana gospođo, poštovani gospodine, poštovana državna tajnice, poštovani gospodine rektore, poštovani profesore, velečasni i mnogopoštovani…“, a između i za vrijeme svih tih razgovora imali smo i oni i ja svoje maske i maskice, možda i svoja rezervna mišljenja. – Pravi razgovor sam imao na piću s prijateljem kojeg dugo nisam vidio. Ispričao mi je novosti u obitelji, ali je najviše govorio o velikom problemu na poslu, koji ga jako muči. Na kraju je rekao: „Slušaj prijatelju, da mi nije ono moje djece i da imam para za odvjetnika – pokazao bi ja njima! Znali bi s kim imaju posla!“ – Tu smo se obojica nasmijali. – Znači, „da nema djece i da ima para“, pokazao bi on svoje pravo lice, pokazao svoju volju i snagu, skinuo bi masku iza koje se dosad uvijek skrivao razgovarajući s direktorom.

Nije dovoljno samo skinuti masku

Naravno da svi cijenimo one ljude koji su direktni, koji ne muljaju, koji su iskreni i ne skrivaju se iza maski pristojnosti, finoće i uvriježenog, društveno prihvatljivog ponašanja. Ali, velika većina nas ima svoje razloge zašto zadržava svoje maske i po potrebi stavlja nove: djeca, žena, kredit, mirovina, bolest, financijska situacija, škola, posao … – A kako bi to izgledalo kad bismo svi poskidali maske? Što bi ostalo od npr. diplomacije? To su oni koji pet puta promisle prije nego ne kažu ništa. Što bi bilo s politikom i političarima? Obećanja, programi, laži, briga za opće dobro, služenje narodu… Ima među političarima onih koji sebe prozivaju narodnim tribunima, to da su direkt iz naroda (jer sve što je iz naroda – automatski je dobro), ono da su iskreni i otvoreni. Oni skidaju maske i nemaju obzira prema autoritetima, „udaraju k’o Maksim po diviziji“, a zapravo, ne znači da je dovoljno samo skinuti masku pa da si odmah u pravu, a pričaš gluposti i radiš krivo, ili nanosiš zlo i štetu drugima.

Prevare

Inspiraciju za ove Misli dobio sam baš na piću s prijateljem u Zagrebu. Dok smo tako sjedili i „ljudikali“, prišao nam je čovjek u odijelu i meni nepoznat; prepoznao je mog prijatelja, a vidjelo se da je već „malo popio“; sjeo je za stol bez pitanja i odmah tražio konobara za jednu rundu s njegove strane i počeo pričati ono što ga muči – skinuo je svoju masku. Obraća se mom prijatelju i kaže: „Znaš, prevario sam ženu. To je bilo prije tri dana. S nekom kolegicom s posla. Bez veze! Uopće mi se ta kolegica ne sviđa! To je bila moja prva i jedina prevara u 20 godina braka! Koja sam ja budala! I to me jako mučilo. Nisam mogao više izdržati i danas sam to priznao svojoj ženi. Rekel sam joj kak je volim, nek’ mi oprosti i da mi se to više nikad neće dogoditi…“ Onda je malo zašutio, potegao gutljaj i samo dodao: „Skoro me ubila nije! Pobjegao sam iz stana!“ A onda je nastavio dalje, kao da se opravdava: „Ali, ona mene vara već barem 10 godina!“ – prijatelj i ja se pogledali – a on nastavlja:“Ne, ne vara me s nekim muškarcem. Ona vam je stalno ljuta, ona vam stalno nešto prigovara, ona je stalno nezadovoljna, ona nikako da se prevari pa da spavamo kao muž i žena, nju vam stalno boli glava, puna je briga i stalno pije neke tablete… A zar to nije prevara? Kad smo se vjenčali nismo to obećali jedno drugome. Inače, moja žena vam je odlična. Susjedi kažu da imam prekrasnu ženu, na poslu je cijene, ona vam je stalno nasmijana. U redu, ja sam budala, ja sam nju prevario, ali recite vi meni – je li i ona mene vara?“

Pepelnica- povratak sebi

Sjećam se pokojnog Jure, bio je osoba s invaliditetom i nije se ženio, ali je bio jako drag gost u svim kućama u selu. Bio je veliki šaljivdžija i zafrkant pa gdje je on u kući, tu je uvijek bilo smijeha do suza. Tako je jednom na svoj način opisivao selo i zaselke po prezimenima: ovi su škrti, jer im je još i pradid bio poznati škrtica; ovi se stalno svađaju i parniče zbog zemlje, i did im je bio takav; ovi drugi s kućom „vole bukaru“, tj. vole malo više zavirit u čašicu … A onda je došao do jednog prezimena i kaže za tih desetak kuća da se oni mogu navečer potući i da krv padne, a sutradan kao da ništa nije bilo, nitko ništa ne zna… Tako je on jedne večeri išao kod njih u jednu kuću i čuje svađu, nemilu svađu, to nisi mogao slušati – pripovijeda on – kakve gadosti govore jedni drugima, a ja namjerno kucam i ulazim s „’Valjen Isus i Marija!“, prva se javi baba, pa nevista  s osmijehom: „O evo nama našeg Jure! – Evo, Jure moj, mi malo ljudikamo!“ – Tako da su oni bili majstori u sakrivanju, možemo reći u „maškaravanju“. – Službeno vrijeme maškara i maškaravanja je prošlo – danas je Srijeda Pepelnica. „Maske su pale“, tj. bilo bi poželjno da nemamo maski, već da se vratimo sebi i svome izvornom licu. Neki smisao Pepelnice, za one koji su kršćani i kažu da vjeruju, bio bi da s današnjim danom krenemo u potragu za svojim autentičnim licem.

Odricanje

To s Pepelnicom i Korizmom je ozbiljan posao – biti iskren prema sebi. Nudi orijentir, nudi primjer pa polako za križem svatko sa svojim životnim križem. Priznati što nije bilo dobro, ispraviti pogreške, tražiti oprost i oprostiti. Vratiti se sebi i svome pravom licu. Na žalost, redovito ponavljamo istu pogrešku, uzimamo neke pokore i pokorice (i još to glasno kažemo), neću piti ovo, neću jesti ono… Kao da opet stavljamo nove maskice, masku na masku, a da niti ne pokušavamo krenuti u potragu za samim sobom, za svojim licem. – Odavde sam odlučio zatražiti pomoć od prijatelja Ivana Šarčevića, on će to o licu i maskama puno bolje od mene objasniti i vama i meni: „Nije li se izgubilo središte? Što to kršćani navještaju i svjedoče? Zaustavljena lica? Nisu li naša lica zastala u obraćenju, zapela u nostalgiji za vlašću. Birokratska lica… zamaskirana znatiželjom ili izoboljem riječi… Lica s namještenim osmijesima sumnje u ljubav ili cinizmom jeftina, nekršćanskog priznanja nemoći, lica nagrižena osjećajima samoće i zavjere sa svih strana. Kao da Isusova lica nema, nego samo lica zaustavljena u ispravnosti (maska se gotovo prepoznati ne da), lica koja se brane, koja su pogrešno razumljena, koja ne znaju ili nemaju vremena slušati, koja se boje svake kritike, koja ne vide Isusovu patnju u licima drugih, lica (uvijek ispravna) skrivena iza ideologema brige za narod i opće dobro. Tko se to nije umorio od općeg dobra? Tko to spašava narod i svijet?“ I završava moj prijatelj:“Svi čeznemo za licem, autentičnim licem vjere koje nije zagledano u sebe, ni u svoju duhovnost, nego u lice Raspete ljubavi što grli neznanje, grijeh i patnju drugih više nego svoju.“

 Odbacivanje vlastitih prevara

Zaista bih mogao puno o ovoj temi, a puno sam o tome „glasno mislio“, o maskama i pepelu, o  grijehu i krivnji, o pokori i obraćenju, o križu … I uvijek mi se čini da sam na početku, da nisam ni sam sebi posebno uvjerljiv, da ni ja nisam skinuo svoju masku, možda sam u međuvremenu još koju stavio na lice… A dođe mi nekad da izgovorim glasno sve svoje (vlastite) prevare, da bacim maske i maskice; dođe mi nekad s pepelom i Korizmom da bez straha viknem u crkvi kršćanima „s licem zaustavljenim u ispravnosti“, dok ih gledam kako pobožno i uzdignute glave stoje pred križem, a mrze i ne opraštaju, a ne pozdrave u prolazu, bahato i s visoka gledaju na druge… Dođe mi tako ponekad. Možda ovih dana i viknem, a možda i ne viknem i zadržim (ipak) svoju masku i svoje maskice… Možda bih i viknuo „da nemam djecu i da imam para“, da sam siguran u svoje pravo, autentično lice, da malo više vjerujem, da malo sigurnije sa svojim životnim križem koračam za križem… Dotle, opet poklade, maska, pepelnica, korizma, pokore i pokorice, samo maska na masku, pa opet maska na masku…

Napisao: Vatroslav Vugdelija