Glasne misli: Kad bol zaboli

„Postoje dvije vrste ljudi, oni koji su osjetili bol i oni koji će ga tek osjetiti.“(P.Coelho) Bol je vjerni čovjekov pratilac. Nema čovjeka koji nije iskusio bol, koji neće iskusiti bol, jer „Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju trenutaka ugode i neugode, u neprestanoj dijalektici radosti i boli.“(V.Desnica)

Bol nam govori da postojimo, bol nam govori da postoje oni koje volimo. Bol nam govori da postoji svijet u kojem živimo. Odlučio sam pisati i glasno misliti baš o bolu inspiriran svježim osobnim iskustvom, o bolu u leđima kao o svom vjernom podnošljivom pratiocu posljednjih godina, o bolu skoro nepodnošljivom kojeg sam se ovih dana riješio – ako Bog da – operativnim zahvatom.

Ublažiti bol – božansko djelo

Kad bol boluješ, kad si u bolnici okružen bolesnicima gdje svaki svoj bol boluje, nekako je očekivano i normalno da o bolu misliš, da o bolu pričaš, da se bola želiš što prije riješiti. Zagledan si samo u svoj bol. „Sto štapova na tuđim leđima tebe ništa ne bole.“ – kaže makedonska narodna mudrost. Ali opet, čovjek koji nije patio, ne zna biti ni supatnik. Vlastiti bol ti pomaže razumjeti druge u njihovom bolu, suosjećati s drugima kad ih bol zaboli. Ako nema boli, ili ako te bol drugih ne zaboli, to je kraj, kraj osjećaja i kraj čovjeka samog. Bol je i koristan, pomaže našem organizmu pronaći oštećenje, bol je signal, signal za pomoć. Pomaže čovjeku da otkrije što ga boli, da se liječi i izliječi, ili barem da ublaži svoj bol. Ublažiti bol – kažu – božansko je djelo!

Sreća okuplja, bol sjedinjuje

„Sreća nas okuplja, a bol sjedinjuje.“( O.Wilde) – Poslije boli i operacije slijedi bolovanje, rehabilitacija, oporavak od boli, slijediš liječničke upute, ležiš-hodaš-ležiš-hodaš, puno si sam i puno razmišljaš, i puno vremena imaš. Kažu da postoje dvije vrste bola: bol koji te može povrijediti i bol koji će te promijeniti. Tako sam nekidan, ležeći i šetajući po dnevnom boravku, cijeli dan pratio na televiziji zbivanja u Vukovaru: velika povorka hrvatskih građana koji su išli prema Ovčari i groblju, odati počast i pomoliti se za poginule hrvatske branitelje. Bila je i sv. Misa, bilo je i pjesme i molitve, zaista je sve bilo dostojanstveno i veličanstveno. Bol Vukovara nas sjedinjuje – konačno. Bol Vukovara pomaže nam koračati zajedno. Taj bol daje snagu za borbu i za oprost. Taj bol i danas boli, vrijeđa, jača i mijenja čovjeka. Slušam svjedočanstva ljudi koji su pretrpjeli nezamislive boli: jedan tada mladi vukovarski branitelj priča o mučenjima koja je podnosio kad su ga zarobili poslije pada Vukovara. Za ne povjerovati da postoji toliko zlo u ljudima mučiteljima i za ne povjerovati da postoji tolika snaga u čovjeku, tom mladiću, da sav taj bol izdrži. Miran je, priča tiho, ne mrzi danas nikoga, okrenuo se životu – kaže. Ima šestoricu sinova. Šetam dnevnim boravkom, ništa me ne boli, a  ova suza u oku je od ponosa  zbog svih onih iz čije je snage i bola iznikla Hrvatska. Istina je da nas sreća okuplja, a da nas bol sjedinjuje.

Bol drugih

U posjet mudracu došla je grupa hodočasnika i svi su odmah počeli iznositi svoje probleme i ono što ih tišti. Nastala je vika i dobro su se posvađali između sebe jer je svatko od njih tvrdio da je baš njegov problem najveći i da baš on mora imati prednost da ga mudrac sasluša pa da mu pomogne. Mudrac je sve to gledao i šutio, a onda je u jednom trenutku zaviknuo: „Tišina!“ i svi su zašutjeli. Onda im je naredio da posjedaju u krug i da svatko na list papira napiše svoj problem, da onda papir premotaju i ubace ga u košaru. Kad su svi napisali i ubacili papire u košaru, mudrac je rukom sve izmiješao, a onda rekao da svatko uzme po jedan papir i da u sebi pročita što na njemu piše. Svatko je čitao o problemima onog drugog, o njegovim mukama i bolu. Nastao je muk, ostali su šokirani pročitanim i zaboravili na svoj problem, ni primijetili nisu da mudrac nije više među njima.

Dobriša Cesarić u svojoj pjesmi „Sakriveni bol“ kaže: „Neko sa svojim bolom ide ko s otkrivenom ranom, svi neka vide, drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi.“ Ne znam jeste li kao bolesnik iskusili bolnicu? Bolesnička soba puna infuzija i drenova, svatko je sa svojom mukom, svatko sa svojim bolom. Meni s desne strane je Davor, veseljak, glasan, rođeni zabavljač. Iz njegove priče mogli smo zaključiti da je bio u „Tigrovima“, da je ranjen dum-dum metkom, ne zna više koja mu je ovo operacija po redu, u bolnicama je proveo skoro pune četiri godine, boravio u toplicama, na rehabilitaciji … Kaže da se on u bolnici osjeća kao doma … On je stalno nešto pričao, šalio se na svoj račun, a mi smo se samo smijali. Bio je dobri duh sobe koja je sve manje sličila bolničkoj. Tu večer poslije operacije nisam mogao zaspati, vidim Davora kako se grči u krevetu, čujem ga kako svako malo tiho uzdahne. Kad se okrenuo prema mom krevetu pitam ga potiho: „Što je, Davore, neće san na oči?“ – „Ja ti noću skoro nikad ne spavam.“ – kaže on – „Ni danju ne spavam. Tek kad me bolovi dobro izmore, zaspem sat-dva. Stalno me boli. Ni lijekovi ne pomažu. Treba im dva sata da počnu djelovati. Možda mi ova operacija pomogne pa da me barem malo umanji bol, da ne boli stalno, da barem malo popusti pa da zaspem.“

Na petom katu u bolesničkoj sobi dugo mi je Davor pričao o ratu, o ranjavanju. Tek po iznenadnom grču na njegovu licu znao bih da ga je u tom trenutku zaboljelo.  Puno mi je pričao o svom ocu. Jako je volio oca i otac je njega volio. Kad je ranjen, svi su mislili da neće preživjeti, ali „nekako su ga skrpali“ – kaže. Tada su mu javili u bolnicu da mu je otac izvršio samoubojstvo. „Nije mogao podnijeti bol pri pomisli na moje teško ranjavanje.“ – priča Davor. Ni njemu tada nije bilo do života, ali morao je izdržati jer mu je žena imala roditi za 20 dana. Rodila mu je sina. „Sad vidim da mi ga je sam Bog poslao da izdržim, da živim. Ja sam u kolicima, nastojim biti što samostalniji, vodim razne udruge, igram košarku u kolicima za reprezentaciju Hrvatske, ali ipak u puno stvari trebam tuđu pomoć. Žena mi puno pomaže, priskoče i drugi, ali tu je uvijek moj sin. Nikada, nikada, ama baš nikada, kad sam ga zovnuo, nije rekao: „ Evo samo čas! Pričekaj malo!“ Odmah bi priskočio. Nikad mu u oku nisam vidio, nikad u glasu osjetio da mu je teško. Nikad. Kad me bol izmori pa zaspem i ne čujem mobitel koji me upozorava da moram popiti tablete protiv bolova, sin me nježno budi: „Tata, terapija.“ On je moj anđeo čuvar, moja snaga, moje sve. Nekad u bolnici ili u toplicama, kad me bol doslovno rastura, ja se u mislima sjetim svog sina – i bude mi lakše.“

„Nema ljepših snova od onih što ih rađa bol“

Na samom kraju ovih misli sjećam se svih onih koji su bolesni, svih bolesnika po bolnicama, svih liječnika i medicinskih sestara koji liječe i njeguju, jer „ublažiti drugome bol – božansko je djelo.“ Ipak, bez obzira na sve, čovjek uvijek sam prolazi kroz svoj bol, uvijek ostaješ sam sa svojim bolom. Samo ti i on. Osjetiš se usamljen pa ti se nekad ta usamljenost čini gorom od bola, usamljenost u koju te bol zatvorio. A ovi stihovi me podsjete na bolesne, na duge bolničke dane i noći, na njihove boli i samoće: „Danas ću nacrtati sunce da maknem kišu s prozora, podići glavu da vidim nešto više od samo crnih oblaka. Danas ću gledati u nebo i tražiti neki znak, jer ako se ono razvedri, možda se razvedrim i ja.“ Još ću jednom ponoviti istinu: „Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.“ (I.Cankar).

Napisao: Vatroslav Vugdelija