Glasne misli: Je li Božić uvijek isti?

Evo nas do još jednog Božića! Čini mi se da se jedna od naših metkovskih „Prosinačkih svečanosti“ zove – „U susret Božiću“, a čini mi se – opet – da nikad kao ove godine nismo tako „iz daleka“ krenuli Božiću u susret. Valjda od prevelike želje, jer kao da se svi jedva čekamo dočepati tog vremena, mjeseca prosinca i Božića i svega što uz Božić ide. Evo i mene do Božića, a ne znam što bih o Božiću rekao. Možda zato što mi se čini, kao nikad do sada, da je Božić već došao, jer već više od mjesec dana mi „živimo, mičemo se, kupujemo i jesmo“ u blagdanskom ozračju. Na trenutak mi se čak učini da je Božić već prošao, jer smo mu već sve rekli i ispjevali. Kao da smo Božić već odradili. Što bih još mogao o Božiću reći? Prelistao sam malo svoju „arhivu“ i vidio da sam čak 8 puta (od 2008.!) „glasno mislio“ o Božiću: „grabio“ sam ja iz Božića i djetinje plitko i s teoloških visina duboko, na sve moguće načine … I dok sam s tim mislima šetao sinoć uz Neretvu, sinu mi ova misao: Pa, Božić je uvijek isti! Božić se ne mijenja. Ja sam taj koji se mijenja. Mi smo ti koje Božić zatekne i nađe uvijek u nekom drugom raspoloženju. Uostalom, drugačija su vremena, nove okolnosti, drugačiji i novi izazovi, nekad smo malo sretniji, nekad nesretniji, nekad poletimo, a nekad tako teški i opterećeni životom… A Božić uvijek isti: u svojoj malenosti velik, u svojoj svetosti tako potreban čovjeku.

O Božiću se uvijek govori idealnim riječima i slikama. Na taj dan sve je (sve bi trebalo biti) nekako drago, lepršavo, raspjevano, slatko… Pripreme za Božić, strka i užurbanost oko Božića je tako posebna. – Što je to tako čarobno u samom Božiću da svi govore kako je to najljepši kršćanski blagdan, blagdan obitelji, „blagdan nad blagdanima“, kojega željni nikako dočekati pa mu kalendarski krenemo u susret puno prije, pjevamo mu i veselimo se već iz daleka? Po čemu je Božić, koji je uvijek isti, i danas tako izuzetan, poseban i najposebniji?! – Odgovor? Možda se samo meni čini, ali me strah da je Božić danas sve manje poseban i jedinstven po onome što Božić jest, po čemu je uvijek isti, a to je da je Božić svetkovina rođenja Isusa Krista! Strah me, a možda se to samo meni čini, da je danas Božić jedinstven i poseban po sekundarnim, drugotnim sadržajima koji ga prate, koje uvijek neko novo vrijeme za Božić „prikači“ nešto svoga, ovisno o potrebi mode, politike, biznisa, estrade… Što je Božić danas – kultura ili vjera? Odgovor nije očit i jednostavan. Možda je bolje pitanje – što je Božić meni danas? Božić koji je uvijek isti, kakvog me zatekao na kraju 2016. godine? – Pri spomenu Božića na što najprije pomislim? Po čemu je meni Božić jedinstven i poseban?

Božić kao da je postao jedna velika „košara svaštara“ u koju se svašta baca, u kojoj se svašta kroz stoljeća nakupilo, u kojoj ima svega i svačega, za sve i svakoga: ima tu veselja, pjesme, glazbe, plesa, ponoćki, društva, hrane, putovanja, skijanja, praznika, tihe noći i petardi, raketa i opijanja, prejedanja i ljenčarenja, sjaja i blještavila, samoće i tuge, sreće…, emocija svake vrste, kupovine i trgovine… Lako i neprimjetno prebaci se Božić (prebacimo ga) iz područja otajstva vjere (tajne rođenja Bogočovjeka) na područje zagovaratelja politike multikulturalnosti i međureligijskog dijaloga. Jer, ako Božiću ukradeš tajnu utjelovljenja Boga (a po tome je Božić Božić i uvijek isti!), ako ga „razvodnimo“ i svedemo samo na lijepi kulturni događaj kalendarski smješten u prosinac (i sve više i u studeni), tako Božić može biti jedan religijski blagdan za sve, religija za mir u svijetu, univerzalni religijsko/poganski blagdan za sve. – Izbacimo li iz Božića vjersku dimenziju, tajne Božjeg utjelovljenja, bit’ će svima prihvatljiv. To vjersko, to kršćanski, to nesekularno, to katoličko u Božiću samo smeta, jer tada Božić nije svima prihvatljiv. Na žalost, i nekim kršćanima odgovara takav „razvodnjeni“ Božić, koji ništa ne traži, nije zahtjevan, već je samo blagdan sjaja, konzumacije i ugode. Zato ne čude inicijative (sve ih je više) koje tvrde da Božić nije samo kršćanski blagdan, već blagdan svih i za sve. I sve češće čujemo čestitku „Sretni blagdani!“ umjesto „Sretan Božić!“.

 „Razvodnjavanjem“ Božića, tj. Božića bez vjerske dimenzije, bez Isusa Krista, želi se od Božića napraviti jedan lijepi, slatki, ugodni, svimaprihvatljivi, svekulturni i svereligijski blagdan mira. To kršćansko s Isusom u Božiću jednostavno smeta. Ovom pomodarstvu podlegli su i sami katolici. Ima puno primjera, a nama najbliži je onaj u jednom katoličkom institutu u Italiji gdje su odbili služiti misu za Božić jer se radi – zamislite – o „činu vjere previše jakom za one koji ne vjeruju“. To vjersko u Božiću samo smeta, jer je intencija Božić prilagoditi svakome, duh Božića „rastegnuti“ koliko komu treba, sve to u ime neke „pošto-poto“ tolerancije, dijaloga i lažne korektnosti. – I još nešto „razvodnjava“ Božić, a ne bi se reklo na prvi pogled – naglašavanje samo socijalne i sociološke kategorije Božića. Isus se rodio u štalici, bio je siromašan pa ćemo mi – eto – barem za Božić pomoći nekome tko je u potrebi. A kad ćemo ako ne za Božić?! U božićnom vremenu se najviše poziva na borbu protiv siromaštva, na solidarnost s potrebnima, a Crkva i karitasi pretvaraju se u nevladine udruge i organizacije. To nam je postalo nekako normalnu i svi postajemo i hoćemo biti humani i humanitarni; želimo bar u ovom božićnom vremenu, barem jedan dan, barem jednom biti dobri i humani… Humanitarne akcije su svuda; svi pomažu, netko sa svojim netko s tuđim novcem, i lijepo se osjećamo kad nekome pomognemo… Za te lijepe emocije u nama – zaključimo – da je zaslužan Božić.

Za nastavak ovih misli našao sam pomoć kod prijatelja Ivice Šole: „Da ne bude nesporazuma, nisam protiv međureligijskog dijaloga, nisam protiv suživota kultura, nisam protiv drugih religija, nisam protiv dobrotvorja, nisam protiv humanitarnih akcija, nisam za rasizam niti neprijateljstvo prema strancu, nisam protiv društvene solidarnosti. Ali sam protiv gotovo posvemašnjeg prevođenja otajstva Božića u političke, svjetonazorske pomodne ili gole humanitarne kategorije… Za to nam ne treba otajstvo Božića, za to nam ne treba Isus.“ Sve ovo humano i humanitarno, emotivno i empatično, ekološko i pacifističko – možemo raditi i bez Božića i bez Isusa. Za vjernika, kršćanina, katolika Božić je, uz vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, esencija vjere. Božje utjelovljenje koje na Božić slavimo jest bit naše vjere. Uz Božić je kroz povijest „rasla“ liturgija, pjesme, običaji, folklor, jačala je i humanitarna i karitativna dimenzija, što je i dobro i potrebno, ali ako se izgubi vjerska bit tajne Božića, što je ostalo od kršćanstva nama i našem vremenu?

Božić je uvijek isti, on se ne mijenja; u svojoj malenosti velik, u svojoj svetinji tako potreban čovjeku. Pravi Božić je Božić s Isusom Kristom – Pravi Božić nas samo podsjeća na veliku tajnu Božjeg utjelovljenja, „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“; pravi Božić podsjeća na veliku ljubav Božju prema čovjeku. Čovjekov život ima smisla onoliko koliko ima svetinja. Božić je naša svetinja, naš oltar, naš sakrament. Božić je uvijek isti: jednostavan, prostodušan, gotovo djetinje dosadan sa svojim porukama mira i ljubavi među ljudima. – Božić je uvijek isti, a kakvi smo mi? Kakve nas je Božić zatekao? Gdje smo sa svojom vjerom i sa svojim kršćanstvom? Božić je najljepši blagdan! I neka svi (i drugi i drugačiji vjernici i nevjernici) uzimaju od njega sve popratne sadržaje, što im drago, a kršćanin katolik zna da je Božić uvijek isti, da nudi puno, puno veći smisao od svih običaja, folklora i tradicija što ga prate – Božić uvijek isto, uvijek iznova podsjeća da se Bog rodio za nas, da je Božić već u nama!

    SRETAN VAM BOŽIĆ!!!!

Napisao: Vatroslav Vugdelija