Glasne misli: Grohotni smijeh

Naiđoh na zanimljivu priču: Jedan je seljak predvečer sjeo na prag svoga doma, uzeo čašu vina, pripalio cigaretu i uživao u svježem povjetarcu. Pored njegove kuće je vodio put prema gradu. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: „Ovo mora da je neka lijenčina. Ništa ne radi, već po cijeli dan samo sjedi ispred kuće, pije i puši.“ Malo kasnije prolazio je i drugi čovjek i pomislio: „Ovaj seljak je pravi Don Juan. Vidi ga, po cijele dane ovako sjedi ispred kuće, gleda djevojke koje idu u grad, dobacuje im i zavodi ih.“ Putem prolazio i šumski radnik te, vidjevši seljaka ispred svoje kuće, pomisli i on: „Ovaj čovjek je sigurno dobar i marljiv radnik. Cijeli je dan radio i sada se s pravom odmara poslije večere uz čašicu vina.“ – Mi nemamo nikakvih podrobnijih saznanja o seljaku koji je sjedio predvečer ispred svoje kuće i guštao u cigareti i čašici vina. O njemu ne znamo puno. Možemo, međutim, mnogo toga zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili pokraj njega i njegove kuće: prvi je bio lijen, drugi ne baš dobar čovjek, a treći, onaj šumski radnik, bio je vrijedan i marljiv čovjek.

„Sve što govoriš svjedoči o tebi samome, osobito kad govoriš o drugima.“ Naše nas riječi odaju, naše su riječi naši svjedoci, naši tužitelji i naši suci. Tijekom jednih (od mnogih) izbora susjeda mi u žučnom razgovoru dade na znanje: „Znaš, priča se da ti kidaš plakate u našoj ulici sa slikom tog i tog, te i te političke opcije!“ Najprije sam se dobro začudio, jer je to prosto nemoguće i zamisliti, ali onda, kad sam se malo pribrao, pitam ja nju: „A što vi mislite? Je li to istina?“ – Odgovor me još više šokirao: „A ne znam ja. Ja samo znam da se priča!“ – Siguran sam da svatko od nas ima slično iskustvo, kad ga nečije riječi iznenade, šokiraju, kad ne može vjerovati da je taj netko (možda bliz ili prijatelj, možda kolega s posla, netko s kim se družiš) da je mogao takvo nešto o tebi reći, slagati i ne vidjeti, ne htjeti vidjeti da to nije istina. U tom trenutku se ruši jedan mali svijet kojeg si gradio s tom osobom. Treba ti vrijeme da sve stavi na svoje mjesto; trebaju ti odgovori na pitanje „Pa dobro, zašto? Zašto je to rekao? Zašto se tako ponaša?“ – Čovjekovo ponašanje obično pokazuje ono što promatrač zamišlja da pokazuje. Zato su naši susreti i naši odnosi tako zamršeni. Zato je pravo bogatstvo i prava sreća naći, imati i zadržati pravog prijatelja pred kim nećeš strahovati za svoje riječi, koji te razumije i kad riječi ne izgovaraš, kad šutiš.

Kod „prijatelja“ Anthony De Mella nađoh ovu priču: O velikom učitelju pričalo se da bi se prije nego bi išao u krevet toliko grohotom smijao da su hodnici odjekivali, a smijeh bi se čuo u svim okolnim zgradama. A kad bi se u zoru probudio, opet bi se počeo smijati tako glasno da bi probudio cijelo susjedstvo. Njegovi su ga učenici molili da im kaže zašto se smije, ali on nije htio reći. A kad je umro, tajnu svog smijeha odnio je sa sobom u grob.“ – Zaista neobično. Zamišljam kako su njegovi učenici poslije pokušavali odgonetnuti razlog učiteljevog smijeha. Kako učenici tako i svaki slušatelj ove neobične priče ima neko svoje objašnjenje, svoje razloge i svoje tumačenje učiteljeva smijeha. Jedni će tražiti dublju poruku tog smijeha, jer je učitelj bio mudar i razborit čovjek, svaka njegova riječ i gesta imala su neku dublju, skrivenu poruku pa tako i ovaj smijeh. Drugi će reći kako je učitelj već zašao u neke  godine, kad se može očekivati i malo čudnije ponašanje pa tako tumače i ovaj smijeh. Dakle, bez neke dublje poruke. Treći će opet imati neko svoje tumačenje… Mene je priča zatekla u posebnom raspoloženju, znate ono „kad se čovjeku nakupi sa svih strana“ pa čeka da prođe, da malo popusti, a ono ne popušta i ne prolazi; znate ono kad vam glupost i nebitno okupira život i odnosi vrijeme, misli, snagu, živce, a ne popušta i ne odlazi… I kad sam pročitao ovu priču, umjesto ljutnje i vike, umjesto velikih riječi (šteta riječi), najbolje je ne reći ništa, ne objašnjavati, već se samo grohotom nasmijati. Kao da vidim tog učitelja kako se u zoru grohotom smije, i kao da ga razumijem.

„Sve što govoriš svjedoči o tebi samome, osobito kad govoriš o drugima.“ Promatrajmo ljude u društvu dok govore, poslušajmo ih kad komentiraju neke događaje, neke ljude. Govoreći o drugima izgovaraju sebe: otkrivaju svoj karakter, govore o svojoj inteligenciji, iznose svoj svjetonazor. Komentirajući druge pokazuju svoju inteligenciju, kulturu, naobrazbu, otkrivaju svoju glupost, površnost, brzopletost, pokazuju svoju mudrost, osjećaj za vrijeme, mjesto i način govora, osjećaj za granicu… Na kraju krajeva, govoreći o drugima i komentirajući, otkrivamo i svoju ljudskost. – „Sve što govoriš svjedoči o tebi samome…“ – Najočitija potvrda ovoj tvrdnji nalazimo po portalima, koju lako možemo provjeriti, a to su komentari čitatelja ispod bilo kojeg teksta. U tijeku je javna rasprava o novom Obiteljskom zakonu. Smisao javne rasprave i jest da se javno raspravlja prije donošenja tako važnog zakona za društvo. Medijski naslovi su bili: „Natrag u srednji vijek! Zastrašujuće konzervativan zakon!“ – donose se izjave „poznatih“ osoba: „Pojam braka u današnje vrijeme sugerira jednu mrtvu tvorevinu, a nevjerojatan broj razvoda kojima svjedočimo ide u prilog toj činjenici. Potrebe društva se rapidno mijenjaju, a predlaže se obiteljski zakon koji ni u 19. stoljeću ne bi bio aktualan. Neki njegovi dijelovi da nisu žalosni, bili bi smiješni.“ – zgražaju se redom osobe koje iza sebe imaju jedan ili više propalih brakova.

Kao što su neke „poznate“ osobe, svojim izjavama i komentarima o braku i o prijedlogu novog Obiteljskog zakona, svjedočile o sebi, tako o sebi svjedoči i jedan poznati redatelj, koji daje izjavu o prijedlogu istog zakonu: „Nisam sklon komentiranju ičega što nisam proučio i u što nemam dovoljan uvid ili znanje. Tako je i s prijedlogom novoga Obiteljskog zakona. Načelno tek mogu izraziti afirmativno mišljenje o tomu da mladi parovi prije ulaska u bračnu zajednicu imaju mogućnost edukacije i pravnoga savjetovanja. Danas mi se čini da za sve u životu trebaš dozvolu ili kakvu potvrdu, a za brak i roditeljstvo ništa osim vlastite želje i volje. Međutim, upravo brak i roditeljstvo mogu biti prostori ponajvećih ljudskih patnji i promašaja. Siguran sam da bih bio mudriji u životu da sam nekoć i sam imao mogućnost kakvu se danas predlaže.“ – „Sve što govoriš svjedoči o tebi samome…“ pa tako, evo i ja izjavljujem i otkrivam sebe tvrdeći da brak nije nikakva „mrtva tvorevina“. Nije brak u krizi zbog broja razvoda, u krizi je kvaliteta braka, a razvodi su samo posljedica nekvalitetnog bračnog života. Mi u socijalnoj skrbi svjedočimo razvodima mladih bračnih parova, koji zapravo nisu ni otpočeli bračni život, a već se „slomili“ pred problemima. – Zato je dobro da se mladi ljudi prije braka mogu educirati i pravno savjetovati što može samo povećati kvalitetu njihova bračnog života i pomoći njihovoj obitelji, djeci i zajednici. Eto i ja sam se otkrio svojim riječima pa bi netko mogao zaključiti da sam konzervativan.

Jednoga dan kralj pozove k sebi svoga vazala poznata po pohlepi i okrutnosti zbog čega su ga se podanici jako bojali. Kralj mu reče: „Želim da pođeš po svijetu i nađeš mi uistinu dobra čovjeka.“ Ovaj odgovori: „Da, gospodaru!“ I poslušno pođe u potragu. – Susreo je mnogo ljudi i razgovarao s njima. Nakon dugo vremena vrati se kralju i reče: „Gospodaru, učinio sam kako ste mi i zapovjedili. Po cijelom sam svijetu tražio doista dobra čovjeka, no takvoga nigdje nisam našao. Ljudi su sebični i zli, dobroga čovjeka jednostavno nije moguće pronaći.“ – Kralj ga otpusti i pozva drugog vazala, poznata po dobroti i ljubaznosti, kojega su podanici jako voljeli. Kralj mu reče: „Prijatelju moj, želim da pođeš po svijetu i pronađeš mi uistinu loša čovjeka.“  Ovaj također posluša i pođe na put. Susretao je mnoštvo raznih ljudi, ali kad se vratio, reče kralju: „Gospodaru, nisam uspio. Ima brzopletih i nepažljivih ljudi koji se ponašaju djetinje, kao da su slijepi kod zdravih očiju, ali nisam susreo baš loša i zločesta čovjeka. Ljudi su u srcu dobri unatoč pogreškama koje čine.“ – „Sve što govoriš, o sebi govoriš…“ – Točno, ali kako u ovom svijetu ne izgubiti vjeru u ljude, kako se ponašati, govoriti, živjeti, kako drugoga ne povrijediti a sebe sačuvati? – I kao da čujem onog učitelja kako se u zoru grohotom smije…

Napisao: Vatroslav Vugdeija