Glasne misli: Čekanje

Poštovani čitatelji, neću vam reći ništa novo kad kažem da vrijeme dijelimo na prošlo, sadašnje i buduće. Logično zaključimo kako živimo u sadašnjem vremenu, nakupili smo i prošlog vremena i rasporedili ga u godine i u rođendane, da nam se lakše snalaziti i dakako, imamo nekakve planove za budućnost; tu računamo na svoje snage, na malo sreće i na onu „što uvijek zadnja umire“ – na nadu. Kad sam sve ovako logički postavio, postavljam i pitanje: A u kojem vremenu mi zaista živimo? – Pitanje može zvučati kao mala provokacija, ali i kao izazov za malo glasnije razmišljanje.

Često smo zauzeti prošlošću i ne da nam se, niti hoćemo, a nekad niti možemo otrgnuti se od nje; događaj iz prošlosti zna godinama određivati naše živote, nekada cijeli život, sve do smrti. – No, često smo već jednom nogom u budućnosti, želimo što prije „zgrabiti“ neki bolji život, malo opuštenije dane, bez ovoliko brige, muke i stresa.., pa znamo mislima odlutati u neku bolju i zasluženu budućnost. – Razumljivo je onda kako se mnogi od nas ne snalaze u ovakvoj sadašnjosti; kao da u sadašnjosti samo čekamo. Čekamo da nam se dogodi, da nam se ponovi prošlost, barem onaj ljepši dio, barem onaj događaj, barem onaj susret koji je ostavio traga u našem životu i tu je negdje s nama i u našoj sadašnjosti i u našoj budućnosti… Svatko od nas, na neki svoj način, čeka da mu se ponovi i dogodi ona lijepa prošlost, da nam barem ponudi mogućnost novog izbora, ali… Nastavljamo čekati, i čekamo budućnost: događaj, osobu, trenutak, sreću, jer nam se čini, gotovo smo sigurni da smo zaslužili i kao radnici, i kao roditelji, i kao građani, i kao porezni obveznici, i kao narod, jer nam je dosta ove muke i neizvjesnosti, tako da s pravom očekujemo i čekamo nešto bolje, barem malo bolje.

Čekanje, čekanje je u našoj naravi. Čekanje nije samo dio našeg života, ono je cijeli naš život. Izgleda da tu nemamo izbora, to je kao neka vrsta imperativa jednostavno ne možemo ne čekati, u kojoj god situaciji se našli, u bilo kojem dijelu dana, sata, minute – uvijek nešto ili nekoga čekamo. Sigurno i u ovome trenutku čekamo i toliko je mogućnosti očekivanja i čekanja da ne znam odakle početi nabrajati: čekamo u hodnicima raznih državnih i gradskih institucija, čekamo po bolničkim hodnicima, čekamo nalaze, čekamo i posao, čekamo kraj radnog vremena, čekamo da se rodi dijete, da završi školu, čekamo ga s noćnog izlaska, čekamo da nam plate da bismo mi mogli drugima platiti, čekamo odmor, kavu, ručak, čekamo praznike, čekamo ispit, rezultate, čekamo da nas netko nazove, čekamo da nas primijete, da priznaju naš rad i naš trud, čekamo neku nagradu, čekamo da nam se netko ispriča i ne znamo hoćemo li mu oprostiti… Stalno smo u nekom čekanju. Toliko čekamo da neki čekanje dijele i na vrste: pa tako postoji aktivno, pasivno, prikriveno, javno i kombinirano čekanje. Ovo je tek informacija, dakako, da ima još mnogo vrsta čekanja, ali – kažu – da je najčešće ono pasivno-prikriveno čekanje, jer svatko od nas uvijek čeka i potiho se u sebi nada da će nam se dogoditi lijepa budućnost ili barem ponoviti ona lijepa prošlost.

Eto, neki čekanje dijele po vrstama, ali čekanje možemo dijeliti i po „vrstama ljudi“, jer se čekanje različito odražava na svaku osobu: ovisi o karakteru osobe koja čeka i kako ta osoba doživljava čekanje, živčano ili flegmatično, ovisi i koliko se dugo čeka, a ja dodajem da možda najviše ovisi što se čeka i koga čekaš. – Dovoljno se osvrnuti oko sebe: i kad je čekanje u pitanju – ima nas svakakvih, a najviše različitih – neki će strpljivo čekati svoj red, neki nestrpljivo preko reda pozivajući se na neki svoj razlog ili zaslugu, neki će biti tihi, neki bučni i nasrtljivi; neki će u prometnoj gužvi strpljivo čekati, drugi će trubiti, pretjecati, psovati, neki će ženu ili djevojku, dok se spremaju na izlazak ili na neku feštu, nestrpljivo čekati, bit’će nervozni i ljuti, a drugi će strpljivo iščekivati kad će se ona pojaviti, jer zna da će se čekanje isplatiti. – Naše vrijeme, generalno gledajući – nema strpljenja i nema vremena čekati. Slikovito: u komorama se tehničkim pomagalima na brzinu zacrveni zelena rajčica, mandarina može dobiti učas narančastu boju, lubenica pocrvenjeti… nema se vremena čekati da sazrije i dobije svoj puni smisao. Opravdavat ćemo se da to diktira tržište i konkurencija, ali ovo se ne događa samo na ovom području. Stalno nestrpljivi silimo tokove voda jer nam se ne da čekati pravo vrijeme, da sazrije riječ, susret, odnos – prava riječ, u pravo vrijeme, na pravi način.

Istina je da je naše vrijeme nestrpljivo, i mi s njime. Htjeli bismo sve odmah i sada; da sve bude idealno i savršeno u skladu s našim očekivanjima. Htjeli bismo u ovoj našoj mladoj državi odmah najuređenije društvo, najdemokratskije, društvo obilja i napretka, pa smo nestrpljivi i ne da nam se čekati, pa se stalno kritiziramo i obezvređujemo i uspoređujemo s drugima (gotovo uvijek s Njemačkom). Javlja mi se nekidan osoba koja je otišla raditi u Njemačku, a proteklih godina vodili smo mučne razgovore: ona je, pritisnuta teškom životnom situacijom, vidjela oko sebe sve crno, da u ovoj jadnoj državi ništa i nitko ne valja, da iz nje treba bježati, a ja sam nas branio i opravdavao, pozivao na strpljenje, jer ova naša lijepa i mlada država treba malo vremena, treba svakoga od nas i da nam nigdje neće biti bolje nego ovdje. – Pitam je kako se snašla u Njemačkoj, kaže da što se tiče posla i zarade, da je zadovoljna, ali sve drugo je bolje kod nas, oni ne znaju živjeti kao mi… Eh da mi imamo novca kao oni, a da živimo u Hrvatskoj… Naravno da je i njezin sud subjektivan, ali ipak pokazuje kako naši sudovi izišli iz muke prošlosti i nestrpljenja pred budućnošću, znaju biti pogrešni. Ipak treba moći i znati čekati, uzeti vremena da to u nama sazrije i osmisli se.

Kad govorimo o čekanjima i očekivanjima, ne možemo naći bolji (svjetski) primjer od čekanja Božića. Tu nalazimo čekanja svake moguće vrste, aktivno, pasivno, javno, prikriveno i kombinirano u svim mogućim kombinacijama. Tu vidimo i sve moguće vrste onih koji čekaju: vidljiv je i način kako se čeka, možemo slobodno postaviti i pitanje što se čeka, ili tek bojažljivo – koga se čeka. – Trgovački lanci u iščekivanju Božića krenu najranije, već u studenom, u iskrenost njihovog čekanja Božića nemojmo posumnjati – njima je u interesu da ljudi na pravi način dočekaju Božić. To me podsjeća na ono tehnološko tretiranje zelenih rajčica u komorama da na brzinu pocrvene, da iz komore iziđu za oko lijepe, ali bez okusa, mirisa i ikakvog smisla. Požure i drugi, jer svatko ima neki svoj smisleni razlog – na kaju krajeva nema većeg razloga od onoga „pa svi to rade“ – već u studenom se kite ulice, ustanove šalju božićne čestitke na djeda mraza ili božičnjaka, s lopticama i borićem, a još tri mjesec dana do Božića… slušamo božićne pjesme… Kao da smo željni Božića, svatko na svoj način i sa svojim očekivanjima: nekoga određuje prošlost, prošli Božići sretniji s najbližima oko obiteljskog stola, netko se, možda okrene samo budućem Božiću sa željom i nastojanjem da mu budući Božić bude barem malo bolji i radosniji…

Neću ni ja više puno o Božiću, ovdje je o čekanju riječ. Što je s vremenom čekanja, adventus – dolazak, iščekivanje dolaska i koji je smisao ovog vremena. – To me podsjeća na one životne situacije, koje često danas vidimo, ali i doživimo: npr. sjede dvojica prijatelja na piću ispred kafića, počnu razgovarati kad jednome zazvoni mobitel. On otpočne razgovor, u stilu. O gdje si, otkad te nisam čuo… Šta ima, šta se radi? I nastavlja razgovarati, a prijatelj za stolom čeka, čeka, otpije gutljaj kave, vrti svoj mobitel, pogledava uokolo, a ovaj priča li ga, priča i na kraju, kad završi razgovor na mobitelu, počne prijatelju pričati o onome s kim je razgovarao, da je to jedan njegov stari prijatelj i opravdava mu se što će morati sada ići jer se treba naći s njim… Tako to vrijeme na piću, na kavi, nije proveo s prijateljem, a bio je s njim za stolom. Slično nam se događa i u drugim životnim situacijama (kao i s čekanjem Božića): Često smo toliko zauzeti s prošlošću i u žurbi da dohvatimo budućnost da nismo ni svjesni da živimo sadašnjost. Tako tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo ni malo na vrijeme koje jedino sigurno pripada nama – ovaj trenutak sada. Događa nam se možda da tako uopće ne živimo, već se samo nadamo da ćemo živjeti.

Istina je da nas je mnogo koji nesvjesno preskačemo sadašnjost jer je lakše maštati o lijepoj prošlosti ili žuriti u ljepšu budućnost. No, živjeti nam je sada i ovdje. Ali kako? – Ovo vrijeme čekanja Dolaska ponavlja: Budni budite! Bdijte! Čekajte! – Čekanje ima svoju vrijednost i svoj smisao: dok čekamo razmišljamo, o sebi, o drugome, o susretu, preispitujemo se, idemo na zornice, donosimo odluke… Oni koji se osjećaju kršćanima znaju koga čekaju, jer to čekanje u budnosti osmišljava život. – Biti budan i čekati – značilo bi da svjesno u dobroti živiš. A kad sam već kod velikih riječi, jer prema velikom događaju idemo, donosim i riječi o. Ante Gabrića, našeg Metkovca: Biti dobar je jednostavno, ali i komplicirano, jer je jako komplicirano biti jednostavan. – Ova rečenica me potakla da za kraj sasvim pojednostavim ovo razmišljanje o čekanju, u ovom slučaju o čekanju Božića s pitanjem: Jesam li siguran da ja čekam Božić ili možda Božić čeka mene?

Napisao: Vatroslav Vugdelija