Glasne misli: Blagoslivljati, a ne proklinjati
Autor: Radio Delta na 14. lipnja 2017.
Eto prođe i blagdan Sv. Ante – sveca cijelog svijeta. I ja sam obiteljski bio na Sv. Misi na našoj Dubravici, onako pod vedrim nebom. I dan uoči blagdana narod je hodočastio, neki i bosih nogu, molilo se putem, neki u tišini sabrani, a neki u društvu raspjevani.
Priznajem da ja nisam bio sabran onako pod vedrim nebom, i cvrkut ptica se čuo, oko mene puno djece, vesele i živahne, ali bilo mi je lijepo i mogu reći da sam u tom trenutku bio sretan. Od svih čitanja, pjesama i govorenja, ostade mi u uhu riječ – „blagoslov“. Blagoslov naroda, blagoslov djece s ljiljanima i na kraju blagoslov automobila i drugih prijevoznih sredstava. I počeo sam onako za sebe razmišljati o blagoslovu. – Blagoslov, latinski bene-dictio, grčki eu-logia, hrvatski blago-sloviti, sve to u biti ima isto značenje, tj. dobro govoriti, dobro željeti, zazivati dobro na nekoga i za nekoga. Svi koji su se okupili gore na našoj Dubravici su kršćani – i razmišljam ja tako za sebe – jesam li ja svjestan, jesmo li mi svjesni da je dužnost kršćanina blagoslivljati, donositi blagoslov. U Njemačkoj na kraju Mise neki svećenici, umjesto „Idite u miru!“, znaju reći: „Idite i donosite mir!“ – Dužnost mi je te trenutke mira i sreće na Dubravici, taj blagoslov mirom, ponijeti sa sobom i njime druge blagoslivljati, tj. o drugima dobro govoriti, drugima dobro željeti i dobro na druge zazivati. Onda je slijedilo neizbježno pitanje, opet u sebi: Ma vidi koliko nas je ovdje? Jesmo li svjesni blagoslova koji primamo? Kad bi s Dubravice svatko ponio barem malo blagoslova sa sobom i podijelio drugima – zamišljam ja – koliko bi blagoslova u našem gradu bilo?!
Blagoslivljati riječima i srcem
Ne treba mi nitko reći jer znam ja da je ovo „tvrd govor“, tko to danas još razmišlja, a kamo li govori o blagoslovu? Koga to uopće briga i koga uopće još zanima? Taj govor pripada prošlosti? Jedna engleska redovnica iz 17. stoljeća ovako je molila: „Blagoslovi moju starost, Gospodine, i drži svoju ruku bogatu blagoslovima nad svima koji me vole.“ Suvremeni čovjek kao da je izgubio smisao za blagoslov i za blagoslivljanje. U svim značenjima blagoslova izriče se djelotvornost riječi. Blagosloviti bi značilo naviještati ili željeti neko dobro, osobito Božje djelovanje i milost. Takvi su blagoslovi: blagoslov vode, blagoslov jela, blagoslov obitelji odnosno kuće i stana; blagoslov trudnica, bolesnika, blagoslov djece… i dr. Te blagoslove uglavnom podjeljuje svećenik, no, postoje blagoslovi koje možemo dijeliti i primati svi. Ovdje je govor o njima. Svi možemo blagoslivljati riječima, a tamo gdje ne možeš riječima, kad je taj drugi daleko, može se blagoslivljati srcem, u tišini i bez riječi, jer srce je sjedište ljubavi. Može se blagoslivljati i gestama; za kršćanina je to znak križa na sebi ili na drugima. Vjerujem da se mnogi od nas mogu sjetiti geste oca, majke, možda djeda ili bake koji bi nas znamenovali znakom križa, blagoslivljali i škropili posvećenom vodom pri odlasku iz kuće ili prije nekog važnog događaja. Znakom križa su nas stavljali pod Božju zaštitu.
Blagoslivljati djelima
Jedan župnik je išao podijeliti bolesničko pomazanje umirućoj babi Luci i donosi svoje iskustvo: „Luca je godinama bila slijepa. A ja sam to tek shvatio kad su mi njezini ukućani rekli, a oni su napunili veliku sobu i natiskali se oko njezina kreveta. Dok smo razgovarali, nisam to primijetio ni zaključio. Bila je u bolovima. Dok je molila, bio sam uvjeren da ona gleda u nekoga. I više, da vidi nekoga. Nije to bio pogled u prazno. To smo još više shvatili kad je ona sljedeće jutro umrla. Kažu mi njezini da su njezine zadnje riječi bile: „Poškropite! Blagoslovite …“ Pitao sam za nju kasnije, jer sam je taj dan prvi put vidio i jedino što sam znao o njoj je bilo iz tih minuta provedenih u njezinoj sobi, pored njezina bolesničkog kreveta i s njom u molitvi. Rekoše da je odgojila sedmero djece. Da je rano ostala udovica. Da joj se razgovor počesto svodio na blagoslivljanje. Da je trpjela velike bolove u svojoj bolesti i starosti. Kaže njezina unuka Suza: „Baba je bila pravi blagoslov za sve nas do zadnjeg daha…“
Snaga blagoslivljanja
Kad su se prvi kršćani označavali križem, križ su gledali kao zaštitni znak koji nas čuva od svake nesreće, od sila zla i tame. Onome koji je opečaćen križem zlo ne može nauditi. Pritom su dodirivali čelo kao mjesto razmišljanja, trbuh kao mjesto vitalnosti i seksualnosti, lijevo rame kao područje nesvjesnoga i zloga i desno rame kao sliku svjesnoga i zdravoga. – Ogromna je snaga blagoslivljanja. Ma u kakvoj se god teškoj situaciji čovjek našao, ne smije dopustiti da upadne u ogorčenje, zle misli, pesimizam i malodušnost. Nemojte proklinjati! Blagoslivljajte i očekujte da će Bog izvesti dobro iz svih situacija. Pročitao sam negdje lijepu misao: „Neka ti ne prođe dan, a da nisi bar nekoga i nešto blagoslovio!“ Svatko od nas može blagoslivljati ljude oko sebe, dakako, tiho i u srcu, željeti im sreću i uspjeh. Blagoslivljati svoga bračnog druga, svoju obitelj. Možemo blagoslivljati i ljude koji su na vlasti da vladaju na korist svoga naroda. Previše je u medijima onih koji misle i žele zlo, koji glasno ili u srcu proklinju. Važno je blagoslivljati i neprijatelje da u njima zlo bude uništeno. Dobro je blagoslivljati i one koji ti idu na živce, ili koji rade protiv tebe, koji laži o tebi iznose, koji te žele povrijediti ili ti zagorčati život… Blagoslivljati takve ljude jest najbolja zaštita protiv njih. – Jedna žena mi je priznala kako je zbog svoje susjede i njezina zla počela piti tablete i bojala se da će zbog nje završiti na psihijatriji, a onda je jednostavno počela moliti za nju i blagoslivljati je. Kaže kako joj susjeda više ne radi probleme, a ona sama je konačno spokojna i ne pije nikakve tablete.
„Život i smrt u vlasti su ljudskog jezika“
O snazi blagoslova piše i Emmet Fox: “Blagoslovi jednu stvar i ona će blagosloviti tebe! Prokuni je i ona će prokleti tebe! Što u životu snuješ, to će ti vratiti udarcem i povrijediti te. Ako blagosloviš neku situaciju, tada ona nema snage povrijediti te, pa i ako ti neko vrijeme donosi nevolju. Malo po malo nevolja će nestati, a blagoslivljanje iz iskrena srca postat će blagoslov za druge.” – Kletva u smislu proklinjanja je suprotnost blagoslovu; proklinjanjem zazivamo zlo na nekoga ili na nešto, a blagoslivljanjem zazivamo dobro. No, učinkovitost prokletstva, kai i blagoslova, ovisi o vjeri. Kao što je vjera kod blagoslova povezana s ljubavlju, tako je kod proklinjanja povezana sa zloćom. Ako je kletva izrečena s pravom zloćom, a posebno ako postoji krvna veza između onoga koji proklinje i prokletoga, mogu se događati strašne posljedice: stalne bolesti na djeci i u obitelji, stalni problemi na poslu, nesreće… Nedavno sam čitao jedan jako zanimljiv tekst o tome kako se Eskimi na Aljsci bore protiv vukova kojih tamo ima puno i rade im veliku štetu. Eskim zakolje jedno janje i njegovom krvlju namaže cijelu oštricu noža. I ostavi nož da se smrzne. Pa ga opet namaže krvlju i opet ostavi da se smrzne. I tako nekoliko puta dok se na oštrici noža ne smrzne nekoliko slojeva krvi. Zatim dršku noža zabode u led, a oštricu ostavi vani. A znamo da vuk i s nekoliko kilometara udaljenosti može nanjušiti krv i doći do mjesta odakle miris dolazi. I tako počne lizati krv s noža i što je više liže, postaje sve agresivniji. A zbog leda jezik mu postaje neosjetljiv na bol i što više i agresivnije liže krv više se razrezuje i ranjava jezik, a da toga nije ni svjestan. I sve tako dok ne iskrvari. Ovu priču možemo primijeniti i na ljude koji ne paze na svoje riječi, već samo vrijeđaju i proklinju. Netko je rekao da kad baratamo riječima da kao da rukujemo dinamitom. Knjiga Mudrih izreka kaže: „Život i smrt u vlasti su ljudskog jezika!“ To znači da svojim ustima, svojim riječima možemo sijati život ili smrt.
„Umjesto proklinjanja, blagoslivljaj“
Kad proklinjemo npr. kavu što se prolila, piletinu što je zagorila, muža što je zakasnio, dijete što je nešto zgriješilo, kad je prokleta kuća u kojoj se mučiš, rintaš i nitko te ne razumije…, prokleta je – dakle – kuća, kuhinja, ručak, hrana, djeca, muž, obitelj!? Zato, umjesto proklinjanja, blagoslivljaj: Blagoslovi u mislima, blagoslovi tiho u srcu… Pripovijeda jedan misionar o nekome starome afričkom Katehisti koji je svaki dan pola sata prije bogoslužja dolazio u crkvu i molio u tišini. Kad ga je misionar pitao što tu radi, reče: „U mislima prolazim selom, uđem u svaku kolibu i blagoslovim je. Zamišljam si kako udovica tuguje za svojim mužem i blagoslovim je. Idem do sljedeće kolibe i razmišljam kako je onima u njoj. I tada i njih blagoslovim. Prolazim čitavim selom i blagoslovim sve kolibe. Zatim slavim euharistiju. Tada iskusim da sam od Boga potpuno blagoslovljen.“ – Nedavno sam bio u Splitu i svratio u jednu obitelj, meni bliskih ljudi. Sa mnom su kao gošće bile moja kolegica i njezina kćer, inače mlada liječnica na specijalizaciji. Zadržali smo se svi skupa dobra 2-3 sata u zanimljivom razgovoru. U početku je mlada liječnica bila suzdržana, a onda kad se otvorila tema o pravu na život ili pravu na izbor, uključila se i ona. Podržava život, pravo na život, ali na koji način je to iznijela?! – Pametno, stručno, jasno i argumentirano – sa stavom. Uživao sam u razgovoru. Jedno tako jednostavno i pametno mlado čeljade! – Sutradan me zove njezina majka, zahvaljuje na prijevozu i prenosi mi kako joj je malo prije došla kćer i pitala je: „Majko, jesi li i ti osjetila mir u onoj obitelji? – Majko, u onoj obitelji i na onim ljudima počiva Božji blagoslov.“
Možda ovakav govor nije suvremen, nije ni popularan, nije niti „lajkabilan“, ali nemojmo podcjenjivati snagu i važnost blagoslova u našem životu. Blagoslivljati znači dobro govoriti o drugome, dobro željeti drugima i zazivati dobro za druge. Blagoslivljaj i bit ćeš blagoslovljen. Čim blagoslivljaš, ti postaješ dobar i kroz tvoj blagoslov se mijenja drugi. Blagoslov je – kažu -početak čuda. Zašto nismo svjesni snage blagoslova? I zašto govor o blagoslovu nije suvremen i zanimljiv?
Napisao: Vatroslav Vugdelija