Dobar glas daleko se čuje

Svaki čovjek, svaka zajednica ili institucija svim silama želi zadržati svoj dobar glas i što bolju sliku o sebi pred ostatkom društva.

I jasno, svjesni samo koliko je to potrebno i kako bez dobrog glasa nema ni vjerodostojnosti. Da bismo zadržali svoj dobar glas onda nije dovoljno stvarati samo prividno našu sliku dobrote, već je još važnije zaista se i truditi biti dobar. Životom opravdati svoj dobar glas. Nešto u sebi i na sebi mijenjati. Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima.

Licemjerstvo

No, je li u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene? Takvih primjera je puno. Mnogi roditelji potiču djecu da ostvare ciljeve koje oni sami nisu ostvarili. Nitko toliko strastveno od drugih ne očekuje poslušnost poput neposlušnih buntovnika. Nitko se toliko ne divi poštenju poput nepoštenog čovjeka. Nitko se toliko ne buni protiv laži kao lažljivci. Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?- pita Isus društvenu javnost svoga vremena. To je ono što je Isus neprestano spočitavao religioznim prvacima. Nesposobnost da se uhvate u koštac s vlastitim grijesima. To je ono što spotiče i nama danas. Nesposobnost da se uhvatimo i suočimo sami sa sobom. Nesposobnost da skinemo maske s lica.

Krist želi da otkrijemo mogućnost obraćenja i promijene života, umjesto da nastojimo ušutkati one koji nam često dobronamjerno upute pokoju kritiku. Umjesto da sami priznamo svoju nesposobnost, mi lukavo skrivamo svoje grijehe i čitav svijet, pa i Boga, želimo uvjeriti u našu ispravnost. To je najlakši i najbrži put do licemjerstva.

Svijest o vlastitoj grešnosti

Neosporna je činjenica da se Krist puno bolje osjećao u „lošem društvu“ onih koji nisu imali mogućnost pobjeći od svojih grijeha. Bludnice, carinici i ostali javni grešnici imali su jednu veliku prednost u susretu s Isusom. Svijest o vlastitoj grešnosti omogućila im je da shvate da ne mogu Bogu postaviti granicu, da nemaju pravo biti mjera i uzor bilo kome jer su njihovi životi naizgled promašeni. To su ljudi koji osjećaju da se nemaju kome obratiti, nitko za njih ne mari, oni nemaju mjeru i kalup u kojeg bi Bog trebao upasti i zato ih Bog uspijeva iznenaditi. U Kristu kojeg farizeji smatraju izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grešnika, ti grešnici prepoznaju nekoga tko ih može promijeniti i pomoći im da izvade brvno iz vlastitog oka, kako bi ispravno mogli vidjeti trun u tuđem.

Zanimljivo je kako često zaboravljamo da je Crkva nastala u tim ljudima, u onima kojima je svijest o vlastitoj grešnosti darovala mogućnost promjene života. U njima je Krist posijao početke Crkve koja je neprestano na putu obraćenja. I kad god mi kršćani, mi koji tvorimo Crkvu, mislimo da smo na kraju puta, da imamo božansko pravo biti nedodirljivi, trebamo se jednostavno vratiti jednostavnosti evanđelja i otkriti da je u Bogočovjeku kojeg je ljudska zloba i sprega političke i religiozne moći potpuno ogolila i učinila bespomoćnim osuđenikom na križu, zasjala pobjeda istine.

Krist nas poziva da živimo jedan veliki paradoks, da u priznanju vlastite nemoći nastaje prostor za Božju moć. Tek tada u tom priznanju počinje promjena koja nam vraća blago srce iz kojeg će izlaziti ne samo dobar glas već svako dobro.

Piše: don Miroslav Rubić