Glasne misli: „Dižu mi poslovnu sposobnost!“

Poslije jednog teškog razgovora, teških misli dolazim na posao, otvaram jedan mail i u njemu piše ovo: „Ponekad, nakon razgovora s nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, da se osmjehne drvetu i da s puno poštovanja skine kapu pred magarcem!“ Kad sam to pročitao, rekao sam: „Gdje me nađe!?“ I da sam u tom trenutku ugledao negdje nekog magarca, ne samo da bih s puno poštovanja pred njim skinuo kapu, već bih otrčao, izgrlio bih ga i izljubio, ispričao bih se njemu i svem magarećem rodu, što ih moj ljudski rod permanentno vrijeđa, kroz povijest i sve do dana današnjega, kad jedni drugima govore: „Tvrdoglav si k’o magarac!  Glup si ka’ magarac!“ – Dok sam tako  u mislima „razgovarao s magarcima“ ulazi mi u ured poznata i draga osoba. Povremeno zna imati nekih psihičkih smetnji, kad udari južina ili kad ona sama na svoju ruku zaključi da je dobro pa prestane uzimati terapiju. Onda je nema neko vrijeme, bude u bolnici pa se opet vrati i navrati k nama. Inače je u stalnom strahu da će joj „dignuti poslovnu sposobnost“ pa je i kod ovog susreta odmah izrazila tu bojazan: „Ja mislim da su mi digli poslovnu sposobnost!“

Naravno da sam je odmah, kao i stotinu puta do sada, oslobodio tog straha: „Ja ne mislim da su ti digli poslovnu sposobnost. Ja znam da ti nisu digli poslovnu sposobnost, jer bi mi ovdje u Centru to sigurno znali!“ – Što je poslovna sposobnost? – Jedna od definicija može biti i ova: To je mogućnost osobe da svojom aktivnošću i voljom stječe svoja prava i obveze. Najjednostavnije – to je samovlast (vlast nad samim sobom) koju stječemo punoljetnošću. Tako npr. s 18 godina se možeš odseliti od roditelja, prodati ili darovati nekretninu koju posjeduješ, otvoriti firmu ili obrt, vjenčati se bez da nekoga pitaš za dopuštenje, sklapati ugovore… Dakle, preuzimaš odgovornost za sebe i za svoje postupke, stječeš prava, ali i obveze. Sam si svoj skrbnik, tj. skrbiš sam o sebi. – Problem nastaje kad u obitelji primijete da se njihov član, koji je obolio od neke psihičke bolesti, ponaša i donosi odluke na način kojim ugrožava svoja prava i interese: troši novac, rasprodaje zemlju, diže kredite i kupuje gluposti, dijeli novac neznancima, želi prepisati kuću osobi koju poznaje tek mjesec dana „jer je to ljubav njegova života“ pa ukućani lude; ne želi na liječenje, ne želi terapiju, a u akutnom stanju bolesti zna ugrožavati i sebe i druge. – Tada obično liječnik/psihijatar obavijesti nadležni Centar za socijalnu skrb o potrebi vještačenja za oduzimanje poslovne sposobnosti. Centar pokreće postupak (prikuplja dokumentaciju i sve šalje na sud), sud imenuje vještaka-psihijatra, koji donosi svoj Nalaz i mišljenje. Na temelju tog Nalaza sud će osobi oduzeti poslovnu sposobnost „u potpunosti“ tako da o svemu za njega odlučuje skrbnik (nisi više sam svoj vlasnik), ili će to biti „djelomično“, npr. ta osoba može raspolagati svojim novcem, ali ne može odlučivati o svom liječenju ili o smještaju u Dom, to će umjesto njega odlučiti skrbnik. Prema zadnjim podacima u Hrvatskoj pod skrbništvom se nalazi 18 000 osoba, oduzeta im je poslovna sposobnost, što je veliki broj s obzirom na broj stanovnika.

Psihički oboljela osoba zna biti veliki problem i sebi i obitelji i susjedstvu, zajednici, pogotovo kad je u toj bolesti agresivna i nasilna. No, ja sam tog jutra susreo osobu, koja ima povremenih psihičkih problema, uvijek miroljubiva, ali i uvijek u strahu „da će joj dignuti poslovnu sposobnost“ pa eto više neće imati vlast nad sobom. Kad sam nju sreo, kažem, taman sam bio pod dojmom ružnog i tužnog razgovora tog jutra pa sam „mojoj prijateljici“ rekao: „Znaš, ne trebaš se bojati te poslovne sposobnosti! – Gledaj to s malo vedrije strane! Ta poslovna sposobnost samo donosi čovjeku brige i obveze. Odgovoran si za sve i svašta i sve te negdje kači! Moraš paziti na riječi, moraš dobro gledati da ne kršiš zakon, da redovito plaćaš sve namete i izvršavaš sve obveze. Uvijek si za nešto kriv, a ovako, ako ti oduzmu poslovnu sposobnost, postave skrbnika pa neka se on briga o svemu umjesto tebe… Znaš, ja sam trenutno u takvom raspoloženju da sam se zaželio da mi dignu poslovnu sposobnost pa da mogu nekima izgovoriti sve što ih sljeduje i što zaslužuju, a da je za to odgovoran moj skrbnik! Ajme gušta!“ Gleda me „moja prijateljica“ u čudu i vidim da me ne razumije pa sam joj rekao još ovo: „Danas je najbolje praviti se malo glup, čisto onako zbog ravnoteže, jer je previše oko nas onih koji se prave pametni.“(Goge Biondina)

Nastavljam tako „svoju prijateljicu“ tješiti i uvjeravati u pozitivne strane i prednosti „oduzimanja poslovne sposobnosti“: najprije, nitko te ne uzima ozbiljno, nisi odgovoran, možeš se ponašati slobodno i opušteno, možeš raditi skoro sve što te volja. Jest, istina je da najprije trebaš progutati malo ponosa, ipak ostaješ službeno „bez vlasti nad samim sobom“, službeno si razvlašten od samog sebe. Tu je i percepcija javnosti, naroda, a narod zna biti bezobrazan i treba moći „progucati“ sve one ružne izraze kojima te nazivaju: Fali mu soli u glavi, Nisu mu svi kod kuće, Lud je ka manistra, Udarilo mu u šufit, Ali mu pamet smeta, Vrana mu mozak popila, Oša’ na kvasinu, Skroz je vanka livela, Da mi je njegova glava pa da se malo odmorim… Ta percepcija javnosti sa svojim mišljenjem i grubim nazivima zna biti nezgodna, jer „Lako je biti lud, aj’ ti budi pametan, a pravi se lud!“ (Anima Delmatica). Pjesnik Enes Kišević piše u svojoj pjesmi: „Desilo se jednom da sam ljudima – iz čista mira – na ulici pružao ruku – i svi su bježali od mene kao od gubavca – samo su starci i djeca uzvraćali pozdravom.“ Zamišljam tog dragog pjesnika kako prolaznicima s osmijehom pruža ruku, a oni se u strahu odmiču i ubrzavaju korak, misleći „Ovaj nije sav svoj“. Zaista je nezgodna ta percepcija i mišljenje javnosti.

Jest i to, ako ti „dignu poslovnu sposobnost“ pa službeno nemaš vlasti nad sobom, u pitanje postavlja i tvoje dostojanstvo, ali tko te pita za dostojanstvo!? Što to danas znači? Što luđe to bolje, što nakaradnije to privlačnije, što bolesnije to unosnije, što bezobraznije to korisnije, što radiš poštenije to te smatraju luđim, što više poštivaš zakon, više te tlače… Zato treba gledati prednosti koje ti daje „dizanje poslovne sposobnosti“, tj. službeno razvlaštenje samoga sebe nad samim sobom: Za luda nema suda, Za onoga bez pameti zakona nima, Blago onom ko pameti nema pa i ne zna kad će ga tko kleti… (An. Del.) – Svi se lijepo brinu o tebi i sve po zakonu! Vidi ovo: Centar, sud, skrbnik, svi imaju svoje obveze prema tebi, posjećuju te, pišu izvješća, vode kod liječnika na kontrole, pišu izvješća o tvom zdravstvenom stanju… a da si poslovno sposoban nitko te ni pogledao ne bi! A vidi još nekih prednosti: oslobođen si plaćanja sudskih pristojbi, javnobilježničkih usluga, imaš besplatnu pravnu pomoć, pa malo uputnica ova, uputnica ona, putni troškovi, malo odmora na odjelu, jednokratna pomoć, imaš svoju mirovinicu, svoj stančić, svoju šifricu, svoj hobi, kavicu, tu i tamo nešto na crno… Možeš bez posljedica vikati na predsjednike, premijere, gradonačelnike, načelnike, direktore i sve po redu vrijeđati. Jest, ostaje problem percepcije, mišljenja i dostojanstva, ali sve se može, npr. ako službeno imaš šifru, dijagnozu, da si nesposoban za obavljanje bilo kakvog posla, ništa za to, možeš ti, ako u sebi sebe smatraš sposobnim, možeš biti i saborski zastupnik… Nije bez veze onaj vikao, muka ga natjerala: „Tko ovdje ne poludi, taj nije normalan!“

Radna sposobnost je nešto drugo, jer ti možeš biti radno sposoban, a da ti „dignu poslovnu sposobnost“, no neću zalaziti u detalje. Samo ću naglasiti kako smo i danas u trendu, to što se ne cijeni rad, već ljudi pristupaju raznim smicalicama kako bi izbjegli rad, a živjeli lagodno od „raznoraznih zasluga i stečenih prava“. Rad se nikada nije cijenio, pogotovo teški fizički rad. Rad je bio sramota, zato su radili robovi, sluškinje, kmetovi… Dok su plemići, vlastela, feudalci i zemljoposjednici živjeli od njihova rada, rente, desetine, harača i „drugih zasluga i stečenih prava“ i titula koje bi sami sebi dodjeljivali. Tek je Crkva u srednjem vijeku vratila dostojanstvo radu i rekla da rad nije sramota, već vrijednost i vrlina! – Čini se da se ništa promijenilo nije. Danas, kad si radno i poslovno sposoban život ti nije ni malo lagan: najprije radno si sposoban, Ustav ti jamči mogućnost rada jer te rad čini dostojanstvenom osobom, a kad tamo kriza i nema zaposlenja i primoran si ponižavati se radeći „na crno“ svakakve poslove; ako se slučajno i zaposliš gazda ti kaže: „Nema plaće, ali imaj razumijevanje!“; ako i primaš plaću radeći koliko gazda kaže plaća je tolika da ne pokrije životne troškove ni do 20. u mjesecu, slijede kazne i ovrhe; ako radiš plaćaš sve troškove i ničega nisi oslobođen, ni pošteđen (ni pristojbi, ni dodatnog zdravstvenog, ni plaćanja lijekova), ne smiješ vikati, a kamo li nekoga vrijeđati, nemoj slučajno krivo parkirati, već šuti i radi za državu 7 mjeseci u godini, tebi ostaje 5 mjeseci pa to razgodi! Šuti i budi zadovoljan što uopće radiš i osjećaj se dostojanstveno… Idem kraju ponavljajući onaj mail s početka: „Ponekad, nakon razgovora s nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, da se osmjehne drvetu i da s puno poštovanja skine kapu pred magarcem!“ Da sve ovo sada napravim, (nedostaju samo magarac i kapa), sigurno bi me smatrali ludim, a možda bi i pokrenuli postupak „oduzimanja poslovne sposobnosti“ pa da više i službeno nemam vlasti nad samim sobom.

Napisao: Vatroslav Vugdelija