“Da ruke sabiruć ne klonu prazne…”

Iza nas je 1. svibanj i Međunarodni praznik rada. Na vijestima vidim da je proslavljen diljem Lijepe naše: bilo je prosvjednih povorki, bilo je crvenih karanfila i prigodnih govora sindikalnih čelnika pod sloganom “Za reforme za ljude!” Čitam novinske naslove “Graha i igara” i izvješća s proslava diljem Hrvatske: pa slušam glavnog kuhara iz zagrebačkog Maksimira gdje nabraja koliko je utrošeno stotina (ili tisuća) kila graha, koliko kobasica, luka za 60 000 porcija graha; slično je bilo u Splitu, u Rijeci, Osijeku … posvuda se kuhalo, družilo, roštiljalo i slavilo…

Bilo je za svakoga po nešto, od borbe za radnička prava, za veće plaće i dostojanstvenu starost sve do stampeda za porciju besplatnog graha. Praznik rada je proslavljen diljem svijeta: nismo vidjeli roštiljanja i porcije graha, ali je i tu bilo svega – od mirnih prosvjeda do vatre i suzavaca. U Turskoj je policija imala pune ruke posla. Tamo na zapadu praznik rada se “proslavljao” žešće i nasilnije, prosvjednici su palili automobilske gume, razbijali izloge, a policija ih tjerala s vodenim topovima: U Francuskoj je policija pritvorila 200 prosvjednika, sukobila se s njima, bilo je i suza i vatre; u Španjolskoj radnici traže ravnopravnu podjelu “plodova gospodarskog rasta”…  Eto, i tamo na Zapadu, gdje je standard viši od našega i ljudi bolje žive i uživaju veća prava, i tamo protestiraju jer im fali još prava i jer žele još veće plaće za svoj rad.

Borba za rad

Govoreći o radu možemo krenuti od samog  početka kad je ono Bog poručio Adamu dok je ovaj odlazio iz raja: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti!“ I danas na tržištu rada stradavaju oni koji kruh svoj zarađuju u znoju lica svojega. Radnici, obrtnici, poljoprivrednici, zanatlije, mali čovjek kojega ne štiti nikakav interesni lobi. A prolazeći kroz povijest bilo kojega naroda naći ćemo bezbroj primjera velebnih zdanja što je čovjek uradio „u znoju lica svoga“ (kineski zid, piramide, bazilike i katedrale, amfiteatre i stadione…); na žalost možemo se prisjetiti i ljudi koji su bili prisiljeni raditi za druge nemajući nikakvih prava i sloboda, robovi i kmetovi, sirotinja po predgrađima velikih industrijskih gradova; možemo se prisjetiti i pobuna, ustanaka robova, koji su tražili slobodu i komad zemlje, ginuli su zbog toga; sjetimo se i revolucija koje su pokretali radnici boreći se za dostojanstvo svoga rada. I uvijek su to bile borbe za rad, a nikada borba da se ne radi, da se ljenčari, zgubidani. Zanimljivo, jer rad je nešto teško i naporno, a opet svatko će od nas potvrditi prisjećajući se kako smo bili sretni nakon napornog, ali pošteno obavljenog rada, rada što ispunjava čovjeka osjećajem smisla i zadovoljstva. Već je Aristotel označio radost kao plod rada, dobro obavljenog rada. Nećemo trošiti puno riječi već samo  ustvrditi da rad očovječuje čovjeka, a čovjek očovječuje rad. Još je Ciceron rekao da rad krijepi mladost, veseli starost, krasi sreću, a nesreći pruža utjehu.

Rad – volja, trajanje i smisao života

Ljudi su uvijek vjerovali u rad i cijenili one među sobom koji su bili dobri radnici. Vjerovalo se da dobrog radnika koji pošteno radi i Bog nagradi blagoslovom ploda njegovih ruku. Žalosna je predodžba u ovo naše vrijeme da vjera u rad nema nikakvog smisla. Možeš raditi i mučiti se svakodnevno, pa ti se opet čini kako oni koji ništa ne rade, već su sebi priskrbili razne povlastice, puno bolje žive od tebe koji se «ubijaš» od posla. Umorni smo više slušajući i brojeve i statistike o tome koliko imamo mladih umirovljenika i stotine tisuća onih koji su na ovaj ili onaj način stekli ova i ona prava ništa ne radeći. Citiram jednog našeg umirovljenika: „Za mene rad nije obveza, niti šansa kao u Americi, ni navika kao u Engleskoj ili prokletstvo kao što je kod nas. Za mene je rad volja, trajanje i smisao života. Naučio sam to davno, jedino ćete radom pobijediti nadolazeće godine.“ – Danas je na sceni, neki ga nazivaju „nečovječni kapitalizam“ –  najvažniji je profit i biti konkurentan, zato se u bubanj udara sve brže i brže, ljudi zaista postaju i robovi profita i roboti u strahu od konkurencije. Njemačka poslovica kaže: „Rad je desna ruka sreće, a umjerenost lijeva.“

Pohlepa

Radnici su uvijek tražili veća prava, veće plaće za svoj rad, više dostojanstva, a poslodavci, kapitalisti, bogataši i tajkuni, država nastojali su “dati što manje“, jer je kriza, recesija, preskup je rad, doprinosi i razna davanja, vremena su teška, strpite se malo, bit će bolje samo da još prođu ove dvije-tri-pet-deset godine … Gadhi je rekao: „Majka Zemlja je osigurala dovoljno resursa da zadovolji svačije potrebe, ali ne može zadovoljiti potrebe pohlepnog čovjeka.“ – To je glavni problem i uzrok svih neslaganja, borbi, ratova i poniženja – pohlepa. Otkad je čovjeka na njegovu životnom putu najčešće je upozorenje: „Pazi, pohlepa!“ – U Anićevom Rječniku stoji da je pohlepa – „pretjerano izražena sklonost da se zadovolji želja za materijalnim dobrima i privilegijama.“ Phil Bosmans kaže  da je „pohlepa prastari čovjekov porok, o kojemu se na svim jezicima šuti.“ – Čini se da je sve usmjereno na zadovoljavanje materijalnih potreba. Neprestano se potiču požude koje drijemaju. Da bi imali što više, ljudi postaju potkupljivi. Pohlepa je jedan oblik agresije. Kažu da i najljepša povijuša može ubiti najjače stablo, samo ga treba godinama nepopustljivo grliti. Pohlepa muči čovjeka, truje svaku radost uživanja. Pohlepa je nezasitna, ona nikada ne kaže: „Imam dosta!“ Želiš posjedovati, a zapravo si zaposjednut. Zašto su se kod nas svako malo otkrivaju sve ove katastrofalne posljedice pohlepe? – Možda zato jer pohlepni ne mogu živjeti u miru s pohlepnima.

Pohlepa – čovjekov porok

Pohlepa, nazivamo je i lakomost, je prastari čovjekov porok, a Pismo veli „Radix omnium malorum cupiditas est – Korijen sviju zala je – pohlepa“ (1Tim 6,10). Ne kaže „izvor nekih zala“, već „pohlepa je izvor svih zala“. Onda je ona i korijen prvog zla što se dogodio na početku ljudske povijesti. Prvi ljudi, Adami i Eve, imali su sve. No, nisu mogli gledati drvo spoznaje koje je bilo izuzeto od njihova posjedovanja. Htjeli su ga imati. Potaknuti zlom, posegnuli su za njim i provalio je izvor zla. Tako kaže i poučava Biblija. „No, ako pogledamo“ – kako kaže Ivan Golub – „osobnu i skupnu povijest zla, uvjerit ćemo se u istinitost Pisma koje veli  da je korijen sviju zala – pohlepa, Htjeti imati mnogo, htjeti imati i tuđe, htjeti imati sve i sva. Odatle ratovi i sukobi, prijevare i podvale, otimačine i krađe, ubojstva i potkupljivanja. Pohlepa se ne odnosi samo na novac i blago, predmete i zemlje, stvarna dobra i posjede. Ona se odnosi i na osobe. Pohlepnik hoće posjedovati ljude, mnoge, sve. Milom ili silom, potkupljivanjem ili prijetnjom, podilaženjem ili zlostavljanjem, maženjem ili mučenjem.“ – Pohlepa je nekada bila grijeh, štoviše, smatrala se smrtnim grijehom, Dante ju je stavio u četvrti krug pakla. Od tada se nije smanjila, a kamo li iskorijenila. Naprotiv, pohlepa danas prožima sve pore društva, danas se pohlepa smatra vrlinom: snađi se, zgrabi, iskoristi prigodu, uzmi, prevari, pobijedi, namagarči drugoga, slaži, manipuliraj, zgrći… Bez pohlepe kao da nema uspjeha, ne bi bilo korporacija, banaka, stranaka, kraljeva, elite i kreme društva. Pohlepni upravljaju većinom resursa na Zemlji, imaju neutaživu glad prema zgrtanju novca, zgrtanju moći i zgrtanju utjecaja. Pohlepa se kao riječ ne spominje, ona je danas „sposobnost, snalažljivost, rizik poslovanja, hrabrost ulaganja …“ u svakom slučaju je vrlina, a siromaštvo je sramota, čak i grijeh, siromašan si jer si lijen, nesposoban i neodgovoran.

„Pohlepa je najsnažnija kod onih koji najviše imaju“

Danas, baš zahvaljujući pohlepi, vrijednost neke države se mjeri isključivo po financijskim pokazateljima, BDP, javni dug, suficit, deficit, kreditni rejting; tako se gleda i pojedinca, je li kreditno sposoban, blokiran, prijeti li mu ovrha, koliko ima materijalnog toliko je uspješan… Siromašne zemlje gledamo s podcjenjivanjem, pričamo viceve o njima, u našim očima manje vrijede jer manje imaju… Pohlepa je univerzalna ljudska emocija, ali – zanimljivo – najsnažnija je kod onih koji imaju najviše; oni najbogatiji, istraživanja pokazuju, najmanje su osjetljivi za potrebe drugih … To je to prokletstvo, uvijek ti je malo, uvijek ti treba još, još više novca, više moći, još više utjecaja …

Dok je pohlepe uvijek će biti pohlepnika koji će zgrtati i nikad im neće biti dosta, uvijek će biti i radnika koji će za njih raditi i koji će se boriti za svoja veća prava, za veće plaće i više dostojanstva … Onda se dogodi da bogati pohlepnici s vremena na vrijeme „bace mrvice sa stola“, a „prosvjednici“ (da li iz pohlepe?!) krenu u stampedo, u borbu za besplatnu porciju graha … Mudri učitelj je htio naći učenike, prerušio se u trgovca i na gradskom trgu prodavao kolače. Stavio je natpis na stol – „Jedan novčić za jedan kolač! Za 2 novčića možete jesti koliko god želite!“ Vrlo brzo se okupilo puno ljudi i svi su plaćali po dva novčića i jeli do mile volje. Napokon je došao jedan mladić, platio jedan novčić i uzeo jedan kolač i htio otići. Mudrac se ponadao da je pronašao učenika, pohvalio ga i upitao zašto nije platio dva novčića kao i drugi pa jeo koliko je htio. Mladić je odgovorio da mu je žao, da bi i on tako napravio, ali je imao samo jedan novčić. Mudrac se razočarao što od tolikog mnoštva nije našao ni jednog učenika.

Svatko od nas na svom životnom putu nailazi na upozorenja – „Pazi, pohlepa!“, imamo i puno žalosnih primjera kako pohlepnici redovito završavaju, ali kao da sve to ne vidimo. Bubanj udara sve brži ritam, vođeni smo željom za zaradom, za blagostanjem, za sigurnošću, utjecajem i mislimo da je samo to život … Završavam velikim stihovima našeg sugrađanina i pjesnika Ivana Nadila, koje mogu zamijeniti upozorenje „Pazi, pohlepa!“, kaže on: „Da ruke sabiruć ne klonu prazne. S raspela skidati pozlatu, nek zasjaju rane.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija