Čistim svoj život

U posljednje vrijeme znam svako malo ponoviti svojima u kući: „Trebalo bi očistiti garažu! Ne može se više gledati što smo sve nabacali u nju!“ I zaista, moram očistiti garažu. Sve mislim sutra ću, sutra ću, a ona se samo puni. Nema čega nema u njoj. Samo nema mjesta za auto, ono je uvijek ispred garaže.

Zanimljivo, osnovna funkcija garaže (garage – franc. riječ) pa i sama definicija kaže „da je garaža zatvoreno spremište za motorna vozila“, a u tom spremištu svega ima osim onoga zbog čega je i napravljena – osim auta. Čistili smo mi garažu u više navrata, odvozili na smetište dva velika kontejnera, ali opet se vrlo brzo nakupi u njoj svega i svačega: ostaviš, skloniš, kupiš, misliš trebat će ti, šteta je bacit … I dođe vrijeme i potreba da se opet očisti garaža.

Čega nam je duša puna?

Nekidan nudim djeci da izaberu što će za doručak: pahuljice, cornflex, jaja, hrenovke, salamu … Prekida me jedan od mojih studenata: „Hrenovke su smeće od hrane. Ja to više ne jedem. A i neke salame su katastrofa od hrane.“ – U pravu je on, danas se svašta proizvodi i dodaje (aditivi) pa se naziva hranom. Dobro je da se povećala svijest kod ljudi (pa i kod mog studenta) da se pazi što se kupuje i jede. Zdravlje tijela je jako važno, u trendu je zdrava prehrana; jest da se malo i pretjeruje pa kod nekih ta zdrava prehrana prelazi i u opsesiju pa po cijele dane samo paze da jedu zdravo i da u tijelo unose točno određeni broj kalorija, vitamina, bjelančevina, ugljikohidrata, uzimaju kreme, provode razne dijete i tretmane… Dobro je paziti na svoje tijelo i ne hraniti ga svakakvim smećem, a što je s hranom za našu dušu? Čime nju hranimo? Je li u dušu unosimo „zdravu hranu“ ili ne pazimo i „gutamo“ svako smeće koje nam ponude? Je li uopće vodimo računa o svome duševnom zdravlju? Čega sve tu ima? Što smo sve nakupili? Čega nam je duša puna?

 Što imamo u sebi?

Poznati profesor iz područja ljudskih potencijala držao je predavanje studentima. Nakon uvodnog dijela, on uze naranču u ruke i upita: „Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?“ Jedna djevojka iz prvog reda dobaci: „To je barem jednostavno! Ako stisnete naranču iz naranče će izaći sok od naranče. A što drugo?!“ Predavač tada reče: „Točno. Iz naranče će izaći narančin sok jer je samo to unutra. Tako je i s ljudima: kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas netko ogovara, kad nas netko uvrijedi, kad nam nanese bol … Iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba … Skloni smo reći da je to izašlo iz nas zato što nam je netko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je da iz nas može izaći samo ono što imamo u sebi. Upamtite, ako vas nešto ili netko optereti, iz vas će uvijek izaći samo ono što je već u vama. Iz naranče nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikada neće izaći ono što već nije u vama.“

Jedan se u društvu hvalio sa svojim ocem: „Ljudi, moj ćaća cijeli svoj život ne bi sreo čovjeka a da mu nije rekao neku lijepu riječ!“, a jednome iz društva je ovo hvaljenje išlo na živce pa će: „A moj ćaća, ljudi, cijeli život ne bi sreo čovjeka, a da mu nije prešutio grubu riječ!?“ – Eto, jedan je uvijek bio „pun lijepih riječi“ za svakoga, a drugi „pun grubih riječi“ samo što bi ih prešutio i zadržao u sebi. – Otac oženio sina, nevjesta iz obližnjeg mjesta, bila svadba i veselje; sin i nevjesta odoše živjeti u Split. Vikendom dođu na selo, uđu u kuću i ne sjedaju. Roditelji željni sina i nevjeste nude: „’Ajde nevjesta, sjedite malo. Ručat je gotov. Pa di se žurite!? Neka vas malo!“ – „Neću!“ – odgovori nevjesta otresito – „Imam ja svoje roditelje! Oni su mi draži od vas!“ I ode vani. Svima u kući neugodno. Nisu očekivali ovakvu reakciju. Nevjesta je već bila u autu i čekala, a sin je pokušao opravdati ženu: „Znaš, ćaća, ona ti je uvijek takva, direktna. Ona sve što misli, odmah ti kaže u lice!“  – „Vidim, sine,“ – odgovara zabrinuti otac – „kaže ona odmah, al’ ukrivo! – Normalno je da više voli svoje roditelje, ali što bi je koštalo da je s nama podijelila dvije-tri lijepe riječi!?“

 Malodušnost

Bio sam na kavi s prijateljem, radi u Domu za djecu i mlade s poremećajem u ponašanju. Težak je to posao, teško je raditi s ljudima, a pogotovo s ovakvim dečkima. Već dugo radi, pa dođe do zamora; pitaš se ima li sve to skupa smisla; učini ti se nekada da sve radiš krivo, ima nezadovoljnih dana i kao da je nestalo onog početnog žara kad si mislio da ćeš čuda napraviti, mijenjati svijet … „Ali, svaki put kad bi me uhvatilo malodušje“ – nastavlja prijatelj – „ja bih se sjetio svog Pave!“ – Pavo je bio štićenik Doma, imao je umjerenu mentalnu retardaciju, uvijek tih i povučen. „Ne znam zašto“ – kaže prijatelj – „ali Pavo je od svih odgojitelja najviše volio mene. Stalno je bio negdje blizu. Ja bih mu pričao, zafrkavao se, a on je obično šutio, ali bio blizu. Nekad mi je to i smetalo, ali mu nikada nisam uputio nikakvu krivu ili lošu riječ. – Onda sam morao operirati kuk pa me nije bilo na poslu skoro tri mjeseca. Kad sam prvi dan počeo raditi, razgovaram s kolegama na dvorištu, kad evo ti Pave, dotrči do mene, grli me i ne pušta. Nije riječ progovorio. Stajao je sa strane, a mi smo nastavili razgovarati. U jednom trenutku primijetimo kako Pavo plače. – Što ti je, Pavo? Daj, reci nam što ti je? – Šutio je malo, a onda obrisao suze i s osmijehom reče: „Znate li što sam otkrio? Nisam znao da mogu plakati kad sam sretan!“ – „Zamisli“ – nastavlja prijatelj – „Pavo, mladić s mentalnom retardacijom plače sretan što me ugledao, a rođena djeca i žena koliko puta me niti ne primijete kad uđem u kuću ili kad sam na putu nekoliko dana, a kamo li da će netko zaplakati od sreće što me vidi? Da se razumijemo, nisam ni ja drugačiji …“ – Što je to u nama i čega i koga sve ima, što nas priječi da u našim susretima i odnosima bude više istine i duha, više srca? – Previše je površnosti u našim susretima, u našim odnosima, u našem govoru i razgovoru … Čime smo to napunili svoju dušu pa smo postali tako malodušni?

Tko je sama duša?

U svaku emisiju, pa tako i u ove Misli ubacim dvije pjesme, nastojim izabrati da budu u kontekstu teme koju obrađujem. Za ovu temu pjesma Arsena Dedića  „Čistim svoj život“ bila mi je direktna inspiracija: „…Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari…, čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari; Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?; Čistim svoj život, petkom odvoze smeće; Čistim svoj život od šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi; Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme, malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme; Čistim svoj život od prividnog svijeta, od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta …“ – Dobro je donijeti odluku pa očistiti svoj život, s vremena na vrijeme, kad svašta i svakoga „nabacamo“ u njega (kao u garažu). Očistiti svoj život od svega što je suvišno, što te guši i ne pomaže živjeti, što te čini nesretnim, a osnovna funkcija čovjekova jest da živi i prvotni cilj čovjekov jest da bude sretan i da usrećuje.

Druga pjesma je Grašina „Uvik isti“, a zapeo sam za riječi „u to se ne smi dirat“, jer kad počneš čistiti svoj život, svoju dušu od nakupljenih stvari i ljudi koji ti ne pomažu živjeti, dođeš do onoga „u šta se ne smi dirat“, dođeš do bitnoga, do svetinje od koje živiš, do Onoga tko je u dubini tvoje duše, tko je sama duša, do onoga što čini razliku „il’ imaš dušu, il’ si nula od čovika“ … Odlučiti očistiti svoj život velik je i težak to posao, zahtjevan nadasve. Očistiti tijelo, očistiti dušu, očistiti život … Čini se da je ipak najlakše krenuti od garaže.

Napisao: Vatroslav Vugdelija