Čiji su roditelji kad ostare?

Jedan će zubar s Tajvana (41 god.), prema odluci Vrhovnog suda, majci morati platiti 554 tisuće funti kao povrat onoga što je ona investirala u njegov odgoj i obrazovanje. Majka je sama odgajala dvojicu sinova i u strahu da će biti zaboravljena u starosti bez odgovarajuće skrbi, sa sinovima je, kad su oni imali 20 godina, potpisala ugovore prema kojima će joj isplaćivati 60% svoje zarade do nadoknade novca koje je u njih uložila.

Majka je optužila sinove da su je zanemarili nakon što su pronašli djevojke pa je majka prije 8 godina podignula tužbu protiv njih. Sa starijim sinom je postigla nagodbu, a mlađi sin je tvrdio da je ugovor protivan dobrim običajima, jer se odgoj li djece ne bi trebao mjeriti financijskim instrumentima, tj. naplaćivati. Na kraju je Vrhovni sud presudio u majčinu korist, jer je sin ugovor potpisao kao punoljetan, a i kao zubar ima dovoljno novca kojim može uzdržavati majku. Tajvan bilježi sve veću stopu zanemarenih roditelja i intencija države je strogo kažnjavati djecu koja se ne brinu o onima koji su im dali život i podigli ih na noge.

Starije osobe – posebno ranjiva skupina

 Od ove 2018. godine u Hrvatskoj stupa na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u kojem se starije osobe spominju kao posebno ranjiva skupina. Tako će se od ove godine početi prekršajno kažnjavati zanemarivanje starih i nemoćnih članova obitelji. Najmanja kazna će biti od 10 000 kuna do 45 dana zatvora. Zakon nije nikakav hrvatski presedan jer je već na snazi u više od 80 država. To je pokazatelj da je problem zanemarivanja i nasilja nad starijima itekako aktualan i sveprisutan u suvremenom svijetu. Odnos društva prema starosti i starijima bio je i u prošlosti najčešće problematičan, često surov i nečovječan. Ali bilo je i pozitivnih primjera. U staroj Grčkoj problemima starijih bavili su se liječnici, pisci i filozofi. Stari su uživali veliki ugled i bili su jako dragocjeni zbog slabe pismenosti i kratkoće životnog vijeka. Zato se za stare ljude govorilo da su oni „životne knjižnice“. Platon o starosti govori kao o vrlini. On zagovara i gerontokraciju – da državom ili polisom vladaju stariji ljudi. Sokrat veliča starost koja je sinonim za mudrost i duhovni mir. No, nisu svugdje i u svakom vremenu stariji ljudi bili ovako cijenjeni. U primitivnoj zajednici, zbog loših uvjeta i nedostatka hrane, stari članovi su bili redovito ubijani, jer su predstavljali teret i „suvišna usta“. U jednom plemenu na sjeveroistoku Sibira djeca su ostavljala stare roditelje da umru u nemoći i patnji. Razlog je bio taj što za života roditelji nisu toliko marili za djecu pa su im se djeca osvećivala kad ostare i to se prenosilo generacijama. U nekim plemenima bio je običaj da se starije osobe odvedu u neku kolibu, sagrađenu namjerno izvan sela i da se u njoj ostave s malo hrane i vode – da umru. Eskimi su pozivali stare da legnu u snijeg i da tu čekaju smrt ili, kad odu u ribolov namjerno bi ih ostavljali i „zaboravljali“ na santi leda. U vremenima gladi zajednice bi najprije žrtvovali starije ostavljajući ih daleko od naselja. U nekim krajevima Japana prenosili bi starce na planine nazvane „planinama smrti“ i tamo ih ostavljali… Stari ljudi su gotovo uvijek bili smetnja, uvijek se najviše preziralo stara i siromaha.

Žrtve zanemarivanja

Koliko se naše suvremeno društvo odmaklo od primitivne i plemenske zajednice? Koliko su nama naši stari roditelji, djedovi i bake smetnja i teret? Je li našem društvu potreban ovaj Zakon o nasilju nad starijim osobama? – Evo nekih podataka: Danas između 2 i 10% starijih osoba doživi neki oblik zlostavljanja i zanemarivanja, ali tek jedno od 13 slučajeva se prijavi. Koliko toga ostaje skriveno iza četiri zida obiteljskih kuća i ustanova? Žene su češće žrtve nasilja nego muškarci, a stariji od 80 godina su češće žrtve zanemarivanja. Najčešći počinitelji nasilja nisu neki tamo daleko i nepoznati ljudi, već odrasla djeca i supružnik. Kroz službu se susrećemo sa svačim: stare osobe doživljavaju psihičko nasilje ( prijetnje da će ih se napustiti, smjestiti u dom, ponižava ih se, naziva pogrdnim imenima, zabranjuje im se izlazak iz sobe i da ih se posjećuje …); doživljavaju i materijalno nasilje ( oduzima im se novac, „čiste“ bankovni računi, krade ušteđevina, ne daju im mirovinu, prodaju im zemlje i kuću, zloupotrebljavaju njihove potpise i punomoći da bi digli kredite, otišli u najveći nedopušteni minus, posuđuju od njih novac i ne vraćaju niti im pada na pamet vratiti, prisiljavaju ih da promijene oporuke … ) – U našu bolničku sobu u Zagrebu sestre su na krevetu dovele jednog čovjeka u jako teškom stanju, rekle su da će tu biti nekoliko sati do operacije. Malo poslije došli su čovjek i žena, ona je nešto šaptala bolesniku na uho, a čovjek je imao torbu aktovku. Nisam obraćao pozornost, ali čim su ovi izišli, bolesniku pristupe dvije žena, jedna sjeda do njega, šapće i ona, druga žena je na nogama s nekim papirima. Odoše i one. – Na krevetu do tog bolesnika bio je naš veseljak šjor Ante s Brača, došao je do nas i sav potresen priča: Ono su jadnome starome bile dvije kćeri, svaka sa svojim odvjetnikom! I jedna i druga su mu uzimale ruku i s njom nešto potpisivale! Valjda oporuku?! Đava bi ga zna! I jeste li vidili – poljubile ga u čelo i otišle!“ Onda se šjor Ante okrenu prema bolesniku na tom krevetu tiho kao da njemu govori: „E moj prijatelju, kad sam ovo vidio i doživio, da sam ja na tvome mistu, ja bi volio umrit nego priživit!“ Onda će opet nama: Jeste li vidili? Čim su ga poljubile u čelo, one očekuju da će on umrit!? Da ga vole i da im je žao, poljubile bi ga u obraz!? Jadni čovik!?“

Nezahvalnost djece

Na žalost, ima slučajeva i tjelesnog nasilja nad starijim osobama, i ne znamo točno koliko jer se stari roditelji srame prijaviti svoju djecu i ukućane pripisujući i sebi dio krivnje jer ih nisu dobro odgojili. Zlostavljanje i prezir prema starijima je žalosna činjenica našeg suvremenog, modernog društva. Možemo tražiti uzroke u našoj frustriranosti i svakodnevnim stresovima, kad imamo sve manje vremena i za sebe i svoje obveze, onda stariji imaju svoje zahtjeve, dosadni su, čangrizavi, samo smetaju i ne daju mira … Pater Cvek i Udruga „Kap dobrote“ godinama brinu o starijim i nemoćnim osobama u gradu Zagrebu. Trenutno je takvih 120, mnogi od njih su sami, nitko ih ne posjećuje osim volontera iz udruge. Za neke tek na njihovom sprovodu doznamo da imaju djecu, unučad i rodbinu i to nas uvijek iznova rastuži. Žalosno je to. Balzaca je rekao: „Najgnusnija, ali i najčešća i najstarija nezahvalnost je nezahvalnost djece prema roditeljima.“

Ovaj Zakon o nasilju u obitelji s naglaskom na novčano kažnjavanje (i zatvorsko!) za one koji zlostavljaju i zanemaruju svoje stare roditelje izazvao je burne komentare i polemike. Svašta se može pročitati, od žestokih izjava da neće njega nitko natjerati da se brine za njih, jer se nisu ni oni za njega brinuli, radije će u zatvor; bilo je i onih koji misle da se za staru majku mora brinuti sestra jer je njoj više ostavila; bilo je i pomirljiviji tonova, čak i tužnih priznanja pojedinaca kako neće nikada sebi oprostiti što nisu bili uz svoje roditelje kad su oboljeli pa sve do smrti; drugi su iznosili svoje razloge, mali stan, mala djeca, oboje radimo, male plaće ili nezaposleni pa se ne možemo još i o njemu/njoj brinuti …

Kap dobrote

U velikoj većini roditelji vole svoju djecu i brinu se o njima, kao što velika većina djece voli svoje roditelje i brine se o njima. Prije je bilo lakše: bile su velike obitelji, uvijek je netko bio u kući i brinuo o starijima, bolovalo se, starjelo i umiralo u kući. Danas su male obitelji, djeca zaposlena, daleko, medicina i bolji život produžili životni vijek, sve duže se boluje prije smrti pa je briga i skrb o starijim roditeljima sve zahtjevnija, i uz najbolju volju njihove djece i ukućana. U državnom domu se čeka na mjesto nekoliko godina, privatni domovi skupi, liječenje, bolnice i lijekovi traže i novac i vrijeme … Znam da bi svatko o ovoj temi imao što reći i nadodati, donositi primjere ovakve ili onakve i progovoriti iz svog iskustva; možemo prigovoriti i ovom Zakonu koji prijeti kaznama, ali nećemo nikada pogriješiti ako kao roditelji svojoj djeci pružimo ljubav i naučimo ih poštivanju, rijetki će biti tada koji svojim starim roditeljima neće uzvratiti ljubavlju i poštovanjem. „Ljubav nikad ništa ne zahtijeva, već samo daje. Ljubav se nikad ne sveti, niti se kaje.“ (Gandhi) Ako nema ljubavi, onda dolazi zakon i sklapanje ugovora s vlastitom djecom kao ona majka iz Tajvana … A ako nema ljubavi, kakav je to život … Ja ugovore sklapati neću pa ako ostarim i, ne daj Bože, djeca zakažu pa me zanemare, nadam se da će se među ljudima (kao pater Cvek u Zagrebu) uvijek naći Kap dobrote i Kap ljubavi koji će se pobrinuti za mene – besplatno. Iz ljubavi, naravno.

Napisao: Vatroslav Vugdelija