Borba za Konvenciju o borbi protiv nasilja

Čitajući jedan članak naiđoh na rečenicu koju ovdje glasno izgovaram: „Ograničeni oblik masovne kulture je poniženo ponavljanje – uvijek nove knjige, novi programi, nove predstave, novi  filmovi, nove vijesti – ali uvijek isto značenje.“

– Slično ili gotovo isto događa se i u našoj društveno političkoj zbilji glede novih vijesti. Aktualna je da ne može biti aktualnija – Istanbulska konvencija. Čim upališ televizor dočeka te Istanbulska konvencija! To je konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Opet neka borba! Borba je već u sebi nasilna pa taman bila i protiv nasilja?! – I u čemu je tu problem? Zašto se ova konvencija pretvorila u prvorazredno društveno političko pitanje? Još jedan „kamen spoticanja“, još jedan povod smutnji, podjelama i svađama. Opet dvije strane, dva oprečna stava, opet smicalice i nadmudrivanja tko će koga prevariti i na kraju „pobijediti“; opet pritisci jer ova stvar, tj. ova konvencija je opet „biti ili ne biti“, opet „ako“ je ne potpišemo ne idemo u korak s civiliziranim svijetom, ostajemo zatucani u mraku srednjeg vijeka jer smo protiv žena, a za nasilje … Opet „poniženo ponavljanje i opet isto značenje“.

Borba

Sjetimo se pokušaja uvođenja Zdravstvenog odgoja i „famoznog“ 4. modula za spolni odgoj u školama: neviđeni medijski pritisci, pozivanje na civilizacijske dosege, na primjere drugih modernih država, zgražanje nad našom zatucanošću i konzervatizmom; sjetimo se velike podrške tada vladajuće politike, agresivnog tzv. nevladinog sektora, sjetimo se raznih performansa, skupova, marševa i bubnjeva … Moramo uvesti Zdravstveni odgoj u škole skupa sa spolnim odgojem, jer to je „Biti ili ne biti!“,  Moramo! Odmah! Sada! – Nismo ga uveli. I što se dogodilo? Ništa. Broj maloljetnih trudnoća u Hrvatskoj je među najnižim u Europi. – Sjetimo se svega onoga uoči referenduma o definiciji braka „kao zajednice muškarca i žene“. Ista matrica, opet sve isto: neviđeni medijski pritisci, velika podrška vladajuće politike, opet su se zgražali nad našom zatucanošću i što ne idemo u korak s naprednima u Europi, opet marševi i skupovi, transparenti, performansi i bubnjevi … Opet sve isto: Ovo je „Biti ili ne biti!“, Moramo! Odmah! I sada! – Nismo, tj. drznuli smo se referendumom zadržati definiciju braka – ma zamislite kako to zatucano zvuči – da je brak zajednica muškarca i žene!? I što se dogodilo? Ništa. Opet „poniženo ponavljanje i opet isto značenje“, a hrvatski građani će nastaviti živjeti s tom „sramotnom definicijom braka u našem Ustavu“ – to da je brak zajednica muškarca i žene.

Istanbulska konvencija

Zašto Istanbulska konvencija izaziva ovako velike prijepore – pa to je borba protiv nasilja? – Oni koji se bore da ne dođe do ratifikacije (tj. da ju se odobri i učini valjanom) smatraju da se pod krinkom zaštite žena od nasilja unosi opasna rodna ideologija u hrvatsko društvo i u obrazovni sustav, slično kao kad se pod krinkom Zdravstvenog odgoja htio uvesti nakaradni spolni odgoj u škole bez odobrenja roditelja; dok druga strana tvrdi da je riječ o manipulaciji i da je Konvencija pisana jednostavnim jezikom i isključivo fokusirana na rodno uvjetovano nasilje prema ženama samo zbog toga što su žene. – Priznajem da sam puno toga pročitao o samoj Istanbulskoj konvenciji, da sam tražio i nastojao čuti argumente i jedne i druge strane i stvoriti neko svoje mišljenje. Učinilo mi se da sam dobro informiran, ali i svjestan svoje subjektivnosti jer me vlastiti odgoj, formacija i svjetonazor „guraju“ da izaberem jednu stranu, tj. da budem pristran. Zato sam uzeo samu Istanbulsku konvenciju i pročitao je; svih 12 poglavlja i 80 članaka i cijelo Pojašnjavajuće izvješće i na kraju mi opet nije bilo ništa jasnije, tj. nisam znao jesam li sa svojim mišljenjem subjektivan ili objektivan.

Skupovi, marševi, transparenti, bubnjevi…

Tražeći argumente za svoju objektivnost naišao sam na riječi stručnjakinje, profesorice Obiteljskog prava Korać Graovac s Pravnog fakulteta. I ona je pročitala Konvenciju pa kaže: „Budući da je Istanbulska konvencija obvezujuća i da je ovo prvi put da se uvodi pojam roda, teško će biti procijeniti tko i kako će tumačiti što sve podrazumijeva termin stereotipne rodne uloge te u skladu s tim značenjem oblikovati obrazovni sustav.“ – Slažem se s profesoricom, baš zbog nejasnoće „teško će biti procijeniti tko i kako će tumačiti rodne uloge“ – sve je nekako nedorečeno da se može tumačiti na razne načine pa se otvara prostor i mogućnost raznim manipulacijama, smutnjama, podjelama, ideološkim borbama i eto nas opet na početku: skupovi, marševi, transparenti, bubnjevi … Komentara na ovu temu ima puno, tako jedan kaže: „Zaštita žena se kroz tu konvenciju proklamira da bi imalo emocionalni efekt, jer tko to nije za zaštitu žena od nasilja?! Ali to nije radi zaštite kao zaštite, jer zakoni o sprečavanju nasilja nad ženama već postoje, ako ih treba poboljšati, poboljšajmo ih. I provodimo ih!“ I ovaj komentar mi zvuči kao jasan argument: „Ne smatram da je Konvencija neka opasnost, ali ne vidim nijedan razlog za konvenciju. Ako je naš zajednički cilj zaštititi žene i djecu, prevenirati nasilje, kažnjavati nasilnike i ako to već postoji u hrvatskim zakonima, zašto bismo ratificirali ovu konvenciju? Zbog čega bi jedna suverena država pristala na pritiske koje radi Europska komisija i ratificirala konvenciju koja za državu postaje obvezujuća te pristala na kontrolno tijelo?“

Kontrolna tijela

Oni koji su za ratifikaciju donose argument kako su to i druge države potpisale i da jednostavno Hrvatska treba ići u korak s naprednim i modernim državama. I nije nekakav argument da potpišeš nešto zato što su i drugi potpisali. To me podsjeća na ono kad dijete nešto traži od roditelja, npr. da ide na kupanje na Ušće, a roditelj zabranjuje, onda dijete donosi argument: „Zašto ne mogu? Pa svi iz razreda idu, samo ja ne idem!?“ Naravno da to „svi“ ne znači da su i „zaista svi“. Tako je i s ovom konvencijom – nisu je sve države članice Vijeća Europe potpisale i ratificirale; od 47 europskih država njih 44 je potpisalo (osim Rusije, Armenije i Azarbejdžana), a ratificiralo 27 (među njima Španjolska, Francuska, Švedska, Finska, Austrija, i naši susjedi Slovenija, BiH, Crna Gora i Srbija, zatim Albanija i Turska…) No, ovu konvenciju uz Hrvatsku još nije ratificiralo 17 država Grčka, Češka, Bugarska, Island, Irska, Litva, Luksenburg, Slovačka, Švicarska, tu je i „perjanica slobodnog svijeta“ Velika Britanija … Čitam kako je upravo Velika Britanija iznijela veliku rezervu prema ovoj konvenciji baš zbog vlastitog suvereniteta, jer s ratifikacijom pristaješ na kontrolno tijelo izvan svoje države koje kontrolira zakone koje je sama država donijela za dobrobit svojih građana, tj. zaštita nasilja nad ženama i djecom – i još to nadzorno tijelo moraš financirati. Zato Velika Britanija ide u smjeru poboljšanja već postojećih zakona – i to je zapravo sam „meritum stvari“.

Financiranje provedbe Konvencije

Trebamo biti svjesni i ove činjenica – da se ratifikacijom Istanbulske konvencije Hrvatska obvezuje npr. u čl. 8. „da će osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu Istanbulske konvencije …, uključujući i one koje provode nevladine organizacije i civilno društvo.“; zatim u čl. 9. „Država će prepoznati, poticati i podržavati, na svim razinama, rad odgovarajućih nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva u borbi protiv nasilja nad ženama te uspostaviti učinkovitu suradnju s tim organizacijama.“ – Činjenica je kako u Konvenciji postoji i Dodatak – „Povlastice i imuniteti“ (čl. 66) koji precizira što sve radi, koje povlastice ima i kako se štiti imunitet – Nadzornom tijelu (GREVIO) koje će nadzirati provedbu konvencije u pojedinoj državi.

Dakle, na tragu svih ovih argumenata, uz opasnost da zvučim subjektivno, nije problem samo rodna ideologija (jer ništa u životu nije sasvim očito i jasno „da se u to možeš izvaliti kao u udoban krevet“ Bajsić), uz problem pristajanja na kontrolno tijelo izvan države, veliki problem je i samo financiranje provedbe konvencije. Već sada neke države imaju probleme jer takve organizacije vode agresivni aktivisti koji imaju svoja tumačenja i agresivno ih nameću većini. Zamislimo što će biti kad aktivisti nevladinih organizacija budu iznad zakona sa svojim tumačenjima, tj. kad prema svom osobnom stavu mogu određivati da li je nešto dobro ili loše, je li nasilje nad ženom ili nije – i tu njihovu „borbu“ država, tj. građani financiraju. A ništa, barem smo se navikli na skupove, marševe, performanse i bubnjeve  … A istina? – Istina nije važna! Važno je imati barem jedan dio istine. Puno je važnije imati moć i u zraku imati barem jednu ruku više. Poželjno je biti glasan, a idealno bi bilo – imati bubnjeve pri ruci i bubnjati … Mislio sam s ovim završiti, ali evo jedna zgoda iz života: Na Lopudu se jedna Manda tužila svojoj priji: „U mojoj kući bi uvijek bilo mirno samo da moj Mate šuti dok ja na njega vičem!“ Ovdje je nasilje očito pa postavljam konkretno pitanje: – Tko u ovom slučaju vrši nasilje, a tko nasilje trpi? Je li to Manda ili Mate? Tko je ovdje žena, a tko muškarac, mislim u smislu spola i roda? I koga ćemo ostavljat u kući a koga smještavat u sigurnu kuću!? Dakako, sve  to u plemenitoj borbi protiv nasilja i u duhu Istanbulske konvencije …

Napisao: Vatroslav Vugdelija