Glasne misli: A u čemu je razlika?

Poslije ljetne stanke evo me opet s „Glasnim mislima“. Ne bih se naljutio da je godišnji odmor potrajao još malo, ali ne prigovaram jer sam se ipak odmorio. Zaključio sam da je to i dobrim dijelom zbog toga što se za vrijeme odmora nisam htio informirati o dnevnopolitičkoj zbilji; nisam htio čitati novine, nisam otvarao razne portale, nisam slušao tuđe „istine“, nisam se „hranio“ tuđim zloćama i tuđim nemirima. To se zove odmor, pa bio ti na moru, uz rijeku, na planini ili u hladovini pod starim orahom u rodnome kraju – potražiti, naći i sačuvati svoj mir. To se zove odmor! Eh, ali valjalo se ponovo vratiti u stvarnost, „ući u brazdu“, na posao, među ljude; moraš ponovo „hvatati korak sa zbiljom“ i društvenom i političkom; moraš se informirati i biti u tijeku. Ne plašim se ja zbilje, jer poslije toliko škola i životnog iskustva, tj. poslije ovoliko formacije mislim da znam razlučiti informaciju od informacije i prepoznati kad one dolaze od formiranih, kad od  neformiranih ili onih reformiranih.

Jučer na šetnji sretnem ljude koje mi je drago sresti. „Evo“ – kaže žena – „jedva sam ga digla s kauča!“ Muž nastavlja: „I nije mi žao! Ma vidi ove ljepote od prirode, a ja buljim u onu televiziju pa slušam ankete, postotke, svađe i gluposti. Što je previše, previše je!“ – U pravu je, čaša se prepunila. Pa što ima da smo prošli torturu prošlih izbora. Što se to bitnoga moglo promijeniti u ovih par mjeseci? U čemu je ili u komu je razlika? O kojem postotku je riječ? – Koje su to nove dodane vrijednosti, koje informacije? Što se to novog i drukčijeg nudi? – Čega sve ima? – Nudi se domovinsko, narodno, domoljubno, moderno i konzervativno, pomak, most, zid, za dom, za budućnost… Poziva se na zajedništvo, na pamet, na ponos, na solidarnost, kliče se da nema prodaje i da nema predaje… Obećava se bolja budućnost, obilje, blagostanje, uživanje; jamči se, uvjerava i ovjerava, ne ostavlja se mjesta sumnji … Ima svega, a građanin samo treba izabrati.

Poslije ovoga dolazi mi pred oči slika kad ono negdje putuješ pa ogladniš, pa gladan svratiš u neki restoran uz put, sjedaš za stol, uzimaš kartu menija, gledaš što bi naručio. Ima raznih jela i svako je dobro kad je čovjek gladan, onda dođe konobar, a ti ga upitaš: „Što imate od gotovih jela?“ Gladan si pa u sebi promišljaš, daj nešto na brzinu, da ne čekam, da se nasitim i da nastavim put. Pa konobar krene nabrajati: miješano meso, ražnjići, ćevapčići, pljeskavice, gulaš, grah s kobasicama…, a ti onako gladan izabereš ćevapčiće, malo pomfrita, i neku salatu… Nešto slično je i s našom političkom zbiljom u ovome tjednu prije izbora: na političkom meniju ima svega što ti srce (stomak) želi, ali ne možeš naručiti što želiš, već gledati što se nudi od gotovih jela, čega ima da pojedem na brzinu i ne razmišljam previše. Tako već naviknuto odustajemo od naših želja, htijenja i tražimo istinu kakva god ona bila, a mi ćemo joj se već nekako prilagoditi. Čovjek ionako nije nikad zadovoljan s onim što mu se nudi, pa bira i probire, traži dokaze, mora biti siguran, što sigurniji, jer istina je samo jedna, nema druge, a ono što je samo jedno, nema izbora… Gledaš što je na meniju, a onda se odlučiš za neko gotovo jelo, izabereš istinu onako napola, računajući da ćemo se već nekako usput naviknuti na nju… S druge strane, ne treba se čuditi poslije svih pustih informacija, postotaka, anketa, predstava, vrijeđanja i vike, poslije sve ove političke patologije, ne treba se čuditi ako običan građanin ne izabere ništa, već gladan i razočaran iziđe iz restorana, a konobaru tek dobaci: „Hvala na ponudi! Neću ništa jesti! Sit sam svega!“

Slučajno sam „naišao“ ovih dana na jedan dokumentarac  o primoštenskim vinogradima. Nisam se mogao nagledati tih prekrasnih prizora „kamene čipke rajskih vinograda“, kako nazivaju vinograde po brdima oko Primoštena. I odmah se sjetim informacije da se slika ovog veličanstvenog prizora nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Naravno da smo ponosni što se na tako važnom mjestu u prijestolnici čovječanstva nalazi slika naših vinograda kao trajni spomenik ljudskom radu i požrtvovnosti. No, jedno je diviti se ljepoti, a nešto sasvim drugo uhvatit’ se motike i stvoriti ljepotu. „Čuda se ne stvaraju preko noći“ – slušam novinara gdje govori – „jer tko se u čuda iti malo razumije, dobro zna da se ona stvaraju, najčešće dugo, teško i mukotrpno“. Dok on govori, slika prikazuje starijeg Primoštenca kako velikim čekićem, macom udara po kamenu. Malo poslije sjeda do novinara i škrtim rječnikom, kao što je i zemlja škrta, odgovara na pitanja. Trebalo mu je 8 godina da iskrči ovaj vinograd, 8 godina udaranja macom po kamenu, pa najčešće na leđima donositi zemlju, ograditi je kamenjem i posaditi nekoliko loza: „Nema ti ovde, kume moj, freza i traktorića, nema nikakve mehanizacije! Nema ti ovde – lako ćemo! Patidu ruke, pati škina, škripaju kolina…“ Ali čovjek je zadovoljan i vidi se to na njemu. Kaže da mu nije žao, jer još može udarati macom, a kad se okrene oko sebe vidi plodove svoga rada, a kako je vino tek dobro!

Poslije ovog dokumentarca čovjek se bolje osjeća, nahrani se čudom i ljepotom, osjetiš ponos, kao da si se i sam napio vina iz tog „kamenitog vinograda“. A onda se opet vratiš u našu „informativnu stvarnost“ izbora i kampanja: tko se bolje predstavio, tko mane drugih bolje pokazuje, tko je odlučniji, tko bolje obećava, tko jače vrijeđa, tko se bolje zgraža i sablažnjava, tko ostavlja bolji dojam, tko simpatičnije izgleda, tko bolje podilazi… Analitičari ocjenjuju i prognoziraju, nema onog tko nema neku  svoju anketu, a poslije svih tih poruka, spinova, floskula, slogana, poslije svih tih ega, običan čovjek/građanin/birač ostaje zbunjen i nezadovoljan! – Gdje je tu politika, koja je u svojoj biti plemenita djelatnost i kojoj je stalo do dobra svojih građana?! – Svega ima, a politike nema. Nešto slično kao kad ljudi razgovaraju o glazbi, može to biti stručan glazbeni kritičar i  razgovor može biti zanimljiv, ali to još nije glazba; može netko studirati povijest glazbe i imati najbolje ocjene, znati puno o glazbi, ali to još nije glazba; može netko izrađivati glazbene instrumente, prodavati ih, biti dobar komunikator i menadžer, ali to još nije glazba; mogu se ljudi čak žestoko i posvađati i izvrijeđati zbog toga tko sluša klasičnu glazbu, a tko narodnjake, ali to još nije glazba… Slično je i s nogometom. Gledam neku večer utakmicu Hrvatske protiv Turske. Nema gledatelja, ali se igrao nogomet. No, mi smo više zaokupljeni gledateljima, navijačima i navijačkim skupinama. Oni navijaju, pale bengalke, vrijeđaju suparnike, tuku se po autocestama, ali to nije nogomet; oni se udružuju, protestiraju, stavljaju ultimatume, prijete, ali to – očito – nije nogomet. Navijači postaju svrha samima sebi! – Tako i ovo još nije politika, jer političari – kažu obični građani – sve više postaju svrha samima sebi.

„Po plodovima ćete ih prepoznati…“ – Gledam starog Primoštenca kako zadovoljan sjedi na kamenu u svom vinogradu i pije svoje crno vino, plod svoga rada. Zamišljam ga, a ne mogu ga zamisliti, da on počne obećavati, uvjeravati, pričati o programima i reformama, ili da počne svoj govor s „ja smatram, ja vjerujem, ja bih volio vjerovati, ja se nadam, ja bih se volio nadati, ja bih volio smatrati…“ i tako samo priča i priča. A plodovi? – Samo ove godine 5 000 djece manje upisano u školama! Samo ove godine čak 1 375 prvašića manje upisano nego lani! – Samo ove godine 14 djece se ispisalo iz samo jedne naše metkovske škole. Razlog? Roditelji su se odselili, djeca s njima – odoše nam obitelji! Za politiku je to uspjeh jer je smanjen broj nezaposlenih! Samo ove godine smo uvezli hrane vrijednosti 3 milijarde kuna! Samo ove godine smo „otpisali“ naše mrske fiktivne Hrvate Hercegovce, ali smo zato samo ove godine izgradili toliko i toliko zgrada za prihvat tolikog i tolikog broja izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Afrike…

Usuđujem se reći da mislim glasno u ime običnog čovjeka, umorni smo od politike koja to nije, a željni politike koja ne dijeli, koja ne vrijeđa, koja ne podcjenjuje našu pamet, koja ne diskvalificira, koja ne mrzi, ne prijeti, politike kojoj je stalo, politike koja donosi plodove i zadovoljstvo svih građana… Znam da je teško, jer čuda se ne događaju preko noći… Svi možemo pronaći nadahnuće i poticaj tu oko sebe, u ljudima i u prirodi, ugledati ljepotu i prepoznati čuda… Zato idem još jednom pogledati dokumentarac o primoštenskim vinogradima, možda skoknem do Rabe i Komarne i nagledam se vinograda i maslinika, možda okrenem i prema polju i nagledam se mandarina… a možda zadovoljštinu potražim, kao onaj stari Primoštenac, u čaši dobrog crnog vina – neretvanskog.