Nije ljubav biciklo

„Neka nas i ove godine Valentinovo podsjeti na ljubav, na one ljude koje smo voljeli i koje volimo, da zahvalimo onima koji vole nas. Nemojmo zaboraviti da je jedina sreća u životu voljeti i biti voljen."

Valentinovo

Najlakše je kad se tema ovih misli nametne sama od sebe, kad je uvjetovana poznatim datumom pa se ne moraš misliti, već samo slijediš zadano. Hvala Valentinovu!

Priznajem kako sam prije desetak godina prigovarao Valentinovu „toj američkoj izmišljotini“, a onda malo po malo, iz godine u godinu vidim pa priznajem: „Neka nama našeg Valentinova!“ Jer, koliko nam se svakakvog smeća nudi i što sve svakodnevno prihvaćamo i gutamo, Valentinovo je sasvim prihvatljiv i lijep običaj. Pa to je Dan zaljubljenih?! Ovdje se o ljubavi radi! Tako da se ja već neko vrijeme ne opirem Valentinovu. Doduše, ne radim nikakve posebne pripreme, niti imam neka velika očekivanja. Obilježim taj dan s nekom sitnicom, s cvijećem, s čokoladom, s crvenim srcem… Važno je da ta sitnica bude uručena s posebnim sjajem u oko, a ne onako reda radi, eto, jer je Valentinovo pa je običaj. „Nema sunca bez svjetlosti, ni čovjeka bez ljubavi.“ (Goethe) Ovo je velika istina. Uvijek je bilo tako. Ni danas nema čovjeka bez ljubavi, zato i jest Valentinovo lako prihvatljivo svima i slavljeno po cijelom svijetu. Ljubav je uvijek aktualna. O ljubavi se uvijek pričalo i šaputalo, o ljubavi se pisalo i pjevalo, zbog ljubavi se i plakalo i ratovalo, o ljubavi se maštalo, ljubavi se nadalo i veselilo, u ljubavi su ljudi bili sretni… Tako je bilo prije, tako je danas i tako će biti i sutra. Točno, kao što nema sunca bez svjetlosti, tako ni čovjeka bez ljubavi nema.

Stare ljubavi

Potrebna je minuta da vam se netko svidi, sat vremena da se zaljubite i jedan dan da nekoga zavolite, ali treba cijeli jedan život da nekoga zaboravite. Nekako je normalno i očekivano da Valentinovo slave oni koji su sada zaljubljeni i oni koji se u ovom trenutku vole, ali meni padaju na pamet svi oni ljudi (mladići i djevojke, muškarci i žene) koji su voljeli pa se iz nekog razloga razišli sa svojom ljubavi. Koliko se puta sjete zajedničkih trenutaka, koliko je ljubavi tu bilo, koliko ljubavi ostalo?! „Možda su te naše ljubavi stare, ali su sjećanja na njih itekako živa!“ Vjerujem da će se mnogi prisjetiti i svoje „stare ljubavi“, izabrati samo ono što je bilo lijepo i što ih nosi i pomaže im živjeti, a izbrisati ono ružno što ih rastužuje. Oduvijek je bilo da ljubav ne poznaje svoje dubine do trenutka rastanka. „Nedostaje li ti tvoja stara ljubav?“ – pita djevojka svoju prijateljicu. „Ne.“ – odgovara ona. „Ozbiljno te pitam!?“ – nastavlja prijateljica. „Ozbiljno ti lažem!“ – odgovara ona. Stare ljubavi nestati nikada neće, one su tragovi prošlosti, one su odjeci sreće.(Tereza Kesovija)

Vrste ljubavi

Ljubav je uvijek bila na cijeni, uvijek se govorilo da je ljubav najvažnija. Svi slave ljubav i svi se u ljubav zaklinju. Jučer sam pročitao i nekoliko simpatičnih rečenica o ljubavi jedne djevojke prema svome psiću, malom slatkom pekinezeru; upravo sam poslušao i lijepu ljubavnu pjesmu „Daleke obale“ – „Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj, svojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj“. Ljubav prema domovini i to je ljubav. Ljubav prema djetetu, ljubav prema roditeljima, a tek ona najuzvišenija među ljubavima – prijateljska ljubav; tu je i ljubav prema rodnom kraju, a kako je tek opjevana ljubav prema Dalmaciji, ljubav prema moru, prema lozi i maslini, vinu, kršu i kamenu, ljubav prema Neretvi… Navijačka ljubav prema voljenom klubu (kod nekih je to „vječna ljubav“ prema biloj boji)… Ima tih ljubavi koliko god hoćeš. Japanska poslovica kaže da se ljudi najviše muče zbog kruha i ljubavi.  Ljubav je čudo. Skoro sam zaboravio spomenuti još jednu bitnu ljubav – ljubav prema samom sebi. Kažu da se bez te ljubavi ne može ni druge ljubiti. Neću više o svim ovim ljubavima, već o ljubavi između muškarca i žene, jer mi se čini da je sv. Valentin mislio baš na ljubav između muškarca i žene.

„Što više ljubavi dajemo, to nam više ljubavi ostaje”

Vjerujemo da ćemo se opet svi složiti da nam je ljubav potrebna, da se bez ljubavi ne može, da život bez ljubavi nema smisla, kao i da je za ljubav potrebno dvoje… Đorđe Balašević kaže da se zaljubljujemo jer to treba nama, a volimo jer to treba drugima. „Ljubav znači hraniti jedno drugo, a ne hraniti se drugim.“ (B. Head); „Sigurno nisam autoritet kada je riječ o ljubavi“ – kaže Bill Cosby – „jer u ljubavi ne postoji autoritet, već samo oni koji imaju sreće i oni koji je nemaju“; „Zašto čovjek jednu ženu voli, i zašto upravo tu – to još nikada nije objašnjeno. Uostalom, prava ljubav je sama po sebi tako velika i jasna stvar da joj nikakvo objašnjenje ne treba.“ (Ivo Andrić); „Nezrela ljubav kaže: volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: trebam te jer te volim.“ (Erich Fromm); I nešto slično ovoj: „Kod prave ljubavi želite drugoj osobi dobro, a kod romantične ljubavi želite drugu osobu.“ (M. Anderson); „Ljubav sve zamrsi. Mržnja sve pojednostavi.“ (E. Wiesel); „Ljubav se rodi, živi i umire u očima.“ (W.Shakespeare); „Ljubav svakodnevno čini čuda: oslabljuje jake, a jača slabe – budale čini mudrima, a mudrace budalama – promiče strasti, uništava razum – jednom riječju – sve okreće naopako.“ (M.de Valois) Drugim riječima – ljubav zna i komplicirati. Zato evo par savjeta: Dante Alighieri kaže da ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost; „Nastoj da te vole umjesto da te se boje.“ (Don Bosco) Poznata je i zanimljiva istina da što više ljubavi dajemo, to nam više ljubavi ostaje.

Što je ljubav?

Da odmah nešto razjasnimo: ne postoji ljubav kao ljubav, sama za sebe i sama po sebi, nego postoji samo čovjek koji voli i koji je voljen. Ovo je sama bit: voljeti ne znači ništa, biti voljen znači nešto, ali voljeti i biti voljen od onoga koga voliš – e to je sve! Više nema. Više i ne može biti, a više ti i ne treba. No, ako ljubav ne postoji zasebno, sama za sebe, kako ćemo je onda prepoznati, kako definirati što je ljubav? – „Svesti čitav svemir samo na jednu osobu – to je ljubav!“ – kaže Victor Hugo. „Ljubav je najplemenitija slabost uma.“(J. Dryden); „Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno da mislim da sve što izvire iz ljubavi mora i biti isto tako čudesno.“ – kaže Dante; „Ljubav je ono stanje u kojem je sreća one druge osobe ključna za našu vlastitu sreću.“(R.Heinlein); „Samo je jedna sreća u životu, voljeti i biti voljen.“(George Sand) Ljubav je čudo, ljubav sve pokreće, ljubav usrećuje čovjeka i to je točno tako, ali ljubav i unesrećuje. Ne smijemo zaboraviti da je ljubav emocija i da ne donosi uvijek samo lijepe stvari. U ljubavi možemo biti i sretni i nesretni. Jer u ljubav spadaju i ljubomora, posesivnost, tuga, sumnja, ljutnja, bijes, a opet s druge strane je sreća, briga, povjerenje, bliskost, povezanost, osjećaj voljenosti i pripadnosti. No opet ako nekoga pitate (posebno na Valentinovo) što je ljubav, svi će uglavnom nabrojati pozitivne emocije, jer na kraju opak prevlada ono pozitivno i zato je ljubav tako lijepa i tako potrebna svakom čovjeku.

Zaljubljenost i ljubav

Koliko god ljubav bila poželjna, pozitivna i potrebna emocija, očito je da stvara probleme i uzrokuje patnje. Svi imamo predodžbe o ljubavi. Zato bi mogli reći ukratko da je ljubav sve ono što ljudi vjeruju da ljubav jest i, u isto vrijeme, da ljubav nije ništa od toga… Ljubav nije sam osjećaj ljubavi, nego je prije svega odnos zasnovan na tom osjećaju. Ako svedemo ljubav samo na osjećaj voljenja, tada su neizbježni ljubavne patnje i ljubavni jadi. Osjećaj ljubavi jednostavno nije dovoljan. Uostalom, osjećaji se ne osjećaju stalno, osjećaji su nestabilni. Neprestano osjećanje ljubavi nije ljubav, nego zaljubljenost, a zaljubljenost je po svojoj suštini različita od stvarne ljubavi. Ljudi koji to jasno ne razgraničavaju skloni su protumačiti da je sviđanje isto što i ljubav, da je osjećaj lijepoga isto što i ljubav, da je zaljubljenost isto što i ljubav, da su seksualno uzbuđenje i seksualni užitak isto što i ljubav. Za ovakve naše predodžbe o ljubavi kriva je naša zapadna kultura sagrađena na mitu o romantičnoj ljubavi – osmijeh, srce, uvijek leptirići u stomaku, osjećaj sreće i voljenosti na licu, večera za dvoje, sitne pažnje svakodnevno, zalazak sunca – tu se negdje i uklapa i Valentinovo. Predodžbe o ljubavi su zapravo naše subjektivne definicije ljubavi za koje smo uvjereni da su istinite. Zato ljubav zna donositi probleme i patnju: sukobljavaju se naše predodžbe o ljubavi koju tražimo sa stvarnom ljubavi koja se dobivamo. Erich Fromm kaže: „Prava ljubav je plod unutarnje snage bića, a obuhvaća brigu, poštovanje, odgovornost i znanje.“

Ako nema ljubavi..

Jedva da ima riječi koja bi bila opterećenija značenjima od riječi „ljubav“. Stalno se o njoj pjeva, govori se i piše da ljubav sve pokreće. Nekad mi se čini da se više nema što ispjevati o ljubavi što već nije ispjevano na svim svjetskim jezicima, a ona ostaje uvijek i iznova u svakom vremenu najveće čovjekovo nadahnuće. – Znamo se razočarati u ljubavi (ovdje napominjem da ljubav nije puka emocija nego nepokolebljivi stav dostojanstva i slobode druge osobe); neuzvraćena ljubav znade ostaviti emocionalne ožiljke koji čovjeka obeshrabre za nove ljubavi, gurnu ga u osamu… Znamo čuti od ljudi kojima ljubav nije uzvraćena da ljubav niti ne postoji, da je svugdje na djelu sebičnost, iskorištavanje drugoga i interes… A ako nema ljubavi, nema ni braka ni obitelji. Ako nema ljubavi, nema ni zajedništva, ni prijateljstva, ni sreće nema. Ako nema ljubavi, nema ni radosti ni života. Ako nema ljubavi, ostajemo goli i nezaštićeni pred vremenom.

Neka nas i ove godine Valentinovo, „ta američka izmišljotina“ podsjeti na ljubav, na one ljude koje smo voljeli i koje volimo, da zahvalimo onima koji vole nas. Nemojmo zaboraviti da je jedina sreća u životu voljeti i biti voljen.