Tovariti do crte

Svašta i svakoga nakupimo u svoj život; u čovjeku se nataloži i dobrih i loših iskustava, ljepote i ružnoga, užitaka i boli, pobjeda i poraza, ljubavi i mržnje, nepravde i razočarenja… I sve to prođe brzo.

glasne_misli

Evo smo se uputili i u ovu 2020. godinu! Ona 2019. je već „stara“ i ostaje iza nas, pretočila se u prošlost. Staru smo ispratili, a novu dočekali s puno lijepih želja i velikih očekivanja.

Tako sam ovih dana sreo u gradu meni dobro poznatog starijeg gospodina (80 mu je godina), inače mudar i duhovit čovjek. Čestitam ja njemu Novu Godinu i pitam za zdravlje, a on mi reče kako je prije dva tjedna bio baš loše, da se čak bio i prepao onog najgoreg. Bio je i u bolnici, ali eto sad je dobro, kako je bilo i kako je moglo biti. Na odlasku mu želim puno dobrog zdravlja uz uobičajenu želju: „’Ajde, bit će Vama bolje u ovoj novoj godini.“ On se nasmija i odgovori: „Znaš, u ovim mojim godinama ja ne očekujem i na neki način nemam ni pravo očekivati da mi bude bolje, ali bio bih sretan samo da ne bude gore od ovoga.“ Jednostavne i mudre riječi čovjeka koji je prošao puno godina i puno života. Biti svjestan sebe, svog vremena, svoje snage, svoje mogućnosti, svoje konačnosti… I šaliti se na svoj račun. To je zrelost i to je mudrost – ona životna. No, čovjek želi od života uvijek nešto više, očekivanja su nam velika pa se i na početku ove 2020. godine priklanjamo velikim željama i krupnim odlukama. Opet ćemo u iščekivanju velikih stvari zanemarivati one male. Čak ćemo biti uvjereni kako zaslužujemo bolje i više, jer nekim drugima je bolje i imaju više od nas. Daleko je to od one skromne želje – „samo da ne bude gore“, ili što bi stari ljudi znali ponavljati: „Ne daj ti, Bože, rata i gladi, a za sve drugo ćemo lako!“

„Danas je sutra o kojem ste brinuli jučer”

A vrijeme leti, neumoljivo je. Što ima da je Oliver pjevao na Splitskom festivalu pjesmu „Dvi iljade i druge godine, godine na svitu, ajme šta će tada lipo bit u Splitu“, a nas evo već u dvi iljade i dvadesetoj godini!? Umro je i Oliver, ostala je pjesma i sjećanja. Davno sam negdje pročitao i zapisao ovu rečenicu: „Sjetite se, danas je sutra o kojem ste brinuli jučer.“ Miroslav Krleža kaže: „Vrijeme teče oko nas i kroz nas, teče s nama usporedno, a ipak mi otječemo u njemu.“ Vrijeme prolazi i ne mijenja se, samo prolazi, a mi se mijenjamo i – starimo. Najbolje to primijetimo na djeci. Samo u jednom trenutku stanemo, zagledamo se u njih iznenađeni kako su brzo narasli. „Dijete ti je najbolji kalendar: kad pođe u školu, ti si sedam godina stariji; kad ono postane čovjek, mlad čovjek, ti to više nisi; kad ono stvori svoj novi život, tvoj život je gotovo na izmaku.“ (Tadijanović) – Dok čestitamo jedni drugima Novu Godinu ne znam je li se pitamo, što bi to moglo biti novo u novoj godini. Možda bi odgovor mogao biti da nam ona daruje novo vrijeme. A darovati vrijeme je nešto najvrijednije što možemo pokloniti drugome. Jer, kad nekome poklonimo vrijeme, poklanjamo mu i dio svog života. Nova je godina tu da nas podsjeti da nije sve izgubljeno i da uvijek postoji šansa za novi početak, da je vrijeme dar koji nam nosi nadu kako će na kraju sve biti dobro. I da, ako nije dobro, da ni onda nije kraj.

Utrka s vremenom

Stalno smo u nekoj trci s vremenom. U strahu da nam vrijeme ne pobjegne, živimo sve brže: brže jedemo, brže razgovaramo, brže „surfamo“, tražimo sve brži Internet… Ljudi su u žurbi i nemaju vremena. Ljubomorno bdijemo nad svojim vremenom, a opet nam često nedostaje vrijeme za sebe. I sve manje vremena imamo i jedni za druge. Jednog dana stvarno više nećemo imati vremena. Zemaljsko će nam vrijeme isteći. A opet, s druge strane, toliko dragocjenog vremena potrošimo na gluposti i ispraznosti, natovarimo sebi problema i svojih i tuđih i mučimo se živeći, trošimo darovano vrijeme. Možda to shvatimo tek kad nam ponestane vremena, u starosti. O vremenu koje prolazi, koje nam curi kroz prste, malo i slabo razmišljamo. „Vrijeme nam je ograničeno“ – kaže Steve Jobs – „pa ga nemojte uzalud trošiti živeći tuđi život!“ – Istina, vrijeme je sveto, a prolaznost opominje. Prolaznost je, kaže kršćanska vjera, put i sredstvo za postizanje neprolaznog. Ljudi postaju ono što jesu u vremenu i kroz vrijeme. I ne smijemo se praviti kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta, jer ljudi umiru naglo i bez upozorenja. Svako malo idemo na sprovode mladim ljudima, žao nam je, suosjećamo, ali nekako odbacujemo od sebe misao je li možda moje vrijeme pri kraju i je li mi uopće stalo do toga koliko u ovom mom prolaznom vremenu ima neprolaznog?

„Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća”

Pričaju dvojica prijatelja i jedan se žali drugome zbog nebrojenih problema koji ga snalaze u životu: što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije srećaProblemi i uvijek samo problemi! Dao bih bogatstvo onome tko bi me mogao osloboditi od problema.“ Prijatelj se zamisli i reče: „Jučer sam bio na jednome mjestu s tisućama drugih ljudi. Koliko sam mogao ustanoviti niti jedan od njih nije imao problema. Bi li želio poći sa mnom na to mjesto?“ „Pa naravno! Gdje je to i kada krećemo?“ – oduševljeno će ovaj. „Možemo odmah krenuti“ odgovori mu prijatelj – „nije daleko, tu je gore iznad grada.“ Onda se nasmiješi i doda: „Prijatelju moj, gore na groblju pokojnici sigurno nemaju niti jedan problem.“ – Kad čestitamo jedni drugima novu godinu, svi nekako očekujemo da nam bude bolje, lakše, ugodnije i da u vremenu koje je pred nama nemamo problema, ili barem da ih imamo što manje. Zaboravljamo da su problemi dio života. I moguće je da više živimo što više problema imamo. Imamo više prilika za učenje i rast, za sazrijevanje. A ako nemamo problema, ili mislimo da ih nemamo, tada bismo se trebali zabrinuti. Jer, što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća. Netko je rekao da su svi pravi životi lijepi – i teški.

Životni balans

Samuel Plimsoll je prije stotinu godina bio član britanskog parlamenta. Mučilo ga je jako što su teretni brodovi u to vrijeme redovito prevozili tako težak teret da su se često potapali pa su bila velike pogibije mornara i ogromna materijalna šteta. Svojim upornim zauzimanjem u parlamentu postigao je da je prihvaćen zakon koji je propisivao da se na svim teretnim brodovima mora povući vidljiva crta. Pri utovaru broda u lukama sa svakim teretom brod tone i kad bi brod potonuo u more do te crte, tada se moralo prestati s tovarenjem tereta. Mornari su to pravilo nazvali „Plimsollov vodeni znak“ koji je spasio mnogo života i imovine. I mi ljudi imamo „Plimsollov znak“, iako ta crta nije vidljiva. No, postoji točka, neka granica, do koje se smijemo opteretiti. Moramo znati da su naše sposobnosti ograničene i da trebamo odmora, da nam treba snage i duha za daljnji život, za vrijeme koje nam je preostalo. Zato svatko sebi mora nacrtati znak, povući svoju crtu „životnog balansa“ i znati kad moramo prestati „tovariti“ probleme na svoja leđa; mudrost je to, biti svjestan svoje snage i svojih ograničenja. Ako toga nismo svjesni pa „pretovarimo svoj život“ svim i svačim, lako se slomimo pod teretom i „pojede nas vrijeme“.

Četiri ključa

„Svi ćemo umrijeti, svaki od nas, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziraju nas i spuštaju trivijalnosti, pojede nas ništa.“ (Charles Bukowski) – Kad problemi navale i ne vidimo im kraja, kad pretovarimo svoj život, treba se početi rješavati tereta sve do crte, do trenutka da se opet može živjeti. Naišao sam na jedan dobar savjet: Jednim ključem teško ćemo otvoriti više vrata. I u životu postoje različiti „ključevi“ za različite probleme. Tri su bitna ključa: ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kad trebamo riješiti neki problem, pokušajmo s različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, pokušajmo s drugim, ili s trećim… Rasteretimo svoj život. Ako ni to ne pomogne, izvadimo još jedan ključ – pokušajmo s humorom. Jer, ako smo u stanju iskreno se nasmijati na svoj račun, onda je to znak da smo na dobrom putu. To znači da sebe, a i svoje probleme, ne uzimamo previše ozbiljno, da smo svjesni svoje granice; da smo povukli crtu svog životnog balansa, svjesni svoje snage i svojih ograničenja.

Bliže k Njemu

Mladi pustinjak pita starijeg: „Oče, je li se još borite s đavlom??“ – „Ne, sada se borim s Bogom. Jer, ja sam ostario, đavao je ostario. Tako da se sada samo s Bogom borim!“ – Tako je to u životu, kad nakupimo godina vremena, kad su većina naših dana iza nas, a manji dio ispred nas i ne znamo kad će nam vrijeme isteći, iskapati… Mi znamo čovječji život dijeliti na raznorazne faze (djetinje, mladenačke, punoljetne, zrele…), čovjek se rađa, s vremenom raste i sazrijeva i kada dođemo kraju naših dana to bi bila – konačna faza našeg sazrijevanja. Svašta i svakoga nakupimo u svoj život; u čovjeku se nataloži i dobrih i loših iskustava, ljepote i ružnoga, užitaka i boli, pobjeda i poraza, ljubavi i mržnje, nepravde i razočarenja… I sve to prođe brzo. U tim godinama čovjek „bolje vidi“, nije mu do kraja jasno, ali sluti i osjeća da mu vrijeme istječe. Jesmo li se ikada zapitali zašto je u crkvama uvijek više starijih ljudi (pa čak i običnih dana), ima ih na svim pobožnostima? – Nemojmo olako zaključivati, jer smo svi na putu prema kraju naših dana. Nije to iz straha, više iz strahopoštovanja; kako se približavamo kraju, osjećamo se više grešnije. Što smo bliži Bogu – recimo i tako – više se osjećamo nedostojnije. Ne iz straha. Osvrćemo se na protekle godine, mirniji smo i sabraniji; preuzimamo odgovornost za svoje postupke; imamo želju i potrebu izmiriti se sa svima…

Kad počnemo tako osjećati, tako gledati na život i na ljude – to je milost. Znak da uklanjamo prepreke s puta u odnosu s Bogom. Nova godina, novo darovano vrijeme, nova milost, nova prigoda da u prolaznosti živimo neprolazno, jer ono što činimo za života već odjekuje u vječnosti.

Piše: Vatroslav Vugdelija