Društvo nam bolesno, a mi svi normalni

Zdrava je, normalna je, ona država koja uspostavi sklad u djelovanju svih slojeva društva. To je ideal prema kojemu trebamo ići. Trenutno, društvo nam je bolesno, ali zahvaljujući demokraciji i toleranciji – svi smo mi normalni.

normalni, normalnost

Već se polako zagrijavamo za nadolazeće predsjedničke izbore u našoj Hrvatskoj. Kandidati nude sebe, svoje programe, svoje vizije, svoj karakter, svoje poštenje, svoje domoljublje, svoju odlučnost, svoju pravednost, svoj neporočni život, svoje riječi i redovito napadaju one druge, reagiraju na njihove riječi, a ovi drugi odgovaraju svojim riječima napadajući njih i tako će biti sve dok nekog od njih ne izaberemo.

A zašto samo napadaju jedan drugoga? Nema potrebe jer, „Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe dokazivati kako je tuđi put pogrešan.“(Paulo Coelho) – A zanimljivi su mi i slogani pod kojima kandidati jurišaju „u borbi za Pantovčak“. Toliko je bilo tih raznoraznih izbora, toliko se raznoraznih slogana već potrošilo, tako da je pravo umijeće naći i izmisliti neki novi originalni slogan, koji bi bio uočljiv i poticajan, koji bi poslao snažnu poruku puku i narodu umornom od politike i izbora svake vrste. No, slogan jednog od predsjedničkih kandidata uspio me zainteresirati. On će svoju kampanju voditi pod sloganom „Normalno“, što će biti sastavni dio svih njegovih ključnih političkih poruka i njegov glavni light-motiv. Jedna od poruka mu je „Normalno, zauzmi stav!“ i poručuje da će zajedno okupiti Hrvatsku na tezi „Normalna Hrvatska“; „Hrvatska u kojoj nenormalno ne može biti normalno; ima nas dovoljno da od Hrvatske krenemo stvarati jednu normalnu zemlju u kojoj će se ljudi osjećati normalno i dobro.“ – kaže on s uzdignutom šakom. Ispod tih slogana potpisuje se kao „Predsjednik s karakterom“. Kažu da ga podupire 13 stranaka, a vođa jedne od njih, svjestan baš tog teškog karaktera svog predsjedničkog kandidata, poziva birače-glasače: „Začepite nos i glasujte za njega!“

(Ne)normalno

Ove Misli neće biti o predsjedničkim izborima, od njih sam posudio samo riječ „normalno“. Riječ o kojoj sam mislio glasno prije 3-4 godine, riječ koju tako često upotrebljavamo i koja tako normalno zvuči u mnogim prigodama i situacijama, i u šali i u zbilji: „Pa ti nisi normalan! – Ovo meni nije normalno! – Sve skupa nije normalno!“ Sama riječ „normalno“ dolazi od riječi „norma“, a norma u našem društvenom životu predstavlja ono što je najčešće; normalno je sve ono što je prihvaćeno od većine, što je u skladu s pravilom, što je standardno, tipično, uobičajeno. Pravo je čudo koliko možemo naći literature o normalnom i nenormalnom. Nude nam puno definicija: bioloških, fizioloških, antropoloških, socijalno-psiholoških, pravnih… I svi na normalno gledaju iz svoga kuta. Tako je normalan netko tko je fizički i mentalno zdrav, tj. normalan je netko tko nije bolestan. Dobro, lako je kod fizičkog zdravlja utvrditi je li netko bolestan ili nije (tj. je li netko normalan ili nije), no kod duševnog zdravlja to je malo teže, nije nam skroz jasno, nije egzaktno. Danas mnogi tvrde da su u psihijatriji duševno zdravlje i duševna bolest dva ekstrema, gdje se većina ljudi, većina nas, nalazi negdje između ta dva kraja. Danas nam se često učini kako stručnjaci vole neka neuobičajena ponašanja odmah proglasiti nekom bolešću (na tragu onoga da najprije proizvedu lijek, a onda za njega traže bolest). Malo življe dijete je odmah hiperaktivno, traže se simptomi autizma, nekom sramežljivom i povučenom djetetu olako „prišiju“ neku socijalnu fobiju, osoba koja je duže u stanju tugovanja olako dobije dijagnozu depresije… Često čujemo da nam je cijelo društvo bolesno. Je li to znači da nam društvo nije normalno? Je li to znači da smo i mi nenormalni?

„Svako je vrijeme normalno, samo se treba adekvatno obući.“

Ova dva dana puše jako jugo, na televiziji slušam prolaznicu kako se bori s vjetrom i s kišobranom i komentira: „Ovo je katastrofa! Ovo nije normalno!“; druga prolaznica je dobro umotana u kabanicu i kaže u mikrofon: „Svako je vrijeme normalno, samo se treba adekvatno obući.“ Novinarka sugestivno pita starijeg kapetana: „Što vi kažete na ovo nenormalno jugo?“, a on mirno odgovara: „Ovakvo vrijeme je normalno i očekivano u ovo doba godine.“ Uvriježeno je misliti da je normalno nešto što je prosječno, što ne odskače, normalno je nešto što je društveno prihvatljivo, prihvaćeno od većine… No, kad uzmemo u obzir sve pojedinačne, kulturološke, sociološke, povijesne i neke druge razlike, lako postavimo u pitanje tezu da je normalno ono što je prihvaćeno od većine. Kod Roma je normalno da se djevojčice udaju i rađaju s 15, 16 godina, a u drugim društvima se to tretira kao zlostavljanje maloljetnica. U nekim društvima/državama i danas je normalno, tj. društveno prihvatljivo kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu i ne snositi nikakve posljedice, dok se u drugim društvima to tretira kao ubojstvo… Možemo naći bezbroj primjera gdje većina društva nešto drži normalnim, a to isto neko drugo društvo drži nenormalnim… Ne treba ići daleko: kad naša djeca tinejdžeri počnu izlaziti vani, pa krenu u 10, 11 sati na večer, roditeljima to nije normalno, ali „Majko, pa to svi tako rade! Neću ja biti iznimka! Pa živimo u 21. stoljeću! To je danas normalno!“ Zaista, je li to normalno samo zato što je trenutno društveno prihvatljivo od većine?

Društvene norme

Muž je došao kući s posla i našao troje svoje djece u dvorištu, još u pidžamama, blatnjave, a prazne kutije od hrane i omota od čokolade razbacane po cijelom travnjaku. Vrata ženinog auta su bila otvorena, ulazna vrata kuće također. Ulazi u kuću i vidi još veći nered. Lampa je bila srušena, a tepih zgužvan pored jednog zida. Televizor je radio na najglasnije, a dnevni boravak zatrpan raznim igračkama. U kuhinji sudoper nakrcan prljavim posuđem, hrana razbacana po stolu i po podu, vrata od frižidera otvorena, na podu je bilo i razbijenog stakla… Brzo je krenuo na kat preskačući preko hrpa igračaka i razbacane odjeće. Tražio je ženu baš zabrinut, siguran da joj se nešto dogodilo! Iz kupaonice je tekla voda. Unutra prepuna kada pjene i prljave vode, na podu mokri ručnici i hrpa odmotanog toaletnog papira. Požurio je u spavaću sobu, a tamo žena u pidžami mirno čita knjigu. Pogleda ga, nasmije mu se i pita: “Dragi, kako ti je bilo na poslu?” On je gleda u nevjerici: “Ženo, što se ovdje događa?” Ona se opet nasmije i reče: “Znaš, dragi, kad ono svaki dan dolaziš nervozan s posla i počneš mi prigovarati “Pa dobro, što ti uopće radiš po cijeli dan u kući?!“ Evo, to što sam uvijek radila po cijeli dan, kako vidiš, to danas nisam radila.“ – Normalno je ono očekivano, prosječno, što ne odskače, općedruštveno prihvatljivo od većine, ali ponekad je dobro čak i poželjno iskočiti iz tih normi i biti nenormalan.

Prihvatljivo i neprihvatljivo

Što je danas normalno? Tko određuje što je normalno? Ono što je nekome „normalno“ drugome nije; ono što je nekada bilo normalno, danas nije… Ili obratno, što je nekada bilo nenormalno, danas to može biti i može izgledati kao „nešto sasvim normalno“. Svima nam je zajedničko to da uvijek netko nekome zalijepi etiketu nenormalnosti. Je li uzrok tolike „nenormalnosti“ to što druge gledamo svojim očima? Većina ljudi proglašava nenormalnim ono što je njima samima neprihvatljivo, što ne bi napravili i što im se ne sviđa. Često olako zaključimo kako ono što mi držimo nenormalnim da to nije ni za druge ni dobro ni prihvatljivo. Svakodnevno lijepimo drugima etikete nenormalnosti. Ljudi su naučeni prihvaćati društvene norme i po njima funkcionirati, bez da su se ikada zapitali o njihovom smislu. Oni koji bi „iskakali“ iz tih normi proglašavani su čudacima, luđacima, nenormalnima, bolesnima; mnogo je primjera u povijesti kako je društvo gledalo na velike znanstvenike, umjetnike, književnike, pjesnike, glazbenike, slikare… kao na nenormalne čudake, koje se onda nastojalo preodgajati i „učiniti normalnima“, jednostavnima, običnima, društvu prihvatljivima…

Tolerancija

Učili su me da biti normalan znači biti umjeren u ponašanju, u ophođenju s drugima, umjeren u reakcijama na događaje i u komunikaciji s ljudima. I uvijek polazim od sebe. Znači, sve je normalno što je većinom u skladu s mojim razmišljanjima i viđenjima raznih situacija, dok sve što od toga odstupa nije normalno. I sve zavisi od razine tolerancije pojedinca. U praksi, ovi normalni, tj. većina, oni su dosadni, tako da svu pozornost uzimaju oni koji odskaču od norme i normalnosti, oni koji ruše tabue, oni koji pomiču granice, oni koji za sebe drže da su slobodoumni, koji prkose i vremenu, i tradiciji i običajima, oni koji prkose društvenim normama, preziru i zakone i autoritete, ruše stereotipe… I oni, koji su u manjini, svoju normu nameću kao nešto normalno, i oni sve druge gledaju svojim očima i drže da su nenormalni. U isto vrijeme svi pozivaju na toleranciju, većina koja za sebe drži da je normalna (čim je većina) mora tolerirati manjinu koja za sebe drži da je normalna. Tako zahvaljujući toleranciji svi smo mi normalni.

Sputanost i sloboda

Je li normalan onaj tko poštuje društvene norme ili onaj tko te norme prezire i ruši? Božidar Prosenjak donosi zanimljivu priču: – Ja ne želim nikakvu stegu, pa ni onu Božjeg zakona, ja želim biti sasvim slobodan! – izjavi neki mladić Starcu u lice – A zašto onda nosiš tenisice?- upita ga Starac. – Tenisice!? – zbuni se mladić. – Zar tvoja noga ne bi bila puno slobodnija da je sasvim bosa? I vidiš, civilizirani ljudi cijeloga svijeta hodaju obuveni, a bosonogi su samo divljaci koji ne znaju za obuću. A bosonog čovjek mora paziti da ne izreže svoje tabane, da se ne ubode, opeče, uprlja… On zna da, dok je obuven, korača zapravo mnogo slobodnije. A tako je i s Božjim zakonom. Čovjek se samo u početku osjeća sputan jer je to normalan osjećaj kod svake promjene, ali kad jednom uvidi sve njegove blagodati, osjeća se bolje, sigurnije i slobodnije. Zato Božji zakon odbacuju samo oni koji ga ne poznaju. A ti, sinko, još misliš da će biti bolje bude li tvoj duh gol i bos?

Društvo nam bolesno, a mi svi normalni

Na kraju se vraćam našim predsjedničkim kandidatima. Kampanja je u tijeku i oni nam govore i nude sebe i svoje programe kao ono što je normalno i što društvu nedostaje. Mi ćemo slušati i svatko će za sebe odlučiti gledajući kroz naočale svoje normalnosti – tko nam je od njih normalan. Na kraju će, kao i uvijek, biti normalno ono što je većini glasača društveno prihvatljivo. To je u demokraciji normalno, iako nam se često učini da ni ta demokracija nije normalna. Čini mi se da sam se zapetljao oko normi i normalnosti pa se držim samo medicinske normalnosti, a ona kaže da je zdrav, tj. normalan onaj organizam koji je uspostavio sklad u djelovanju svih svojih organa.

Zdrava je, normalna je, ona država koja uspostavi sklad u djelovanju svih slojeva društva. To je ideal prema kojemu trebamo ići. Trenutno, društvo nam je bolesno, ali zahvaljujući demokraciji i toleranciji – svi smo mi normalni.

Piše: Vatroslav Vugdelija