Evo moje male s molitvenikom!

Slika djevojke koja ulazi u kuću tipkajući palcem po mobitelu i ne dižući glavu je uobičajena slika iz naših obitelji, naših susreta i na drugim mjestima, jer svi mi nosamo sa sobom „svoj molitvenik“. Novo je vrijeme, novi običaji, nova djeca, djeca medija, djeca svog vremena

mobitel

Prošlog vikenda bili smo u gostima među dragim ljudima; jelo se i pilo, šalilo i zafrkavalo, a bilo je i ozbiljnog razgovora – baš onaj pravi, ugodni obiteljski ambijent.

Onda se na vratima pojavila Kata, domaćinova kćer, studentica u Splitu, u ruci je držala mobitel i po njemu vješto palcem tipkala, a njoj će ćaća: „Evo moje male s molitvenikom!“ Ova simpatična primjedba bila mi je inspiracija za ove Misli pa sam je i u naslov stavio. Neću krenuti pravcem zgražanja i lamentiranja nad današnjom djecom i mladeži govoreći kako je prije bilo bolje. Danas je jednostavno tako i ova slika djevojke, koja ulazi u kuću tipkajući palcem po mobitelu i ne dižući glavu, je uobičajena slika iz naših obitelji, naših susreta i na drugim mjestima, jer svi mi nosamo sa sobom „svoj molitvenik“. Novo je vrijeme, novi običaji, nova djeca, djeca medija, djeca svog vremena. – Nedavno ulazim poslije posla u naš dnevni boravak, pozdravljam „ekipu“, a njih petorica na džojsticima, umreženi, igraju neku igru, hipnotizirano zagledani u ekran, niti me primjećuju, niti pozdravljaju. Ne znam jesu li ovo već stari podaci, to da djeca danas svaki dan provedu najmanje četiri sata ispred nekog ekrana, a kod kuće imaju u prosjeku 4 do 5 ekrana koje redovito gledaju (TV, računalo, tablet, laptop …). Čak je provedeno istraživanje i pokazalo se da danas prosječna osoba prstima prijeđe, tipka ili klikne po svom ekranu oko 2617 puta na dan. To je oko milijun puta godišnje, a najveći ovisnici dodiruju svoj telefon 5427 puta na dan!? – No, bojim se da su ovi podaci zastarjeli i da je tog tipkanja i dodirivanja raznih ekrana puno više, a tek gledanja i buljenja u te svoje molitvenike?!

Rezultati istraživanja su pokazali da je najveći postotak onih koji najviše dodiruju svoje ekrane uglavnom mlađe populacije, odnosno da u prosjeku imaju tek 24 godine. No, bez obzira na godine, ako nam se dogodi da svako malo pogledavamo u svoj ekran, da provjerimo imamo li propuštenih poziva, e-mailova ili SMS poruka, ako nam je to stalna navika ili opsesija – ubrajamo se u „nomofobičare“! – A nomofobija je bez sumnje jedna od najčešćih fobija današnjice. To je vrsta tjeskobe koja je najčešće rezultat nekog dramatičnog iskustva. Tako u ovo naše doba tehnologije i društvenih mreža kad sve više dodirujemo, milujemo, tipkamo i buljimo u ekrane, kad se ne odvajamo od tih „naših molitvenika“ ni za stolom, ni u autu, ni na biciklu, ni u krevetu, najveća je fobija ostati bez ekrana, bez svog mobitela, svog molitvenika: „Ajme, izgubila sam mobitel! – Zaboravio sam mobitel! – Pukao mi ekran! – Pokvario se! Crkao mi mobitel!“ – Pri samoj pomisli čovjek se prestraši kako će dalje, kako će biti i koliko dugo odsječen od svog digitalnog svijeta. Panika je i kad se isprazni baterija, kad nema punjača, kad je slab signal ili ga nema nikako. Panika pri samoj pomisli da – ne daj Bože – ostanem bez mobitela! Pa kakav bi to život bio?!

Pripremajući se za ove Misli nastojim po običaju prikupiti puno literature, a o ovoj temi ima je koliko ti duša hoće. Na stolu čitam dva naslova: „Usamljenost u svijetu napredne komunikacijske tehnologije“ i „Otuđenost – problem suvremenog svijeta“. Razgovori putem mobitela, SMS poruke, elektronička pošta, internetske društvene mreže, pričaonice – nikad prije nije postojao tako velik broj dostupnih oblika komunikacije. No, ironično je da se u ovom našem svijetu napredne komunikacijske tehnologije mnogi ljudi, i stari i mladi, osjećaju usamljeno. Otuđenost sve više uzima maha. Psiholozi kažu da su se izgubile socijalne veze pa sve više sličimo na vojsku usamljenika okrenutih sebi i svojim problemima. Kad čovjek puno vremena provodi na internetu i kad ta aktivnost zamijeni druge, izravnije oblike komunikacije, nastaju problemi. Ne može se čak reći kako obitelj nije zajedno; svi budu doma, ali je svatko ispred svog ekrana, ili svojih ekrana. I taj naš ekran, taj naš molitvenik, „pojede“ nam vrijeme, „pojede“ nam obveze, „pojede“ nam lica, „pojede“ razgovore. Najdrastičnije je to kod naših tinejdžera jer sa svojim pametnim mobitelima i raznoraznim ekranima žive u svom svijetu, kao da su odvojeni od ostatka obitelji: mobitel je stalno u ruci, dok jedu, dok hodaju, dok uče, čak i „razgovaraju“ ne odvajajući pogleda od ekrana… Kako ih je samo teško odvojiti od ekrana: „Evo, samo čas! Sad ću! Samo da završim!“ i onda taj „Evo sad ću!“ traje i traje …

„Naoružani“ smo svim mogućim pomagalima komunikacijske tehnologije, a sve manje razgovaramo s najbližima i najdražima i to nam stvara frustracije, osjećaj usamljenosti i otuđenosti. „Muž me ‘vara’ s igricom.“ – potužila se jedna žena – Četiri godine smo u braku, donedavno prilično sretnom. Sad svaki slobodni trenutak provodi na kompjuteru igrajući se, kopa neko kamenje, radi napitke, dopisuje se s ekipom iz cijelog svijeta. Razgovor s vlastitom ženom mu je naporan, ako i pričam na pola me sluša, ako i to. Taman kad mislim da me čuo nakon pet minuta kaže ‘Što si ono rekla?’. Imamo dvoje djece i stvarno oko njih uvijek ima posla, a on je totalno nezainteresiran za sve izvan ekrana. Najgore je što je posljednjih mjeseci, otkad se intenziviralo to igranje, on potpuno nezainteresiran za seks. Zapravo kao da me uopće ne primjećuje. Uvijek ostaje budan duže, naravno na kompjuteru. Njemu je jedino zadovoljstvo i sreća visiti na kompu po cijele dane i noći. Prvo mu je kompjuter, a onda obitelj. Luda sam već, stalno kvocam i naporna sam i sama sebi, ali ništa ne dopire do njega. Kad započnem neki razgovor to je redovito svađa u kojoj mi kaže da pretjerujem i da mi nemamo nikakvih problema. Očajna sam, a sve više sumnjam u sebe umjesto da si priznam da mi je muž obični nezreli kreten koji je ovisnik o igricama.“ 

Utjecaj i ovisnost o suvremenoj komunikacijskoj tehnologiji i razni drugi razlozi, čine da i roditelji sve teže komuniciraju sa svojom djecom. Jedna majka priznaje da čim otvori oči uzima mobitel i ne pušta ga iz ruku. Osjeća strašnu krivnju. Ima dvoje djece i priznaje da ne može posvetiti više od deset minuta sinu dok piše zadaću. Pogled joj počne vrludati. Ostavlja svog desetogodišnjaka i uzima mobitel. „Kad sam s njima, na telefonu sam gotovo cijelo vrijeme. Osjećam strašnu krivnju.“ – kaže ta majka. Dok njezina mlađa kćer zahtijeva pažnju, stariji sin se drugačije nosi sa situacijom: „Prestao je razgovarati sa mnom. I on ma stalno pognutu glavu jer stalno igra igrice na mobitelu ili na tabletu. Vidio je to od mene i to narušava naš odnos.“ – priznaje očajna majka. Treba li naglašavati kako će dijete, koje vidi roditelja koji stalno bulji u ekran, i ono samo raditi to isto. Manjak komunikacije licem u lice, zbog gledanja u mobitel, može kasnije negativno utjecat na dijete. Riječ ‘otuđenost’ govori nam da smo tuđi jedni drugima, da postajemo tuđi, strani jedni drugima. Tako ako roditelj ima više kontakta s ekranom, nego oči u oči s djetetom, dijete dobiva poruku da je taj ekran važniji od njega. Ova očajna majka zove se Kate, iz Engleske je, ali ovakvih i sličnih primjera ima i kod nas i oko nas. Pogledajmo malo oko sebe, koliko je roditelja što ne ispuštaju ekran iz ruku, bulje u te „svoje molitvenike“, a koliko je djece što pognute glave hodaju? Kad smo se zadnji put zagledali u oči svog djeteta? Kad smo zadnji put pošteno razgovarali sa svojim djetetom? I tko nas ili što u tome sprečava?

„Osoba koja pokušava živjeti sama neće uspjeti. Njezino srce vene ako se ne susreće s drugim. Sužavaju joj se pogledi, čuje samo odjek vlastitih misli i ne nalazi nadahnuće ni u kom drugom.“ (Pearl S. Buck) Možda je to zato što starim pa s godinama čovjek gleda stvari na drugačiji način ili je možda nešto drugo u pitanju, ali je očito kako su se ljudi u posljednje vrijeme jako otuđili. Sve češće dobivamo obavijesti kako je sin udario na oca, otac uzvratio sinu, kako se sestre do krvi svađaju oko skrbništva za majku (točnije za njezinu imovinu), braća se ne mogu vidjeti i stalno su u svađama, unuk je baku ljutit grubo odgurnuo, prijateljstva su nestala, ili utihnula … Lica su nam se otuđila, postala strana, tuđa… S kim se zaista družimo, pričamo i dijelimo trenutke sreće i tuge? Možda je to zato što starim pa mi se čini da je sve manje ljudi s kojima možeš sjesti, popričati, smijati se i zaplakati. Malo je ljudi s kojima možeš podijeliti svoje misli, koji će te saslušati, kojima ćeš se izgovoriti bez straha da će te pogrešno shvatiti, ljudi sa svojim stavom i svojim mišljenjem. Sve se svodi na Facebook. Ne volim Facebook, ali nije on kriv. Facebook je dobra ideja, dobar alat kad se čovjek s njim ispravno služi, samo ako te ne obuzme i zarobi, odnese vrijeme i udalji od obveza i od ljudi, otuđi ti draga lica.

Ovisnost o društvenim mrežama već je dugo prisutna u našem društvu; sve više je i mlađih i starijih ovisnika koji traže pomoć; sve je više njih u komunama za liječenje ovisnika. I u ovom slučaju malo kasnimo, ali ipak vjerno pratimo naprednija društva. Sjećam se da sam čitao prije 10-ak godina kako se u Južnoj Koreji liječe mladi ovisnici o kompjutorskim igricama. Čim dođu u tu ustanovu danima samo izlaze u vrt, šetaju, ali kod svakog susreta s drugim moraju pozdravljati. Ova metoda itekako ima smisla: oni su zaboravili sresti drugoga, podignuti glavu, ugledati lice i pozdraviti. To moraju ponovo naučiti, a poslije toga ide razgovor, naučiti razgovarati.

Znam, ovo je naš svijet, naše vrijeme i drugog nemamo; ima ono i svoje prednosti i mane (kao uostalom i sve drugo), ali kad osjetimo da ne vladamo svojim životom, svojim vremenom, svojim osjećajima i mislima, da nam npr. taj mobitel, taj ekran, taj „naš molitvenik“ krade i vrijeme i ljude, da nam otuđuje draga lica – odmaknimo se od njega. Probajmo najprije na mjesec dana, odmaknimo se jer ćemo s tim odmakom bolje vidjeti i dobre i loše strane. Ne dopustimo da nas ta ovisnost zarobi jer samo kad smo slobodni možemo birati, donositi ispravne odluke i upravljati svojim životom među dragim ljudima.

Piše: Vatroslav Vugdelija