Sačuvaj me, Bože, mrke žene i škrta čovika!

Škrtost u životu traži više nego što mislimo. Ona vara, krade i ubija, pljačka i kleveće da bi postigla što želi. Ljubav za novcem nagriza čovječje srce, uništava mu sreću i dovodi ga u sukob s drugima.

glasne_misli

Vjerujem da su rijetki oni koji nisu čuli za Gangstera iz Imotskog. Čovjek je Nedjeljko Babić, a nadimak mu je Gangster.Poznat je kao bračni posrednik koji već 30 godina spaja neoženjene starije momke iz Dalmatinske Zagore i neudate djevojke koje on za njih „uvozi“ iz Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, Filipina pa čak i iz Kenije.

Sam priznaje kako je jako dobar i uspješan u ovom plemenitom poslu te kako je do sada spojio 380 brakova! Kum je bio 100 puta, ali ne zna broj koliko se djece rodilo u tim brakovima. „Puno! Sigurno puno!“ – kaže. Iz bogatog iskustva tvrdi kako mu je najteže udati namrgođenu ženu. Jer kad je žensko veselo, sva su joj vrata otvorena. Kad se žena smije, odmah je upola ljepša. Na zidu iznad njega stoji natpis „Bolje mrtav nego škrt muškarac!“ – Gangster potvrđuje, opet iz bogatog iskustva, da mu je najteže oženiti škrtog muškarca: „Kod muškarca je najgora škrtost. Ne mora on biti ni lijep, ni zgodan, ali škrtost žene ne opraštaju! Škrt momak je uvijek nekako stisnut i u strahu da će mu cura odnijeti novac. Nema ti ništa gore od škrta čovika! Žene ga ne vole. A kako će ga i volit!? – Njemu ne može nitko pomoći pa ni ja.“

„Što manje drugome, što više meni“

Škrtost se može pojaviti u više različitih oblika, no kod škrtog čovjeka svi se oni svode na: „što manje drugome, što više meni“. Stručnjaci kažu da je škrtost bolest. Škrtost je mana, poremećaj, devijacija koja se pojavljuje i u obliku sebičnosti, uskogrudnosti, lakomosti, zlobe i materijalizma. U najčešćim slučajevima škrt čovjek pretpostavlja materijalno duhovnome, a nebitno bitnome. Popratne osobine ljudi sa škrtim ponašanjem su: naglašena bezosjećajnost, emocionalna hladnoća i nedostatak ljubavi prema drugima. Svatko tko je iskusio život ili suživot sa škrtom osobom može posvjedočiti koliko je to teško. – No, opet škrtost je prirođena čovjeku skoro kao i disanje. Od rođenja pa do duboke starosti škrtost motivira naše postupke i oblikuje naše ponašanje. I naše shvaćanje života je pod utjecajem škrtosti. Poznate su nam izreke: „Bog je najprije sebi bradu stvorio.“ – „Gledaj ti najprije sebe. Lako ćeš za druge.“ – „Ako nećeš pomoći sebi, nećeš ni drugome.“ … Biblija kaže da smo rođeni s tim grijehom: „Jer, od najmanjega do najvećega svi gramze za plijenom“ (Jeremija 6,13) Djeca se već rađaju sa sebičnim, pohlepnim karakterom, iako to ne mogu izraziti riječima. Sjećam se jednog događaja od prije 10-ak godina. Bilo je vrijeme maškara i običaja kada djeca idu od vrata do vrata skupljati slatkiše i sitni novac. Djeca su se namaškarala i dogovorila, njih petorica, da će zajedno skupljati pa poslije podijeliti između sebe. Tako je i bilo, išli su od vrata do vrata i na kraju po mrkloj noći donijeli dvije pune vrećice slatkiša. Kad su trebali sjesti i sve to podijeliti, jedan od njih je uzeo obje vrećice i pobjegao svojoj kući. Ostala mi je i danas slika zbunjenih lica ostale četvorice dječaka. Danas su svi oni momci, ali ništa se nije promijenilo. Prepričavaju kako je taj isti dječak, danas momak, još uvijek škrt; čime se sve služi da ne plati piće, da ne sudjeluje u zajedničkom trošku, tako da su ga svi počeli izbjegavati jer se ne želi nitko družiti sa škticom.

Škrtost kao bolest

Ljudi koji teškog srca ispuštaju novac iz ruku zapravo pritom osjećaju tešku emotivnu bol, otkrili su znanstvenici s američkog Sveučilišta u Pennsylvaniji i na taj način su pronašli znanstveno opravdanje za škrtost. Vjerovali ili ne, to nije povezano s neimaštinom, štednjom ili brigom za budućnost. Naime škrte osobe osjećaju duševnu bol kad se “rastaju” s novcem, bez obzira na to koliki je iznos koji moraju platiti, te s koliko novaca raspolažu. U narodu se za škrticu zna reći: „Ruka bi mu otpala kad bi dao!“ – „Nikome on nije dao ni koliko je crno ispod nokta!“ – „Ne bi dao da vidi da umireš!“ ili ova „Ne bi dao ni sjekiru Bogu da ubije vraga!“ – „Proda bi i oca i mater za šolde!“ ili „Što bi škrtac tebe štedio kad ne štedi ni sebe, samo štedi svoje pare!“ – „Možda bi on i dao, ali srce mu ne da!“ – „U škrtice su šake uvijek stisnute!“… Škrti ljudi štede jer im trošenje nanosi bol, dok ostatak ljudi štedi da bi imali ušteđevinu za neke krizne situacije. Zato treba razlikovati, koja je poremećaj i bolest, s jedne strane, od štedljivosti, umjerenosti, skromnosti i racionalnosti s druge strane. I škrtost nema veze s nacionalnošću ili regijom iz koje netko dolazi pa tako vicevi i stereotipi da su Škoti najveće škrtice ili kod nas naši Bračani, ostaju samo stereotipi.

Škrtost je najbliži rođak pohlepe, lakomosti i vjerojatno začetnik mnogih zala. Pohlepa za novcem je izvor svih zala (Timotej 6,10) Često se postavlja pitanje do koje mjere je čovjek spreman ići da bi stekao materijalno i sačuvao bogatstvo? Je li spreman izdati prijatelje, odnose, brak? Je li zbog škrtosti ili za novac spreman mijenjati ljubav, mir, zadovoljstvo duha – sve ono što čovjeka zaista čini čovjekom? Osim što je škrtost dio svakoga od nas, kod nekih je toliko izražena da se zaprepastimo koliko su dopustili škrtosti da bolesno zahvati njihove živote. Da je škrtost bolest, to znaju mnogi koji su bili u prilici raditi, družiti se ili živjeti s osobom koja je škrta. U želji i nastojanju za što većim postizanjem materijalnog čovjek se često izgubi. Povećavanjem količine novca škrta osoba ima osjećaj da ga ima sve manje i osjeća strah da ne ostane bez njega. Iz tog straha rađa se škrtost koja uzrokuje mnoge probleme ne samo prijateljima i rodbini već i užoj obitelji. Škrt čovjek ne može od sebe odvojiti novac ni za svoje potrebe a kamo li za potrebe svojih bližnjih. Svaki novčić okrene dva puta i uvijek dugo razmišlja bi li ga potrošio. Ako ga negdje i potroši neće prestati zbog toga jadikovati ne samo mjesecima već i godinama. Život sa škrtom osobom doslovce sliči na pakao. Svaki dan dolazi do svađa i rasprava, a razlog je uvijek škrtost. Kaže se da je dobro posuditi novac od pesimiste jer on ne očekuje da ćeš mu novac vratiti, a od škrtca nemoj ni tražiti da ti posudi jer je to nemoguća misija. On ne može dati ni sebi, a kamo li će drugome.

Pohlepa

Škrtost u životu traži više nego što mislimo. Ona vara, krade i ubija, pljačka i kleveće da bi postigla što želi. Ljubav za novcem nagriza čovječje srce, uništava mu sreću i dovodi ga u sukob s drugima. Zbog pohlepe za tuđim zemljama i teritorijima vodili su se i vode i danas ratovi i porobljava nevino pučanstvo. Moćniji su vjekovima, pod utjecajem sličnih pobuda, pljačkali i tlačili slabije. Škrtost i sebičnost su zapravo doveli do ropstva i trpljenja, bijede i smrti. Zbog pohlepe i prevelike ljubavi prema novcu ljudi pribjegavaju ubojstvima i pljačkama, prevarama svake vrste. Mljekar npr. ulijeva vodu u mlijeko, seljak će podvaliti lošu robu, mesar će pokvareno meso prodavati kao svježe, trgovci će se poslužiti bezbrojnim trikovima i na vagi i na ambalaži (9, 99 ili 99,99) da prodaju svoje proizvode. Poslodavci iskorištavaju radnike, svjesni da ih plaćaju manje nego što to oni zaslužuju ili im uopće ne daju plaću. Ugostitelji su na veliko izvarali i iskorištavali naše sezonske radnike tako da onda nije čudno da se mladi ljudi razočaraju i odu iz zemlje. – „Izvor nesreće čovjekove leži u njegovom egoizmu: u tome što hoće da uvijek drugi rade za njega.“(J.Dučić)

Egoizam

Postoje tri vrste egoista: egoisti koji sami žive i daju drugima da žive; egoisti koji sami žive i ne daju drugima da žive; na kraju, egoisti koji niti sami žive niti daju drugima da žive. – Schopenhauer kaže: „Ma koliko čvrsto ljudi bili povezani prijateljstvom, ljubavlju ili brakom, sasvim pošteno svaki na kraju misli ipak samo na sebe i možda još na svoje dijete.“ Velika većina nesporazuma i nasilja u braku ima svoj izvor u sebičnosti, kad jedna strana (ili obe) traži i inzistira na ispunjenju svojih očekivanja i svojih želja; bitan sam samo ja, moje želje i moje potrebe… I ljubav se povlači jer ne može biti ljubavi gdje vlada sebičnost i egoizam. Jedan student je nazvao doma roditelje da im se potuži: tri dana je radio na gradnji jedne kuće; dogovorio se s „gazdom“ za dnevnicu, pošteno odradio, a ovaj mu nije platio. Izmotava se već poznatim forama: „Sutra se vidimo pa ću ti platiti.“ – „Nazvat ću te gdje ćemo se naći i to srediti!“ Ali ništa od toga. Student nije mogao vjerovati da postoje takvi ljudi. Osjećao se prevareno, htio je čak ići na građevinu i „srušiti ono što je on napravio“… Roditelji su ga jedva umirili. Neki ljudi ti uđu u život kao blagoslov, a neki kao lekcija. (Majka Tereza). Student pita oca je li njega nekad netko prevario, a on mu odgovara: „Više puta, ali sam sretan što ja nisam nikoga prevario pa mogu vedra čela šetati ulicom. Nitko ti ne može platiti tvoj sveti mir.“ Martin King kaže: „Svaki čovjek mora za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti.“

Žrtvovanje i sebičnost

Neki tvrde da i u svakom žrtvovanju za drugoga postoji barem malo sebičnosti. Tako se Abraham Lincoln vozio u kočiji sa svojim prijateljem i raspravljali su baš o ovoj temi: je li pomaganje ikada potpuno altruistično, nesebično, bez ikakve koristi za nas osobno. Lincoln je tvrdio da je pomaganje uvijek potaknuto vlastitim interesima, dok je drugi putnik smatrao da postoji stvarni altruizam. Iznenada ih je prekinula cika svinje koja je pokušavala spasiti svoje praščiće od utapanja u potoku. Lincoln je naredio da se kočija smjesta zustavi, iskočio je van, potrčao do potoka te izvukao praščiće na obalu. Kad se vratio, njegov mu je prijatelj rekao: “Dakle, Abe, gdje je sada sebičnost u ovoj maloj epizodi?” Njemu će Lincoln: „Ovo je bila sama srž sebičnosti. Cijeli dan ne bih imao mira da sam produžio i ostavio tu jadnu životinju da se brine zbog svojih mladih. Učinio sam to da bih imao mira, zar ne vidiš kako sam bio sebičan?”

Tko ti može platiti tvoj sveti mir?!Suvremena civilizacija ostavlja čovjeka bez mira. U njoj se nameće koncept sebičnosti kao vrline i to društvo ne može biti zdravo. U zdravom društvu i odgoju uspjeh se ne mjeri time koliko imaš, nego time koliko suosjećaš i pomažeš drugima. Po cijenu da te prevare, da te ponize ili iznevjere, ali da ti sam to ne radiš drugome, već „sačuvaš svoj sveti mir“. Naš kantautor Škoro onako u svom stilu daje zanimljiv odgovor na pitanje koji je uzrok njegove operacije srca, kaže: „Kriv mi je dobar kućni odgoj. Odgajali su me roditelji da budem pristojan, da vjerujem drugima, da pomognem, da priskočim, da ne budem sebičan… I nakupilo se. Srce nije moglo izdržati.“ Kako je ono rekao Martin King: „Svaki čovjek mora za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti.“ I jedan i drugi izbor ima svoju cijenu, svoj mir i svoj nemir.

Piše: Vatroslav Vugdelija