Istinite istine

Zanimljivo je to kako gotovo u svim životnim područjima tražimo istinu, a kako mnogi nisu zainteresirani za nju kad su u pitanju moral i religija.

glasne_misli

Znamo kako je teško razlikovati sol od šećera. Iste su bijele boje. Njihovu razliku ćemo spoznati i otkriti tek nakon što ih probamo i iskušamo. To je istina. Kažu da je i s ljudima tako.

Istina je i kad malo bolje upoznaš stranca da ti može postati prijatelj, a kad malo bolje upoznaš prijatelja može ti postati stranac. Istina je da se rađamo ne donoseći ništa, da umiremo ne odnoseći ništa, a između se svađamo kao da nešto posjedujemo. Zaboravljamo da siromaštvo nije kad nemaš u džepu, već kad nemaš u srcu. Istina je i da ponekad i dobar čovjek postane loš, jer dok je svima ugađao i bio dobar njemu samom postalo je loše. Istina je i da riječi možeš prosipati pred svima. Nije važno. Riječi su jeftine. Ali, tišine… e tišine ne možeš poklanjati svima. U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. Ili ih osjetiš, ili progovoriš. Srca tišinom pričaju. U tišinama se krije istina. Tko ne razumije tvoje tišine, neće nikada razumjeti ni tvoje riječi. – Istina je da kad uvijek govoriš istinu ne moraš pamtiti što si rekao. Istina je i da istina zaboli samo jednom, a laž zaboli svaki put kad je se sjetiš. „Govoriti istinu i rasplakati nekoga bolje je nego govoriti laž i nasmijati nekoga.“ (Paulo Coelho) Bolje je da te istina boli, nego da te laž tješi. Istina je i da istine koje najmanje želimo čuti jesu one koje bi nam najviše koristile da ih znamo. Laž obično ubija prijateljstvo, a istina ubija ljubav. Istina je da je u neiskrenim odnosima najteže izreći istinu, a najgore je kad padnete u očima, tu se ne ustaje – i to je tužna istina.

Zahtijevanje istine

„U vremenima univerzalnih laži, izražavanje istine je revolucionarni potez.“ (George Orwell) Istina je rijetko čista i nikad jednostavna. Puno je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izići na kraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije laka stvar. Istina je uvijek bila na cijeni; uvijek se poštivalo istinoljubive ljude; uvijek očekujemo od drugih da govore istinu, zahtijevamo istinu u gotovo svakom životnom području: od svojih voljenih jer nitko ne želi da mu suprug/a ili djeca lažu; zahtijevamo istinu (inzistiramo) od državnih i javnih institucija; istinu očekujemo u knjigama, nije svejedno kakva će istina stajati u školskim udžbenicima; očekujemo istinu i u novinskim člancima, u televizijskom dnevniku, u medijima općenito; očekujemo istinu i od političara, bez obzira što svaka politička kuhinja nudi istinu pripremljenu na svoj način i što istina u politici uvijek mora čekati dok nekome ne postane potrebna; očekujemo i vjerujemo da su deklaracije na lijekovima i na hrani istinite; očekujemo istinu i istinite informacije koje se tiču našeg zdravlja, sigurnosti i financija; tražimo istinu gotovo na svim životnim područjima, zahtijevamo istinu, s pravom očekujemo istinu, uvjereni smo da smo zaslužili istinu; inzistiramo na istini i govorimo da će nas samo istina osloboditi…

Prihvaćanje istine

 „Istina nije za sve ljude, već samo za one koji je traže.“(Ayn Roand) Zanimljivo je to kako gotovo u svim životnim područjima tražimo istinu, a kako mnogi nisu zainteresirani za nju kad su u pitanju moral i religija. Mnogi sasvim odbacuju mogućnost da bilo koja religija može biti istinita. Zašto, kad razgovaramo o moralu i religiji, često upotrebljavamo rečenicu: „To je možda za tebe istina, ali to ne vrijedi za mene!“ Iako će malo tko priznati, odbacivanje religijskih i moralnih istina često se temelji na našoj volji, a ne na našem intelektu. Mi se jednostavno ne želimo osjećati odgovornima ni za koje moralno ili religijsko načelo. Zato lako i olako prihvaćamo tvrdnje politički korektnih intelektualaca koji govore da istina ne postoji, da je sve relativno, da ne postoji apsolutno, da je sve samo stvar osobnog mišljenja ili stava, da ne treba suditi, da samo treba sve tolerirati, da je religija stvar vjere, a ne činjenica. Sv. Augustin je još u svoje vrijeme dobro primijetio: „Istinu volimo kad nas prosvjetljuje, no mrzimo je kad nas osuđuje. Možda ne možemo podnijeti istinu?“ – Ne moramo sebi priznati, ali kad su vjerske ili moralne istine u pitanju znamo i bez razmišljanja reći: „To nije istina! To su gluposti! Priče za malu djecu! To pripada srednjem vijeku.“ A zapravo nam se ne da prihvatiti istinu jer istina zna biti i teška i neugodna, zna biti zahtjevna, istina obvezuje, traži odgovornost. Istina je, zablude leže na površini i s njima nam je lako, nisu zahtjevne, lako prihvatljive su jer „svi tako rade“, „to je danas normalno“, dok istina počiva na dubini i tragati za njom nije nimalo laka stvar.

Smisao života

U jednoj žučnoj raspravi o Bogu, o istini i o smislu jedan student je uputio drugome ove riječi: „Ti nisi rođen samo da plaćaš račune i da umreš!“ Viktor Frankl je rekao: „U konačnici čovjek ne bi trebao pitati koji je smisao života, nego bi trebao shvatiti da se to pitanje postavlja njemu.“ A evo najvažnijih životnih pitanja za svakog čovjeka: 1. porijeklo: Odakle smo došli? – 2. identitet: Tko smo? – 3. smisao: Zašto smo ovdje? – 4. moral: Kako bismo trebali živjeti? – 5. sudbina: Kamo idemo? Odgovori na ovih 5 prevažnih pitanja ovise o Božjem postojanju: ako Bog postoji, tada postoji i konačni smisao i svrha naših života. Ako postoji stvarna svrha života, onda postoji izbor između ispravnog i pogrešnog načina na koji ćemo živjeti. S druge strane, ako nema Boga, onda naš život u konačnici ne znači ništa. Ako ne postoji konačna svrha života, tada ne postoji ni izbor između ispravnog i pogrešnog načina na koji ćemo živjeti. Tada nije uopće važno kako živimo ili u što vjerujemo, kakve su naše istine, sve je relativno – naša sudbina je samo prah (Geisler – Turek)

Relativna i apsolutna istina

Naša je postmoderna kultura iskrivila ideju o istini. Ona uči da su istina i moral relativni, da apsolutna istina ne postoji. Istina je danas žrtva naše popularne kulture tolerancije i pluralizma, gdje se toleranciju kao najvišu vrlinu stavlja iznad istine. Tako da danas istina nije uopće važna (ionako je relativna), najvažnija je tolerancija koja kaže da su svi svjetonazori jednako vrijedni, da su sve religije jednako vrijedne i jednako istinite. Tolerancija od nas zahtijeva da prihvatimo svako vjerovanje kao istinito. Svi se slažemo da trebamo poštovati pravo svakog pojedinca da vjeruje u ono što on želi, no nerazumno je prihvatiti svako religijsko uvjerenje kao istinito. To je i nemoguće. „Načelo isključenja trećeg“ kaže da nešto ili jest ili nije, primjerice Bog ili postoji ili ne postoji; Isus je ustao od mrtvih ili nije – treće mogućnosti nema. Ovo je osnovno načelo koje koristimo kako bismo otkrili sve druge istine. – Trebaju li se kršćani  samo zbog tolerancije i vjerskog pluralizma odreći svojih moralnih vrijednosti, svog uvjerenja npr. po pitanju abortusa, eutanazije, istospolnih brakova, definicije braka i obitelji i prihvatiti nečija suprotna moralna uvjerenja kao istinita?! – Zašto sekularisti današnjice koji se zaklinju u toleranciju ne mogu tolerirati i kršćanske istine i kršćanska moralna uvjerenja kao istinita? Zašto se kršćane danas najviše napada?

Mnogima nije poznato da je baš naše vrijeme obilježeno najvećim progonima kršćana u dvomilenijskoj povijesti: u 2016. godini ubijeno je na svijetu čak do 90 tisuća kršćana, a od 200 pa do 500 milijuna je kršćana kojima je zabranjeno slobodno ispovijedati svoju vjeru; danas na svijetu čak 75% kršenja vjerskih sloboda  se odnosi na kršćane. Odnos prema kršćanima u Europi, koja se diči svojom mega-tolerancijom, sve je manje tolerantan: tako je samo u Beču u 2015. godini zabilježena 183 slučaja oskvrnjenja crkava, groblja, uvreda i fizičkih ozljeda; prošle godine je samo u Francuskoj vandalizirano 875 crkava, a slučajeva vandalizma u sakralnim objektima bilo je čak više od tisuću! Statistički, u Francuskoj su dnevno oskvrnute najmanje dvije crkve. Europa se suočava s rastućim problemom antikršćanskog nasilja, iako, kako kaže jedan intelektualac, „kršćani nisu nikome neprijatelji, ali su lagane žrtve svima“. Je li smetaju kršćanske istine, zauzimanje za kršćanske vrijednosti? – S ovim Glasnim mislima nalazimo se u Velikom tjednu. Isus je pitao učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Onda je odmah nastavio: „A vi? Što vi kažete, tko sam ja?“(Mt 16,15) – Pilat ga je cinično upitao: „A što je istina?“ (Iv 18,38) Isus mu je mirno odgovorio: „Ja sam Put, Istina i Život!“ (Iv 18) Svatko tko je kršćanin prihvaća istinu da je Isus Krist Bog i ta istina obvezuje. Ta istina nije laka, nikad i nije bila laka i Isusa je do križa dovela. „Ako su mene progonili i vas će progoniti.“ Zbog ove Isusove istine se trpi, žrtvuje, nosi križ, ide za križem, ali ova istina daje smisao, nadu, ova istina usrećuje.

Je li ono u što vjerujem istina?

Vrijeme Velikog tjedna je najbolje vrijeme za sebe preispitati i „provjeriti“ svoje istine. Je li ono u što vjerujem istina? Ili samo vjerujem da je to istina zato što su mi tako rekli i nisi dalje provjeravao? Hoćemo li i dalje samo promatrati i na sve gledati kao na jedan tradicijski, kulturni događaj, (kao npr. uprizorenje križnog puta u Borovcima) a da nas sva drama Velikog petka ne dotakne? Hoće li proći opet i Veliki tjedan sa svojim običajima i Uskrsa sa svojim obredima, a da sebi ne posvijestimo istinu kako križ ima smisao samo ako povjerujemo u Isusovu istinu uskrsnuća?

Ovo je najbolje vrijeme da se čovjek, da se kršćanin postavi prema Istini u koju vjeruje. Prolaze i ljudi, i kulture, i trendovi, i civilizacije; proći će i ovaj Veliki tjedan sa svim svojim tradicijskim običajima, proći će i ovo slavlje Uskrsa; bili su i bit će ih ali će i proći razni Pilati, kraljevi, suci i razni moćnici ovog svijeta, donosit će se i mijenjati zakoni, nudit će se i nametati razne istine; spaljena je crkva Notre-Dame, može se dogoditi da – ne daj Bože – strada zagrebačka katedrala, crkva sv. Ilije, sv. Nikole u Metkoviću ili neka druga nevolja i neko drugo zlo … – no, „Ne bojte se, jer ja sam s Vama u sve dane do svršetka svijeta!“ (Mt 28, 20) –  „Ja sam uskrsnuće i život!“ (Iv 11, 25-26) – Veliki tjedan je prigoda da svaki kršćanin preispita svoju vjeru i još jednom odgovori sebi, je li Isus Krist i njegova istina, je li mu ova Isusova istina pomaže živjeti i je li daje smisao njegovu životu?

Piše: Vatroslav Vugdelija