Kristove i naše kušnje

Doživljaj napasti čini Krista sposobnim s nama suosjećati i supatiti. Možda nam je Krist i simpatičan jer je jedan od nas, jer trpi zajedno s nama, jer je proživio i propatio naša iskustva.

Foto: ilustracija / st-martha.org/

Ako bi postojao ijedan dokaz da je Isus – osim što je pravi Bog – ujedno i pravi čovjek ne bi ga trebalo tražiti izvan činjenice da je bio napastovan od Stone u pustinji.

Tješi nas spoznaja da Isus nije izvan stvarnosti. On zna iz vlastitog iskustva da biti čovjek nije moguće bez prokušanosti. Doživljaj napasti čini Krista sposobnim s nama suosjećati i supatiti. Možda nam je Krist i simpatičan jer je jedan od nas, jer trpi zajedno s nama, jer je proživio i propatio naša iskustva. Prva u nizu napasti, koje su pogodile Isusa za vrijeme ovozemaljskog života, zacijelo je ona u pustinji.

Glad

Prva se napast javlja kad je Isus nakon četrdesetodnevnog posta ogladnio. Đavao mu reče: Ako si Sin Božji reci ovom kamenu da postane kruhom. To je napast da se konzumira sve što se nudi. Sve treba služiti tomu da se utaži moja glad. Pomažemo ljudima ne zato što su nam važni i što trebaju pomoć, nego jer želimo njihovu naklonost. Dajemo mnogo jer trebamo mnogo. Neki ljudi sve kamenje pretvaraju u kruh koji treba utišati njihovu glad, njihovu potrebitost. Oni svoj rad, svoj uspjeh, svoj imetak, ljude s kojima su zajedno pretvaraju u čast, seks, ljubav, samo da zasite svoju potrebitost za tim. Isus ne koristi ljude za sebe, nego im se priklanja jer im to čini dobro. Isus nadvladava napast ukazujući na jednu drugu hranu: Ne živi čovjek samo o kruhu. On živi iz Boga, iz Božje riječi. Ako imamo u Bogu svoj temelj, onda možemo dati mnogo, a da pritom ne tražimo mnogo zauzvrat.

Vlast

Druga napast je vlast. To je temeljna napast koju poznaje svaki čovjek, imati vlast nad drugima. Vlast je obećanje da ćemo u svemu biti tako vješti da se nikad ne pokažemo slabima, da druge umanjimo, da vjerujemo u vlastitu veličinu. Ondje gdje vrijeđamo i ranjavamo, imamo vlast nad drugima. To je destruktivna vlast koja pokazatelj prigibanja našeg koljena pred Sotonom. Mislimo da imamo vlast, a u stvari smo opsjednuti vlašću. Vlast vlada nama.

Slika Boga

Treća napast odnosi se na sliku Boga. Đavao izaziva Isusa da se pred svima dokaže bacajući se s vrha Hrama. To je najveća napast duhovnog čovjeka da svoju duhovnost zloupotrijebi za to da sebe smatra nečim posebnim i to tako pokazuje na van. Isus zna da je Sin Božji, ali i da je čovjek. On želi ljude susresti kao čovjek i pripovijedati im o Bogu, ali ne zato da bi bio pred njima bolji. On ne želi privlačiti pažnju na sebe, već na Božju riječ.

Ono što je fascinantno na Isusu jest to da on poznaje ove ljudske napasti, da ih je stvarno iskusio, ali im nije podlegao. Zbog toga nam je napastovani Isus jako bliz. Shvaća nas. Za nas je utješno znati da ove napasti smiju postojati i uvijek nas iznova ugrožavati. Ali znamo također da u tim napastima nismo sami, nego da je uz nas Isus koji ih je sam iskusio i koji shvaća dramu borbi kroz koje svakodnevno prolazimo.

Piše: don Miroslav Rubić