Od depresije do zagrljaja

Zagrljaj može ublažiti bol. Zagrljaj popravlja raspoloženje. – Potpuno je besplatan! A grliti se možemo na sto načina.

 

Uživajući u jutarnjoj kavi čujem prvu vijest s televizije: „Danas je treći ponedjeljak mjeseca siječnja – najdepresivniji dan u godini!“, tzv. „plavi ponedjeljak“?! – Prvo što čujem. Istina je da čovjek može biti depresivan bilo kojeg dana u godini, ali kako neki dan, sam po sebi može unaprijed i uvijek – biti depresivan?! I što je skrivio baš „jadni treći ponedjeljak u siječnju bilo koje godine“ da su ga proglasili najdepresivnijim danom od svih dana?

To je netko možda „matematički“ računao kao: zimsko je vrijeme, hladno, tmurno, kišovito, malo je sunca, praznici i blagdani iza nas, istrošili se, odluke koje smo donijeli još nismo počeli provoditi u djelo, onda dođe taj nesretni ponedjeljak u nijedno vrijeme, a ponedjeljak inače nije drag radnom narodu jer je to početak radnog tjedna … I eto, izračunaše da bi baš ovaj treći ponedjeljak u siječnju morao biti ne depresivan, već najdepresivniji od svih dana. – Logično je zaključiti da bi se i ljudi tog ponedjeljka morali osjećati barem depresivno, ako ne najdepresivnije, a ja nisam! – Naprotiv, uživao sam u dobroj jutarnjoj kavi i u dobrom raspoloženju otišao na posao.

„Međunarodni dan zagrljaja“!

Negdje sredinom dana reče mi netko da se danas 21. siječnja obilježava „Međunarodni dan zagrljaja“! Eto, poklopilo se tako ove godine da bismo se morali najviše grliti baš ovog trećeg  ponedjeljka u najdepresivnijem danu u godini. Psiholozi smatraju da je zagrljaj itekako potreban i da nam pet do šest zagrljaja dnevno mogu život učiniti dužim i ljepšim. Zagrljaj je nerijetko i predmet znanstvenih istraživanja pa su stručnjaci otkrili i zaključili kako grljenje ima ljekovita svojstva, da je grljenje zdrav, posve prirodan i  gotovo savršen lijek. Otkrili su i da je grljenje povezano s inteligencijom – vjeruju da će djeca koju roditelji više grle biti inteligentnija od djece koju roditelji grle manje. Psihologinja Virginija Satir zaključuje da su čovjeku potrebna 4 zagrljaja dnevno da bi preživio, 8 zagrljaja dnevno da bi se održao, a 12 zagrljaja dnevno da bi napredovao. Nema nam druge, da bismo živjeli i preživjeli trebamo se više grliti. Zagrljaj je neseksualni oblik pokazivanja privlačnosti i naklonosti i to uvijek moramo imati na pameti, kao i to da zagrljaj mora biti nježan i topao. Naravno, i grljenje ima svoj bonton koji nalaže da poštujemo osobu koju grlimo i da prije zagrljaja uvijek tražimo dopuštenje.

Oblici zagrljaja

U jednoj ustanovi odlučili su obilježiti „Međunarodni dan zagrljaja“ i organizirali grljenje djelatnika. Išli su od ureda do ureda i grlili se. Kako je to bilo prvi put organizirano, sve je izgledalo nekako službeno, a bilo je i manjih nespretnosti i nesnalaženja: neki su bili suzdržani, jer „Kako ću grliti nekoga“ – kaže jedna – „kad ga ne podnosim?!“ Nekima uopće nije bilo do grljenja i nije ih bilo briga što je danas neki „Međunarodni dan zagrljaja“, ali ipak su sudjelovali u obilježavanju i „odradili“ svoje grljenje s kolegama. – Negdje sam pročitao da je zagrljaj prekrasan dar, jedna veličina odgovara svima. I ja sam mislio da je zagrljaj zagrljaj, da je svaki isti, uz uvjet da mora biti nježan i topao, a onda otkrijem da se zagrljaji razlikuju prema položaju ruku i tijela, ali i prema osjećaju te da ima više vrsta zagrljaja. Tako imamo „Medvjeđi zagrljaj“, koji je čvrst i u kojem jedna ruka ide preko ramena, a druga preko struka grljene osobe, koja grli na isti način; imamo i „Zagrljaj tapkanja po leđima“, tu je i „Jednoruki zagrljaj“ – zagrljaj tipičan za muškarce, to je kratak zagrljaj desnom rukom druge osobe; postoji i „Obrazni zagrljaj“, Zagrljaj „Oko srca“, Zagrljaj „Vrh glave“, zatim „Čeoni zagrljaj“, zagrljaj „Pogodi tko je“, zagrljaj „slovo A“, „Kućanski zagrljaj“, a zanimljiv mi je (prvi put čujem) – „Bezprsni zagrljaj“ kad u kontaktu sudjeluju ruke i ramena, ali ništa ispod te razine. Tipičan zagrljaj za žene kad se susreću s kolegicama s kojima su više formalne, a manje bliske … Izgleda da imamo svu silu zagrljaja, ovisno o osobi koju susrećemo, o trenutku, o situaciji, o količini prisnosti i o snazi osjećaja; možemo uvijek birati zagrljaj, od „Medvjeđeg“ do „Besprsnog zagrljaja“, a možemo za potrebu stvoriti i neki novi, vlastiti, samo naš zagrljaj…

Bit zagrljaja

(„Priča o zagrljaju“ Siniša Glavašević) „Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima. I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom nuemitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek kada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.“

Prezir

U trećem ponedjeljku u mjesecu siječnju našli su se i depresija i zagrljaj, svima pa i meni, lakše je i draže govoriti i misliti o zagrljaju. Idealno bi bilo u životu da među ljudima postoje uvijek prijateljski odnosi, jer uz njih ide i sreća, zadovoljstvo, smijeh i veselje, ide i zagrljaj, ali na žalost postoje i neprijateljski odnosi i svi negativni osjećaji koji uz njih idu i vode sve do depresije. Uz mržnju i zavist, osjećaj prezira je jedan od najvažnijih neprijateljskih osjećaja. – Svi ćemo se složiti da je čovjek velika još neistražena tajna. Kako – između ostalog – protumačiti da nam se neki ljudi odmah svide, a neke ne možemo vidjeti „ni nacrtane“, ne podnosimo ih u svojoj blizini, a kamoli da ih zagrlimo?! Slično se osjećamo i sami. Koliko puta smo iskusili i u društvu osjetili kako nas neki ljudi ne gledaju lijepo i to ne mogu sakriti, promatraju nas sumnjičavo, u pogledu im prepoznajemo prezir, i to bez razloga. Prezir je (negdje sam pročitao) emocija međuljudskog odbacivanja. – Otkuda to u čovjeku, ta bezrazložna odbojnost prema nekom čovjeku? Taj neprijateljski osjećaj ne dolazi uvijek iz nas samih, iz čovjeka sama. Čovjek je društveno biće, pa su mnogi čovjekovi postupci refleks ambijenta, čovjekove društvenosti. Tako neka zajednica, narodna ili crkvena, neki kolektiv, neka obitelj, neka kultura proglasi nešto ili nekoga da je vrijedan našeg voljenja i poštovanja, a nešto ili nekoga osudi na isključivost, na izbjegavanje i proglasi ga da je vrijedan našeg prezira.

Samoprezir

Prezir je krajnje omalovažavanje koje se osjeća ili pokazuje. Onaj koji prezire stavlja se iznad onoga koji je prezren; onaj koji prezire ignorira prezrenog, smatra da nije dostojan s njim komunicirati, ne gleda ga, smatra ga nevrijednim, ponižava ga i vrijeđa. Zar ovaj naš svijet, ovo naše društvo nije prepuno podjela, krivih osuda, isključivosti, puno prezira prema socijalnom, nacionalnom, regionalnom ili religijskom drugom i drugačijem? – U ovom našem društvu površnosti društvene mreže su donijele još jedan dodatni sloj površnosti; na svaku izjavu, sliku, na svaku riječ ili gestu, na svako odijelo ili haljinu krene se ruganjem i ismijavanjem, ironijom i sarkazmom, reagira se bijesom i gađenjem, mržnjom i prezirom… Gledamo predstavnike naroda u Hrvatskom saboru: riječi, geste, pogledi, izrazi lica tako često pokazuju sav prezir i gađenje prema političkom protivniku … To nije lijepo i to nije u redu. Onda ovi iz opozicije sazivaju konferenciju za tisak i zgražaju se nad njihovim ponašanjem vrijeđajući ih na način da ih nazivaju kokošinjcem i još gore „da su oni uvreda za kokošinjac“; pa krenu društvene mreže s komentarima puni uvreda i zgražanja, izražavanja gađenja prema svim političarima  … I tako stalno i uvijek iz početka. Je li onda čudno da se netko u ovakvom društvu, gdje svatko svakoga prezire, vrijeđa i ne podnosi, da se povlači u sebe i biva depresivan? Je li onda čudno kad pojedinac, poslije svih uvreda i ponižavanja, izgubi samopouzdanje i vjeru u sebe i počne sebe prezirati? Od svih patnji koje čovjeka mogu zadesiti, najveća je samoprezir.

„Zagrljaj popravlja raspoloženje“

„Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.“(NN) – „Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori tisuću razloga za plakanje, pokaži mu da imaš tisuću razloga za smijeh.“ Na kraju mi se učini zgodnim i simboličnim to što su se u trećem ponedjeljku mjeseca siječnja našli zajedno depresija i zagrljaj. – Da ponovimo: Poput smijeha, znanstvenici su otkrili da i zagrljaji imaju ljekovita svojstva, da je vrlo učinkovit u liječenju raznih fizičkih bolesti, kao i usamljenosti, depresije, anksioznosti i stresa. Zagrljaj, u kojem su dva srca pritisnuta jedno uz drugo, gradi povjerenje i osjećaj sigurnosti. To pomaže u otvorenoj i iskrenoj komunikaciji. Grljenje opušta mišiće i napetost u tijelu. Zagrljaj može ublažiti bol. Zagrljaj popravlja raspoloženje. – Potpuno je besplatan! A grliti se možemo na sto načina.

„Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se bez razloga, smijat ćemo se bez razloga, grlit ćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš većeg razloga?!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija