Božić i oko Božića

„A sad braćo, Božić nam kuca na vrata, donosi darove od zlata, nekome šakom, nekome kapom, nekome vrećom, a svima nama dobrom srećom!“

glasne misli, Božić
Foto: stichtingsamenwijs.nl /ilustracija

Nedavno sam se s kolegama vozio u autu prema Splitu, razgovarali smo o svemu i svačemu pa smo se dotakli i Božića, božićnog darivanja i pretjerivanja da bismo opet zaključili „Neka nama našeg Božića sa svim svojim pretjerivanjima! Ne možemo ni zamisliti da ga nema ili – Bože ‘slobodi – da ga više ne bude!“

– U tom razgovoru kolegica nam je prepričala zgodu iz svoje obitelji dok su joj kćeri još bile male: „Bio je Badnji dan, na poslu gužva, problemi, vika na hodniku, sve to treba smirivati i izdržati. Pauzu koristim tako što sam se razletjela po dućanima tražeći darove „za pod bor“ za muža i dvije kćeri, vraćam se opet na posao, opet malo problema, vike i stresa, čestitam djelatnicima Božić i razilazimo se – kraj radnog dana na poslu! Ali, nemam ja kad ohladit, s ulaskom u stan kreću radne akcije: usisavanje, čišćenje, glancanje, peglanje, mijenjanje stolnjaka i zavjesa; u međuvremenu zamijesim i kolače, red je za Božić barem dvije vrste, ukućani samo smetaju motajući se po kuhinji… nedostaje mi vremena. „Što ćemo sutra za ručak?“ – pita muž. Ja ne znam kako ću sve stići večeras, a još moram misliti i o sutra za Božić i o prekosutra!? – Njih troje su kao počeli nešto kititi bor i nikad kraju, dok ja to nisam uzela u svoje ruke… I samo što sam malo sjela na kauč, zaspala sam i probudila se oko ponoći. Ustajem onako pospana i donosim darove „za pod bor“ koje sam pripremila njima. Sjedam ponovo na kauč, bor ispred mene svijetli, jaslice i darovi na podu, a onda primijetim kako jedino ja nemam dar. Zapravo, kad se malo bolje promislim, ja to nisam nikad ni očekivala!? – Pa uvijek sam ja za Božić bila ona koja sve organizira, koja na sve misli i na svakoga pa i na darove pod borom. Da, ali te večeri me ta „činjenica“ da pod borom za Božić nema dara za mene baš pogodila, sve do suza u očima. Brzo sam se sabrala, našla veliku kutiju, u nju zgužvala i nabacala svakakvog papira, zatim je umotala u lijepi ukrasni papir, stavila i mašnicu, na kutiji napisala svoje ime i stavila je pod bor. Božićno jutro, ustaju djeca i muž i naravno pod borom najprije ugledaju moju veliku kutiju: „Vidi, tata, mama je dobila najveći dar!“ I one onako radoznale odmah počnu otvarati mamin dar, izbace sve papire i ostanu u čuđenju: „Mama, pa ovdje nema ništa!“ – Na to ću im ja: „Kad mama nije ništa ni zaslužila!“ Nastao je tajac, kćerke su me zagrlile, a vidjela sam da ni mužu nije bilo svejedno, jer je zašutio i nije ni riječi prozborio.“

Zašto su mame živčane, a tate sretni za Božić

Ovog božićnog iskustva sjetio sam se jučer čitajući sličan članak pod naslovom „Zašto su mame živčane za Božić?“ Napisala ga je žena-majka na jako simpatičan i poučan način: „Kad sam bila mala nikako nisam shvaćala zašto mi je ćaća uvijek bio radostan za Božić, a mater živčana, a sad djeca i meni prigovaraju da se muž i ja uvijek svađamo na Božić. Nekad sam mislila da su moji roditelji grozni i da ja nikada neću imati takav brak, a što više starim i gledam parove oko sebe zaključujem kako su oni ipak bili među 10% najsretnijih parova, a ja privilegirana djetinjstvom u takvoj obitelji. Zašto su se onda oni svađali i zašto se danas mi svađamo? – Muškima nije Božić ako se ne skuha sve što ide, a ženama ako se ne pospremi i ne uredi sve kako spada. Bez obzira što su žene danas zaposlene, u određivanju prioriteta nikad im nije dosta ili-ili, nego uvijek mora biti i-i što znači da sve mora biti tip-top i ako samo jedna stvar zakaže, nama je propao cijeli Božić kojeg smo tako željno iščekivale… Dakle, na Badnjak poslije posla moja bi mater u četvrtoj brzini rintala, rintala, a ćaća bi lagano zašao po selu da bude malo s ljudima i proba kako je kome ispa’ bakalar…“

“Mir vama! – Ne bojte se! – Radujte se! – Djetešce nam se rodilo!”

Vjerujem da se svatko od nas može naći u istom i sličnom „božićnom iskustvu“ ovih dviju žena. U napadaju iskrenosti i ja se sjećam jednog Božića, točnije Badnjaka kad nismo ni djeca ni ja smjeli ući u kuhinju jer su se pekli kolači, ne znam koji po redu, radili su mikseri, pećnice, mljeli su se orasi i bajami, mirisala cijela kuća, a domaćica (moja žena) božićno nervozna baš onako kako priliči tom vremenu. E onda sam joj rekao da ja za Božić neću jesti te „nervozne kolače“ i nisam ih jeo, a prekrasno su izgledali. Znamo da je za Božić uvijek moralo biti obilato svega, u narodu bi se reklo: „A kad će bit, ako neće na Božić!?“ – „Bilo je svega obilato – ka’ na Božić!“ – ali je očito kako pretjerujemo za Božić i u željama i u očekivanjima. Krenemo tih dana u gužvu, u strku i zbrku, s osjećajem da ništa ne stižemo i na kraju se umorimo uljepšavajući Božić i sebi i svojima. Lako zaboravljamo da Božić nije potrebno uljepšavati. On je lijep i bez toga, njegova ljepota je u njemu. Zaboravljamo da se cijela ljepota Božića odigravala u malom mjestu Betlehemu, u štali, na slami, u jaslama, među pastirima, među govedima i ovcama… Nigdje nije bilo blještavila, sjaja, gozbe, hrane i pića, nikakvog obilja… I noć je bila tiha, nikakva buka ni pucanje petardi… I pjesme i poruke su bile lijepe: Mir vama! – Ne bojte se! – Radujte se! – Djetešce nam se rodilo! Tada je u središtu pozornosti bilo dijete–Božić. Ljepota tajne utjelovljenja Boga u čovjeku koja traje do danas i svakoga takne onoliko koliko mu tko od nas dopusti. Koliko god mi Božić uzimali u svoje ruke i stavljali u svoja očekivanja, trpali u njega i običaje i tradiciju, nabacivali na nj’ svega i svačega – ne bojmo se – veličina i ljepota Božića se ne gubi jer Božić nadilazi sve svoje simbole i sadržaje koji ga prate.

Zahvalnost i sreća

Zahvalnost je osjećaj koji se u nama javlja kad shvatimo da smo od nekoga dobili nešto dobro. Kad malo razmislimo koliko toga dobrog ima u Božiću i oko Božića, koliko nam pomaže da budemo bolji, jednostavno moramo zahvaliti i Božiću i svima oko nas koji nam čine dobro. Zahvalnost možemo razvijati ako se podsjetimo: – ako smo se jutros probudili zdraviji no bolesniji, sretniji smo od milijun ljudi koji neće dočekati idući tjedan; – ako nikada nismo osjetili opasnost rata, osamljenost zatočeništva, agoniju mučenja, glad, sretniji smo od 500 milijuna stanovnika ovoga svijeta; – ako možemo otići u crkvu bez straha da nam prijete, sretniji smo od 3 milijarde ljudi ovoga svijeta; – ako u našem hladnjaku ima hrane, na nama odjeće, nad glavom imamo krov i krevet u koji ćemo leći, bogatiji smo od 75% stanovnika ovoga svijeta; – ako naša djeca imaju školu, učitelje i knjige i mogućnost obrazovanja, pripadamo među sretne ljude koji mogu gledati svoju djecu kako rastu i imaju sretno djetinjstvo; – ako imamo račun u banci, novac u novčaniku i nešto sitniša uokolo u nekoj kutijici, zdjelici, pripadamo među 8% najbolje stojećih ljudi na svijetu.

Svatko oko nas ima nekome na nečemu zahvaliti pa tako i u ovo vrijeme Božića. Ako ćemo – što volim naglasiti – „zagrabiti iz Božića malo pliće“, zahvalit ćemo na dobroj organizaciji, gradu, gradonačelniku,  turističkoj zajednici    na božićnom programu, klizalištu i okićenom gradu; zahvalit ćemo i supruzi, majci, ocu, obitelji na objedu, na hrani i piću i pjesmi, na svemu što nam je bilo lijepo i ugodno ovih božićnih dana. Ako ćemo „zagrabiti malo dublje iz Božića“, bit ćemo zahvalni na danu koji nas podsjeća na tajnu utjelovljenja, kad su se u Božiću susreli Bog i čovjek: Bog se po djetetu Isusu počovječio, a čovjek se po djetetu Isusu pobožanstvenio… Pa Božić nam otkriva ono božansko u nama?! Sve te prekrasne pjesme, prekrasni zvuci, prekrasne riječi, svi darovi i darivanja, sve te blizine, ljubavi i prijateljstva, sva druženja i uživanja, sva ta dobrota i empatija za drugoga… zar to nije ono djetinje božansko u čovjeku?!

Božić u nama

Zapravo, Božić je već u nama, samo ga moramo otkriti. – Pa, zar nije duh Božića bio i onog božićnog jutra dok su kćerkice moje kolegice otvarale onaj veliki mamin dar ispod bora, a unutra ništa?! To božićno jutro neće nikad zaboraviti. – Duh Božića je i u našim svađama i svađicama zbog naših želja i očekivanja od Božića i oko Božića, da sve stignemo i da sve bude kako smo zamislili. – Duh Božića je i kad osjetimo blizinu, ljubav, mir, poštivanje i – zahvalnost. I oko nas postoje i rade ljudi koje trebamo više cijeniti, od čijeg rada živimo i kojima trebamo biti zahvalni.

Ove božićne misli završavam zdravicom koju sam čuo od naših folkloraša:

„A sad braćo, Božić nam kuca na vrata, donosi darove od zlata, nekome šakom, nekome kapom, nekome vrećom, a svima nama dobrom srećom!“ – Ako Bog da! – SRETAN BOŽIĆ!

Napisao: Vatroslav Vugdelija