Nisu pričali

„Zaključio sam da se ti neki dvoje rastaju…“ – „A zašto, sine?“ – nastavlja otac. „Je li zato što nisu pričali?“ – odgovara sin upitno. „Da. Nisu pričali, sine! Nisu pričali.“

rastava, glasne misli
Foto: ilustracija

Naišao sam ovih dana na zanimljive podatke, netko je „izmjerio“ koliko dugo traju naši telefonski razgovori i došao do ovih rezultata:

Razgovor između prijatelja i prijatelja traje 58 sekundi, između sina i majke 45 sekundi, razgovor između momka i cure traje 1 sat, 13 minuta i 59 sekundi, telefonski razgovor između prijateljice i prijateljice traje (!) 2 sata, 35 minuta i 20 sekundi, ali zato razgovor između muža i žene traje (!) pune 3 sekunde, razgovor između majke i udane kćeri obara sve rekorde i traje 4 sata, 5 minuta i 15 sekundi, a kad žena hoće telefonski razgovarati s mužem – izračunali su ti koji su računali – da mužu na zaslonu mobitela ostane informacija – „12 propuštenih poziva“!? – Ne znam kako su oni uspjeli to tako „izmjeriti“ i izračunati, ali zvuči zanimljivo.

Nisu pričali”

Prijatelj mi prepričao razgovor između njega, žene i sina. Dok su se vozili u autu, žena spomenu: „Ma, znaš li tko se rastavlja?“ Kad je rekla ime, prijatelj je ostao iznenađen:“Pa, dobro, što im bi? Koji je razlog? Je li u pitanju neka treća osoba? – „Ma ne, ništa od toga“ – odgovara mu žena – „ma glupost neka, nešto bez veze. Posvađali se „zbog ničega“, a onda poslije – samo je još jednom bila malo žešća svađa i onda su zašutjeli, nisu pričali jedno s drugim. Pričali su oni ono „kao službeno“, minimalno, onoliko koliko moraju zbog djece i rodbine, ali vidjelo se da tu nešto nije u redu. Zašutjeli su, udaljili se jedno od drugoga i – eto ti rastave!“ – Poslije toga prijatelj se obraća sinu na stražnjem sjedištu, koji je nešto gledao po mobitelu i pita ga: „Sine, jesi li slušao?!“ – „Jesam.“ – odgovara sin, iako je bilo očito da je zaokupljen mobitelom i svojim mislima. „I što si zaključio sine?“ – pita otac. „Zaključio sam da se ti neki dvoje rastaju…“„A zašto, sine?“ – nastavlja otac. „Je li zato što nisu pričali?“ – odgovara sin upitno. „Da. Nisu pričali, sine! Nisu pričali.“ – potvrđuje otac.  – I tko je kriv? A nitko, nitko nije kriv… U ogromnoj kugli snijega što se zakotrljala niz padinu planine i zatrpala nekoliko kuća – nijedna pahuljica iz kugle ne misli da je baš ona odgovorna za nesreću i štetu što je nastala.

Šutnja i ljubav

Nisu pričali. Brak bez odnosa je opasniji nego rastava, a može se protegnuti godinama. Partneri, muž i žena, razgovaraju premalo o bitnim stvarima. Premalo izmjenjuju svoje međusobne doživljaje. Američki parovi, oni su to izračunali, na dan razgovaraju 4 minute, a njemački 2 minute. Bez razgovora ne može se živjeti nijedan odnos. Problemi ove ili one vrste postoje u svakom braku, ali problemi su rješivi sve dotle dok muž i žena ulažu zajednički napor i da se trude. No, kad im postane svejedno, kad ponestane komunikacije, kad zavlada ravnodušnost, kad ne pričaju i kad zašute – tu nema više nikakvog odnosa, oni su već rastavljeni. Jer, ništa na odnos ne djeluje tako razorno kao šutnja, skrivanje i neiskazivanje osjećaja. Dok se svađamo postoji nekakav odnos, ipak računamo jedno na drugo. Šutnja dovodi dotle da se ljubavni odnos u braku dovede do „ništa“ i onda utječe i na ostale segmente života. – Bračni terapeut dr. Brajša naglašava da je u takvim odnosima, u takvim brakovima odsutan užitak. Dolazi do deerotiziranja i deseksualiziranja bračnih odnosa. Erotika nestaje pod teretom razdražljivosti. Uživanje jedno u drugome je u opadanju. Parovi se sve manje vole. Nestaje vjera u veliku ljubav.

“Primakni se pa ćeš bolje vidjeti”

Malo razmišljamo da postoje dvije vrste rastave braka. Prva je formalna, pred sudom s urednim papirima, a druga je unutarnja, emocionalna, koju ne izgovaramo pred drugima niti pred bračnim partnerom, a često niti sami sebi. To je onaj prešutni, unutarnji otkaz našem braku uz sačuvanu vanjsku fasadu i formalnost, pa čak i obveze i dužnosti koje iz toga proizlaze. To je brak za djecu i susjede žrtvovan roditeljstvu i obitelji, ali bez unutarnje stvarne veze i smisla, bez duha i duše, bez srca. Takav se mrtav brak onda održava nekim „trećim“ ili nekom „trećom“ izvana, sa strane ili rutinom, navikama i linijom manjeg otpora. – Učini mi se važnim naglasiti i ovu misao: obično kažemo „Daj, primakni se pa ćeš bolje vidjeti!“ No, je li uvijek tako? Može li nam blizina i zamutiti vid, može li čovjeka učiniti manje sposobnim prepoznati prave vrijednosti onoga s kim živiš, sa ženom, s mužem, kao i s onima s kim se družiš, s kim surađuješ? Iako je naravno da bolje vidimo iz blizine i da nam je blizina potrebna kako bismo nekoga bolje upoznali i otkrili njegove prave vrijednosti, ponekad se događa i obrnuto. Blizina s tim nekim u svakodnevici prijeđe u običnost i ne da nam vidjeti svu ljepotu osobe s kojom živimo. Mi ljudi smo takvi da nas privlači uvijek ono novo i daleko, divimo se onome što je tuđe i nama „nedohvatljivo“. Najteže se diviti onom što je svakodnevno i obično. Što svaki dan gledamo i slušamo. Nema iznenađenja, običnost i kolotečina. I što je najgore, kako je svatko od nas nesavršeno biće, oni koji su nam blizu, ponajprije primijete naše slabosti i nesavršenosti, a puno teže naše vrline. Dok kod drugih, onih koji su dalje od nas, s kojima ne živimo i ne dijelimo svoju svakodnevicu i običnost – zanimljivo – kod njih najprije primijetimo njihove vrline.

Bračna mržnja

Kako mi živimo u svojoj obitelji – u svakodnevici i u običnosti?  Kako smo povezani? Je li pričamo sa svojim mužem, sa svojom ženom? I kako pričamo? Kako se razumijemo? Kakvi su naši razgovori? – Kad su bračni drugovi toliko ljuti jedno na drugo („ljutnja je iznevjerena nada“) pa zašute i prekinu svaku komunikaciju, pa pokrenu rastavu braka. A onda čuješ njihove razloge i međusobna optuživanja i učini ti se da bi se i jedno i drugo htjeli pomiriti i nastaviti zajedno, ali priječi ih sve ono izgovoreno i prešućeno među njima… I barem jedno ne želi popustiti, velika kugla snijega se zakotrljala niz planinu, teško ju je zaustaviti, napravi veliku štetu, a nijedna pahuljica u kugli ne osjeća se odgovornom. – Dr. Brajša to ovako objašnjava: „Brak bez održanog minimuma bračne ljubavi nužno se pretvara u brak s maksimumom bračne mržnje. Kao dugogodišnji bračni terapeut susretao sam se ne samo s bračnom ljubavlju nego i s bračnom mržnjom. Danas se ta mržnja sve manje trpi doživotno u braku, već se pokušava razriješiti rastavom. I upravo tu se nalaze uzroci toliko broja nekvalitetnih, nehumanih rastava koje su izvan svake pameti i ljudskog dostojanstva, a pogotovo uvažavanja dostojanstva djece!!!“

Ako nema ljubavi…

Pauk je pleo mrežu među gredama u štaglju. Najprije je dugu i tanku nit pričvrstio za kraj grede, a zatim se spuštao sve dok nije dosegao točku koju je odredio za središte svoje mreže. Iz središta je zatim preo niti na sve strane i učvrstio ih za zidove. Konačno je bila ispletena prekrasna mreža u koju je lako uhvatio mnogo muha i različitih kukaca. Postao je debeo, lijen i nemaran. Jednom je tako ležeći i ljenčareći proučavao svoju mrežu. Opazio je napetu nit, koju je prvu spleo i pričvrstio za gredu. Upitao se čemu ona služi kad se u nju ionako ništa ne hvata. Zatim je ustao, popeo se i prekinuo tu nit. I prekrasna se mreža u trenutku raspala! Pauk je zaboravio da je ta nit veza s najvišom gredom i da je nosila cijelu paučinu.

Kad se čovjek zapusti, zapadne u kolotečinu, postane lijen za sve i svašta, ne pazi na riječi, postane sebičan i ne primjećuje drugoga u blizini, ili vidi samo ono što nije dobro i to kritizira, naravno da je taj suživot neizdrživ. Svjedoci smo da se rastaje sve više mladih bračnih parova, koji nisu imali ni vremena zapasti u bračnu kolotečinu, a već ne mogu zajedno?! Dr. Brajša daje zanimljiv savjet: „Morate raditi na sebi i na svom braku dok ste još u njemu sretni i zadovoljni. Ojačajte „nasipe“ svojih bračnih odnosa, međusobnog razumijevanja i kvalitetne intimnosti dok se u njima još dobro osjećate, stvarno razumijete i doista uživate!“ – To je zaista tako jer su rastave nužna posljedica slabljenja i nestajanja bračne ljubavi.

Što se manje vole, to se teže razumiju, manje opraštaju, lakše optužuju, lakše zašute i ne pričaju. Stoga treba paziti i njegovati onu prvu i najvažniju nit koja drži cijelu mrežu našeg života, a to su povjerenje i ljubav. To dvoje ide skupa i temelj su svakog kvalitetnog odnosa pa tako i veze i braka. Ako nema ljubavi nastaje niz drugih problema. Ljudi znaju reći da u braku nije dovoljna samo ljubav. Točno. Ali, ako nema ljubavi, onda ništa drugo neće biti dovoljno.

Napisao: Vatroslav Vugdelija