“Vi živite u raju”

"Vaša rijeka je lijepa i čista! ... Djeca su vam lijepa i draga! Crkve su prekrasne, a vi ste tako ljubazni i gostoljubivi! Vi živite u raju!"

glasne misli, delta, raj na Zemlji

Proteklih 10-ak dana Metković su posjetili zanimljivi gosti iz daleke Indije, dvojica redovnika misionara: pater Sylvester, suradnik našeg oca Ante Gabrića, na njegovim rukama otac Ante je umro i pater Prolay, koji je bio ministrant ocu Anti.

Neću ovdje na dugo i na široko o njihovom boravku u Metkoviću, o tome možemo pročitati po našim portalima, a i mnogi su od nas bili na susretima s njima po našim crkvama, školama, udrugama gdje su slušali njihova svjedočanstva o životu i djelovanju našeg oca Ante Gabrića dok je bio misionar u Indiji. Dvojica ljudi s drugog kraja svijeta, crne puti, niskog rasta, velikog osmijeha i puni duha. Vidjelo se koliko su sretni što se nalaze u rodnome mjestu oca Ante, čovjeka s kojim su živjeli i za kojeg svjedoče da je svetac Božji. Svoje oduševljenje pokazivali su pri svakom susretu, u svakoj riječi, a ja ovdje izdvajam samo jednu crticu: pater Sylvester je bio posebno impresioniran Metkovićem. Da, našim gradom Metkovićem! – Gledao bi oko sebe i svako malo oduševljeno ponavljao: „Ovo je raj! – Pa vi živite u raju! – Vaša rijeka je tako lijepa i čista! Zrak je tako ugodan za disanje!“ Malo poslije bi opet glasno kao da samom sebi govori: „Pa vi imate vodu u kući! Imate struju! Vaš grad je osvijetljen noću! Vaše ulice su čiste! Vaše kuće su prekrasne! Trgovine pune i prepune hrane i svega! Pekarnice pune kruha …“ – Poslije susreta s djecom po školama i s vjernicima po crkvama, opet je više za sebe ponavljao: „Imate tako lijepe i velike škole! Djeca su vam lijepa i draga! Crkve su prekrasne, a vi ste tako ljubazni i gostoljubivi! Vi živite u raju! – Hvala vam što ste nam dali svetog čovjeka Oca Antu!“ – Pater Sylvester je sve to govorio suznih očiju, uzbuđen što je posjetio rodnu kuću i rodni grad oca Ante, iskreno oduševljen s onim što je vidio. Da, čovjek s drugog kraja svijeta tako je govorio o našem Metkoviću.

Raj ili selendra

Kaže se da se ljepota nalazi u oku promatrača. Pater Sylvester je gledao svojim očima. Možemo ga razumjeti: oni dolaze iz mjesta, iz područja u Indiji gdje je veliko siromaštvo. Naši koji su bili tamo svjedoče kako su očekivali da će zateći ljude kako žive skromno i siromašno, ali su ostali jednostavno šokirani s onim što su vidjeli. Nisu mogli ni zamisliti da tamo vlada tolika bijeda i neimaština. Nedostaje pitke vode, česte su bolesti, nema struje, mjesta su slabo prometno povezana, nedostaje – svega! A opet, ljudi su tako vedri, nasmijani, ljubazni, puni duha i dobrote! „Kad sam se vratila u Hrvatsku, u Metković“ – priča jedna žena – „bilo me je sram i bila sam strašno ljuta. Najprije na samu sebe, a onda na sve nas. Kako ne vidimo, kako ne znamo cijeniti ono što imamo!? Kako ne znamo živjeti!? Imamo neizmjerno više od onih Indijaca, i dok smo mi gotovo redovito nezadovoljni, čangrizavi, malodušni, oni su vedri, veseli i puni optimizma!?“ Vi živite u raju!“ – ponavljao je pater Sylvester gledajući naš grad svojim suznim očima; a mi gledajući ovaj isti naš grad svojim očima, tako često i tako olako s prijezirom govorimo ružno o njemu, da je to „jedna obična selendra“, da je to „jedna obična pogranična kasaba“, iz koje treba bježati tko god može i to što prije.

Duh vedrine i optimizma

Svaki put kad ljudi traže jednakost i ravnopravnost, zanimljivo je, da uvijek žele biti jednaki i ravnopravni s onima koji su iznad njih!? Nezadovoljni su, često se bune i bore svim sredstvima da „dostignu“ one iznad sebe; da imaju ono što oni imaju, standard, BDP po glavi stanovnika, bolji posao, veću plaću, bolje kuće, veći auto, više sigurnosti, lagodniji život… I mi se ravnamo prema onima koji su iznad nas (po standardu, po uređenosti države, po plaćama i lagodnijem životu) pa su naše glave okrenute i misli upućene prema Zapadu, prema Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj – tamo gdje se bolje živi, tamo je raj, a mi ovdje tako nesretni i svega nam nedostaje. Slažem se kako se ne trebamo ravnati prema standardu siromašnih Indijaca, ali se slažem da se trebamo ravnati prema njihovom duhu jer nam itekako nedostaje njihove vedrine i optimizma. – Na televiziji gledam humanitarnu akciju Hrvatskog karitasa, skupljaju pomoć za potrebite, skupe popularne pjevače i igrače, ljudi telefoniraju i tako sudjeluju u pomaganju!? – U ime Karitasa se zahvaljuju i još jednom apeliraju na sve građane da pomažu jer kažu: „U Hrvatskoj je svaka treća obitelj na rubu siromaštva!?“ Kao da treba i u takvim akcijama „uvijek dodati malo drame“ tako da naš humani posao pomaganja bude još humaniji. – Što je to siromaštvo, a što rub siromaštva gledajući našim očima ili očima Indijaca?! – Gledajući našim očima znamo da će ove godine ostati gotovo 30% posto mandarina na stablima (neobrane); znamo da je u Otrićima ostalo tone i tone grožđa u vinogradima (neobrano); znamo da se bacaju tone i tone jabuka, hrane; znamo da u našim školama puno djece ne prima školsku marendu, ne zato što je nema ili je ne mogu imati, nego što im je draže kupiti peciva i slatkiše (to svi rade)… Znamo da svakodnevno slušamo dramatične podatke i statistike svega onoga što kod nas ne valja, sije se malodušje, potiče panika „Bježite odavde!“, mame nas „Zapadom“ oni iznad nas, a onda dođu dvojica misionara  s drugog kraja svijeta i otvorenih očiju i srca otvorena kažu: „Vi živite u raju!“

Nada i mediji

U stvaranju atmosfere beznađa i malodušja veliku ulogu imaju mediji. Naišao sam na zanimljivo razmišljanje novinara Romana Bolkovića, gdje on ne misli da mediji imaju baš toliku moć, jer kad bi mediji bili toliko moćni, onda se ratovi ne bi vodili oružjem. On vidi prosvjetiteljsku ulogu medija: „Niti što pretjerano možemo učiniti, niti mislim da na koncu možemo dobiti rat. Ali valja se boriti, i to barem protiv jednoga: protiv sebe samih. To je, naravno, najteži oblik borbe: borba protiv svojih loših navada, poroka, štete koju sami činimo. A mediji u Hrvatskoj, po mom mišljenju, krivi su za stanje u ovoj nesretnoj zemlji barem koliko rat i grabež. U čemu je njihova krivica? U stvaranju posvemašnje atmosfere beznađa. U socijalizmu je čovjek kupio fiću, nakon par godina stojadina, i tako, imao je dojam, ili privid dojma, da postoji ta nada u utopijski eshaton. Danas je ljudima oduzeta upravo ta nada, a nju osporavaju mediji … Stoga, da završim, ja ne mislim da sada odjednom moramo ogreznuti u postulatorni optimizam i usiljeno tražiti samo ono dobro: uspješne Hrvate u domovini i svijetu, nego bismo možda mogli obuzdati mentalitet hejta, ma koliko on bio unosna roba. Ljudi u nas najviše vole ono pero koje se umače u pljuvačku. Kako to promijeniti? Ako ste novinar, prestanite za početak to raditi. A onda, dajte prostora pameti i pametnima: i novinarima i građanima ove zemlje. Možda će glupost barem na tren ustuknuti.“

Babe narikače

I naš književnik Pavao Pavličić primjećuje u našem kontekstu kako je Hrvatska preplavljena babama narikačama: „Babe narikače su; u crno obučene babe koje su plaćene da nariču po sprovodima. Ne tuguju one uistinu već odrađuju posao za svog poslodavca. Isto tako se u Hrvatskoj ponaša većina kaže on – nametnutih kvazi-stručnjaka za različita pitanja i potpitanja, većina političara, većina novinara i kolumnista. Ne nariču oni zato što im je loše u životu već na taj način zarađuju svoje plaće i honorare. Ne nude oni rješenja jer nemaju takvih sposobnosti… Zastanite malo; osmotrite ljude oko sebe, neki prolaze,neki razgovaraju, neki sjede na prepunim terasama kafića … Siguran sam da ćete vidjeti puno osmijeha i uživanja u životu… Život je više lijep nego ružan ili u najmanju ruku neutralan. Babama narikačama to ne odgovara pa zato nariču iz sve snage. Nude samo naricanje bez ikakvih rješenja. Da ne bude zabune ima ljudi kojima život nije bajan, ali ne nariču babe narikače zbog njih već zbog svog ega, i osobne koristi, političkih preferenci i drugih krivih razloga …“

Tražite ljude koji su puni života

Pripremajući se za ove „Glasne misli“ nailazim i na ovo lijepo razmišljanje: „Tražite ljude strasne, jake, sretne. Oni su kao zvijezde: dok ne podignete glavu – ne vide se. Tražite svoje ljude. I njima je isto strašno i bolno. I oni isto, imaju crne dane, greške i lomove. Ali su spremni ići kroz strah, utječu na tijek događaja, zadaju tempo životu. Oni su u nečemu bolji, u nečemu gori. Oni ne zavide i ne žale se. Oni sa blagodarnošću prihvaćaju darove sudbine i vole sebe za to, što im se sreća osmjehuje. Tražite iskrene i čestite… Tražite te, koji ne kriju i ne potiskuju svoju radost. Tražite te, koji su puni života. Tražite zvonke i sočne, sa smijalicama i borama. Oni su pomalo kao djeca, idu kroz život s vjerom u dobro, ali, naravno vide sve: i crno i bijelo – ali žive za žuto, crveno, plavo … Tražite ih. Treba samo podići glavu. (Julijan Turovski) – Pitam se, jesu li baš takvi ljudi ona dvojica misionara iz Indije?! – Kad sam čuo riječi patera Sylvestra „Vi živite u raju!“, priznajem da sam se najprije nasmijao, pomislio kako je to simpatično, ali kako ipak pretjeruje.

Onda sam malo razmislio, pogledao „širu sliku“, posvijestio odakle oni dolaze i što kod nas vide, a mi ne vidimo jer smo zagledani u one iznad nas – počeo sam na ovu dvojicu misionara s drugog kraja svijeta gledati kao na proroke. Proroci su uvijek vidjeli više, dalje i dublje i to su govorili ljudima, a ljudi su redovito proroke ismijavali, odmahivali rukom i nastavljali po svome.

Napisao: Vatroslav Vugdelija