I to će proći

Ne možemo upravljati vremenom, ali možemo upravljati sobom u vremenu. Sve je već poznato, jedina razlika prihvaćanje događaja u vremenu.

život, vrijeme
Foto: ilustracija / kwloxaneio.gr

Stara je kraljica na samrti poklonila svome sinu medaljon, uz ove riječi: “Dragi sine, kad ti bude najteže, kada misliš da se sve ruši oko tebe, kada ti se učini da su ti sve lađe potonule, otvori ovaj medaljon. On će ti pomoći lakše prebroditi tu tjeskobu.”

Kraljica je umrla, godine su prolazile, a mladi je kraljević živio sretno i spokojno. Vrijeme mu je prolazilo u radosti i veselju i nikako nije nailazio taj posebno težak trenutak tjeskobe da bi mogao otvoriti medaljon.  Sve ga je više i više mučilo što piše u njemu, pa ga je zato jednom, u vrijeme svoje velike sreće, odlučio ipak otvoriti i vidjeti što piše.  Našao je ove riječi: „I ovo će proći!“ Poslije mnogo godina došle su na red i nedaće, ratovi, teška vremena. Ponovno je otvorio medaljon, i ponovno pročitao: „I ovo će proći!“  Čuvši ovu mudru i poučnu priču, svatko od nas će pomisliti kako nije čuo ništa novo, da svatko od nas zna kako sve prolazi i kako ništa u životu čovjekovu nije stalno, da „samo mijena stalna jest“. To svi mi znamo. „Znati da znate i znati da ne znate – to je prava mudrost.“ – kaže Konfucije. Znamo i da ne možemo upravljati vremenom, ali znamo i da možemo upravljati samo sobom u vremenu. Sve je već poznato, ništa novog ne možemo reći – razlika je jedino u tome kako će netko prihvatiti ono što mu se događa u vremenu. I Sokrat u svoje vrijeme nije govorio nešto što se tada nije znalo i što mi danas ne znamo: „Znajte i upamtite, nijedno ljudsko stanje nije trajno. Tada vam se neće dogoditi da budete razdragani u sreći niti malodušni u nesreći.

Vrijeme i život

„Vrijeme teče lagano, ali prolazi brzo.“(Alice Walker) Kahlil Gibran kaže: “Vrijeme je jedina stvar koju ne možemo kontrolirati, ne možemo je zaustaviti niti promijeniti. Ono teče svojim tokom i prolazi bez obzira na sve. Gledajući na njega objektivno – vrijeme je mjerljiva veličina, možemo na njega gledati kao na prošlo, sadašnje i buduće, a njegov tempo prolaženja je uvijek isti. Međutim, gledajući na vrijeme subjektivno, ono prolazi uvijek drugačije – u ovisnosti od toga što radimo, gdje smo, s kim provodimo vrijeme…” – Svatko od nas, kad se osvrne na život iza sebe, ostat će iznenađen, koliko je toga bilo, koliko je toga prošlo, koliko toga jest i koliko toga prolazi. Sve to naše vrijeme obilježavaju neki važniji dani i događaji i u njima ljudi, kao neki svjetionici u našim uspomenama; uvijek smo nešto ili nekoga iščekivali, čekali kad će doći taj dan i u njemu susret i bivali sretni i zadovoljni; isto je bilo s datumima koji su obilježili naše tuge i žalosti i sve smo to odbolovali i odtugovali i jedne i druge dane (i radosne i žalosne, i pune brige i straha, pune sreće i nade) i sve to vrijeme što je prošlo, sve te dane iza nas – stavili “pod život”.

U prošlu nedjelju na izlasku iz crkve poslije Sv. mise pružam ruku starici (Ruža), poznam je, 86 joj je godina, znam da je nedavno imala tešku operaciju, znam da joj je život bio iznimno težak, pitam je za zdravlje, a ona će odmah: „Dobro sam! Dobro! Hvala mome Bogu! – Čim mogu ovako do crkve. Moji me odvraćaju da ne idem, ali mene ovo drži.“ Na izlazu je pozdravljam i zaželim dobro zdravlje, a ona me uhvati za ruku i reče: „Dat će Bog!“ onda malo zastade, nasmija se prekrasnim blagim osmijehom i doda: „I dao je On do sada. Puno je On dao!“

I to će proći

Vjerujem da se svi znamo požaliti „kako ovo vrijeme brzo prolazi“, „kako ti se čini da je jučer nešto bilo, a ono prošlo 10 godina“, osjećaš se mlado i nezrelo, a nakupio lijepih godina, čini ti se da si još u mladosti, a ti dobro zašao u srednje godine i te srednje „rastežeš“ koliko ti paše. Kako znaš da si u srednjim godinama? – pita jedna žena i duhovito odgovara: “ 1. Sve te boli, a ono što ne boli, ne funkcionira. 2. Srednje godine se vide u struku, a struk se ne vidi. 3. To su godine kad bi nešto htjeli, ali se ne sjećate što. 4. Želiš ići na fitness, a onda odspavaš pa te prođe volja. 5. Gasiš svjetlo zbog ekonomije, a ne zbog romantike. 6. Umjesto mijenjanja frizure, sad mijenjaš frizerku … neka bude brza i jeftina. 7. U djetinjstvu smo pravili grimase ispred ogledala. Sad nam se ogledalo osvećuje. 8. Prestaješ kritizirati stariju generaciju, sad kritiziraš mlađu. 9. Znaš sve odgovore, ali te nitko ništa ne pita …“ – I onda poslije svih ovih saznanja otvoriš onaj medaljon, a u njemu piše „I to će proći!“

Sreća je relativna

U životu moramo samo dvije stvari: moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti; sve ostalo moramo sami osmisliti.“ (nepoznati autor) Mudra je žena na putu po brdima u potoku pronašla vrijedan dragi kamen. Sljedećeg je dana susrela nekog putnika koji je bio gladan pa je mudra žena otvorila svoju torbu kako bi s njim podijelila hranu. Gladni je putnik ugledao skupocjeni kamen u torbi mudre žene, svidio mu se pa je zamolio mudru ženu da mu ga da. Ona je to učinila bez oklijevanja. Putnik je otišao, radostan što ga prati sreća. Znao je da je taj dragi kamen dovoljno vrijedan da od njega mogu lagodno živjeti do kraja života i on i njegova obitelj. Ali nakon nekoliko dana vratio se tražeći mudru ženu. Kad ju je našao, vratio joj je skupocjeni kamen rekavši: „Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam vam ga s nadom da ćete mi moći dati nešto još vrednije. Ako možete, dajte mi ono što vas je ponukalo da mi date ovaj vrijedan kamen.“ Emanuel Kant kaže: „Ljudi čiji su postupci motivirani jedino korišću i interesom skloni su pretvaranju; u vjeri su licemjerni, u ophođenju laskavci, a u politici prevrtljivci.“  – Svaki čovjek u životu želi i nastoji biti sretan. Ulaže svoje vrijeme, svoje sposobnosti, svoju snagu da bi postigao sreću, a sreća je relativna. Siromahu je sreća bogatstvo, (bogat je onaj tko je zadovoljan. – Lao Ce); bolesniku je sreća zdravlje, gladnome je sreća nahraniti se, zatvoreniku je sreća biti slobodan… I onda naiđeš na nekoga tko te oduševi svojim postupcima, kao ona mudra žena koja bez razmišljanja daje dragi kamen, kao starica Ruža koja je u zalasku života zahvalna na vremenu koje joj je dano, koja zrači dobrotom i životom, i onda poželiš da si i ti takav; jer osjetiš da je to ono pravo, da su to neprolazne vrijednosti u ovom prolaznom vremenu.

Imamo vremena

„Nisam od onih naivaca koji jedva čekaju neki budući dan i raduju se rođendanima i novim godinama, naprotiv, meni već dugo smeta što vrijeme tako brzo prolazi.“ (Đorđe Balašević) – Vrijeme nam je dano. Točno, vrijeme teče lagano, ali prolazi brzo. I mi imamo vremena. Život nije kratak, reče netko, nego se mi kasno sjetimo živjeti. Za većinu ljudi život je kao ružno vrijeme, kad udari kiša i grmljavina, sklone se negdje i čekaju da nevrijeme prođe. A onda „Jednog dana probudit ćeš se“ – kaže Paulo Coelhoi više neće biti vremena da uradiš stvari koje si oduvijek želio uraditi. Uradi ih sad!“ – Imamo vremena. Život nije trka, već putovanje u kojem treba uživati, na svakom koraku.

– Ne krivimo nikoga u svome životu: dobri ljudi donose ti sreću, loši – iskustvo, najgori – lekcije, najbolji – uspomene. I sve to stavimo – „pod život“. „Kad padneš u vodu, ljuti se na sebe, a ne na potok.“ – kaže korejska narodna. Vremena imamo i sve se može ispraviti.

Kako živjeti u ovom prolaznom vremenu neprolazno možda pomogne i ova pjesma:

„Možda nemam ukusa

pa nosim srce na dlanu

i boli me kad one oko mene boli

a kad su sretni i ja sam s njima sretna.

Možda nemam ukusa pa ne volim

one koji stalno nešto računaju

i biraju druge prema osobnoj koristi.

I one što stalno šute.

I one što se stalno nekog boje.

Možda nemam ukusa

jer zaurlam kad me zaboli nepravda.

i jer volim poštene, dobre i odlučne.

I pažljive, hrabre i nježne.

Možda nemam ukusa

jer se glasno smijem kad mi se smije

i još glasnije plačem kad mi se plače.

I kad volim bez granica volim.

Cijelim bićem i tim svojim srcem na dlanu.

Možda, zaista, nemam ukusa.“

 

Napisao: Vatroslav Vugdelija