Nulta tolerancija na nasilje

Kad bi svi koji zapovijedaju i potiču odlučili činiti ono što traže da drugi čine, ovaj bi svijet bio raj na zemlji i ne bi trebalo nigdje stavljati natpise o nultoj toleranciji na nasilje.

mir, nasilje
Foto: Igor Yaruta

Prije nekoliko dana francuski predsjednik Emmanuel Macron okupio je u Parizu svjetske državnike na obilježavanju stogodišnjice kraja Prvog svjetskog rata.

U svom govoru je rekao: “11. Studenog 1918. Bio je prije sto godina. Čini se daleko, ali je zapravo bilo jučer. Tragovi rata nisu se nikada izbrisali, ni na tlu Francuske, ni u Europi, ni na Bliskom istoku, ni u sjećanjima ljudi… Povijest prijeti da će se ponoviti, negdašnji demoni ponovo se bude … Nove ideologije manipuliraju vjerama…” I onda je pozvao šefove država da “moramo prenijeti našoj djeci svijet o kojem su generacije sanjale.” – Državnici su pljeskali, a poruke su otišle u cijeli svijet. Svi su se složili kako se to zlo rata ne smije više nikome, nikada i nigdje ponoviti. No, znamo da se već 20-ak godina opet ponovilo (2. svjetski rat) i to s još više žrtava, još strašnije i razornije. To zlo se ponovilo i nama u Domovinskom ratu. To zlo se ponavlja i događa i danas  – u ovom trenutku je 66 ratnih sukoba (žarišta) po cijelom svijetu. “Negdašnji demoni” ne moraju se ni buditi, jer je očito da nikad nisu ni zaspali. Ljudi im ne dopuštaju zaspati. – Povijest nas uči kako je mir uvijek imao nižu moralnu poziciju od rata. Rat je gotovo uvijek i u gotovo svim kulturama i vremenima smatran moralno ispravnim: pravedan rat, rat za mir, rat za slobodu, rat protiv ugnjetavanja, rat za opstanak, rat protiv diktature, rat protiv agresora, rat za dom, rat za sveta mjesta, rat za vjeru, rat za boga … Rat je uvijek bio moralno ispravan, ratovalo se za neke ideale, ginulo se za neke ideale, ubijalo, uništavalo, zlo činilo – za neke ideale. A mir? Mir bi došao poslije iscrpljenosti ratom, kad se strane slože da je dosta ubijanja. Tako da mir nastaje iz pragmatičnih razloga, a ne iz moralnih kao rat. Pogledajmo u povijest, mir (pragmatični) uvijek se koristio kao vrijeme pripreme za rat. U miru se ovako slave godišnjice, spomen dani, pobjede i porazi, donose se deklaracije, konvencije i sve je popraćeno velikim riječima i uzvišenim govorima kao ovaj francuskog predsjednika Macrona.

Nulta tolerancija

Svi se zaklinjemo u mir, kao nešto najdragocjenije za nas i za našu djecu “mir u svijetu” svi zazivaju, mir se treba čuvati – pa se onda i mi, naša mala Hrvatska, naoružavamo helihopterima, avionima, haubicama (A što tek rade one velike sile?!) – natječu se tko će se bolje naoružati – da li zato što žele sačuvati mir? U svakom slučaju “negdašnji demoni” nisu još zaspali. – Ne može se reći da ništa ne radimo u miru, mi sve činimo da osudimo i nasilje i rat. Pozivamo na snošljivost, na toleranciju i borimo se protiv svake vrste nasilja. Zapravo, u miru se na taj način borimo za mir. Izraz koji sam stavio u naslov ovih Misli nastao je kao plod jednogodišnjeg UNICEF-ovog programa o suzbijanju nasilja – “Nulta tolerancija na nasilje”. U borbi za mir i za toleranciju borimo se (citiram) “zbog proširenog netolerantnog ponašanja društva kao što je ovo naše hrvatsko” – pa se zato mora uvesti već spomenuta nulta stopa tolerancije. Nabrojimo neke: nulta tolerancija na nasilje, na korupciju, na prijevare, na nasilje nad ženama, nad djecom, nad starijima, nad osobama s invaliditetom, nulta tolerancija na seksualno zlostavljanje, na plagiranje, na ekološka zagađenja, nulta tolerancija na alkohol, na drogu, nulta tolerancija prema siromaštvu, prema terorizmu, nulta tolerancija na bezobrazluk, (čitam dalje) nulta tolerancija na nepropisno parkiranje, na dosadu, na nasilje na internetu, na ustaško naslijeđe, na glupost, na grafite, na mobinge i na bulinge … sve do nulte tolerancije na sve! – Ne može se reći da se ne borimo protiv nasilja, a za mir i toleranciju, donosimo konvencije i deklaracije i šaljemo snažne poruke da ćemo se nastaviti boriti protiv svake vrste nasilja.

Nasilje u školama

Kod nas se zadnjih godina žestoko provodi kampanja “škola bez nasilja” pa u sve više škola možemo vidjeti natpis “Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje”. – Sam pojam zvuči gordo, strogo, beskompromisno i zaštitnički; kad kažeš “nulta tolerancija” kao da je uspjeh zajamčen, ne ostavlja se mjesta sumnji. Svako malo mediji nas alarmiraju da se dogodilo neko vršnjačko nasilje u školi, nedavno na Braču, odmah reagira resorno ministarstvo, ministrica daje izjave kako su u stalnom kontaktu sa školom, organizirat će i prosvjetnu inspekciju da iziđe na teren i naglašava da postoji “nulta tolerancija za bilo kakvo nasilje u školama, bez obzira radilo se o predškoli, školi ili visokim učilištima.” Očekuje se da će, ako inspekcija utvrdi nečiju odgovornost, ti isti biti beskompromisno kažnjeni! U školu se šalje i tim stručnjaka za krizno stanje za psihološku pomoć. Paradoks je više nego očit: škola s natpisom „nulte tolerancije“ zabranjuje bilo kakvo nasilje u školi, a čim institucija (škola) propisuje zabranu, u toj zabrani su sadržane i odgovarajuće kazne za počinitelje nasilja. Tako škola svojim autoritetom nasilno nastoji ukinuti nasilje. Naša ministrica nesvjesna ovog paradoksa umiruje nas i poručuje: „U kurikularnoj reformi naglasak se stavlja na edukaciju učitelja i stručnih službi o tomu kako rješavati bilo kakve sukobe nenasilnim načinom.“ Sve činimo ne bi li naša djeca živjela u svijetu mira i nenasilja.

Pozitivan utjecaj

Amerikanci su puno prije nas zaštitili škole, vrtiće i fakultete „mjestima nulte tolerancije na nasilje“ i „zonama bez oružja“ (tzv. „gun free zones“), no sve to nije spriječilo luđake da u škole unose oružje i načine pokolj o čemu svako malo gledamo i slušamo. U isto vrijeme događa se da su djeca po školama i fakultetima kažnjavana suspenzijama i izbacivanjem zbog sitnica. Pa i kod nas, kad se dogodi nekakvo „natezanje“ među učenicima, makar i sasvim beznačajno, bez ikakvih ozljeda, odmah se alarmiraju ravnatelji, stručne službe, pedagozi, psiholozi, roditelji, socijalne službe, policija, ukori, opomene, isključenja … Amerikanci su napravili istraživanje i zaključili kako je nulta stopa tolerancije na nasilje puna problema, kako bi trebalo donijeti univerzalni priručnik koji bi jasno objasnio što je prekršaj te koja je kazna za taj prekršaj; zaključili su da treba po školama zaposliti više zaštitara (naoružanih). Očekujemo li i mi u Hrvatskoj ubrzo te priručnike i naoružane zaštitare po školama. Hoće li to pomoći da naše škole budu „mjesta nulte tolerancije na nasilje“? – Jedna učiteljica je ovo rekla: „Mislim da na djecu nikad nije i nikad neće biti moguće pozitivno utjecati, ako i sami niste pozitivni, dosljedni sebi i onome o čemu pričate. Treba biti čvrst, pošten i dosljedan.“ Jedna je žena dovela svog sinčića Mahatmi Gandhiju i zamolila ga: “Reci mu da više ne jede kolače.” “Budi tako dobra pa ga dovedi za tri dana.”, odgovori Gandhi. Nakon tri dana dođe žena, a Gandhi reče dječaku: “Nemoj više jesti kolače!” Žena upita: “Zašto smo morali čekati tri dana da bi mu to rekao?” Gandhi odgovori: “Zato što sam prije tri dana i ja jeo kolače.” Kad bi svi koji zapovijedaju, vladaju, propovijedaju, preporučuju, viču i potiču odlučili činiti ono što traže da drugi čine, ovaj bi svijet bio raj na zemlji, i ne bi trebalo nigdje stavljati natpise o nultoj toleranciji na nasilje.

Putevi mira

Kako sačuvati mir i kako se boriti protiv nasilja savjetuje Phil Bosmans: „Putevi mira ne idu cestama nasilja! … Razoružajte se u svome srcu! Prijatelji, vaša kuća, vaše selo, vaša zemlja neka više ne bude ratište gdje će ljudi na svoje bližnje samo postavljati zahtjeve i gdje će neprestano vladati pravo jačega. Stvarajte mir u svome srcu i u vašoj kući, tada ćete imati snage zauzeti se za mir u svijetu. Ako se ljudi ne razoružaju u svome vlastitom srcu, sutra će praviti novo oružje… nasilje se ne može izliječiti nasiljem. Moramo napustiti put nasilja. Moramo poći novim putovima: putem čovječnosti, putem ljubavi.“ – Veliki engleski pisac i filozof Chesterton tvrdi kako Europa nikada zapravo nije ni prihvatila kršćanstvo; probala je živjeti kršćanski ali bi onda ipak zaključila kako je kršćanstvo prezahtjevno i preteško pa bi brzo odustajala od njega. Ili bi uzela samo onaj dio koji joj odgovara, ali nikada do kraja ni dosljedno – tako da Europa nikada nije ni bila – zapravo – kršćanska!? Jer, europska povijest ne bi bila ni izbliza ovako strašna i nasilna da je Europa prihvatila i živjela zapovijed ljubavi: ljubi bližnjega kao sebe samoga, ljubi neprijatelja, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini, okreni i drugi obraz, budite braća među sobom, vi ste moji prijatelji … Ili Govor na gori: blago siromasima, blago progonjenima, blago čistima srcem, blago mirotvorcima … Mir vama! Ne bojte se! Radujte se! …

Još nije kasno da umjesto velikih govora na obljetnicama i spomen danima na razne ratove i stradanja, umjesto svih deklaracija, konvencija, zakona i strategija u borbi protiv rata i nasilja – povjerujemo onom Psihologu iz Nazareta i počnemo stvarati mir u svome vlastitom srcu?! Jer, „Mrak se ne može otjerati mrakom. To može jedino svjetlo. Mržnja se ne može izliječiti mržnjom. To može samo ljubav.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija