Ilegalna granica

Gdje je granica između naše humanosti i straha, gdje između naše odgovornosti i straha? – Da li učvrstiti svoje granice ili proširiti svoje vidike, učvrstiti svoju sadašnjost ili proširiti svoju budućnost?

glasne misli, migranti
Foto: Gyorgy Varga/MTI

Vjerujem kako do svakoga od nas dopiru vijesti o migrantima, koji prelaze granice Republike Hrvatske. „Migranti kod Plitvica: „Ima ih jako puno. Ko mrava!“ – priča jedan čovjek.

Migranti kod Perušića: napravili šatorsko naselje u šumi i pale vatre.“ „Migranti provalili u 5 kuća za odmor kod Rijeke!“ – „Migranti provalili u vikendice u Gorskom Kotaru i za sobom ostavili užasan nered!“ – „Stanovnici uz granicu u strahu. Zatvaraju se u kuće i ključaju vrata!“ – To su oni ilegalni migranti koji pod okriljem noći prelaze granice, a ima i onih „legalnih“ što što smo ih vidjeli na televiziji (njih oko 250) koji su s djecom u prvim redovima tražili i inzistirali da im se otvori granica na graničnom prijelazu pa da oni bez putovnice i bilo kakvih dokumenata – legalno prođu granicu. Prije nešto više od tri godine, u jeku onog velikog izbjegličkog vala prema Zapadnoj Europi, u emisiji „Strah za granicu“ napisao sam između ostalog i ovo: „Nije teško zamisliti (kad se već tako lako granice ruše) da masa naroda, izbjeglica, u skoro vrijeme uđe preko granice u Metković, nepozvana, s teškim životima i mukom koja ih tjera, da ih jedno jutro na stotine, možda na tisuće osvane u Metkoviću?” – Ne znam je li to “skoro vrijeme” došlo ili je tu blizu pred vratima, ali svi možemo pročitati vijesti na našim neretvanskim portalima: “Migranti provalili u kuću!” – „Migranti snimljeni kamerom prolaze noću ispred naših kuća; snimljeni su u noćnom prolazu u Slatinama, na Crnom putu, na Predolcu, u gradu …” Možemo ih vidjeti usred bijela dana kako “legalno” ili “ilegalno” (ne znamo) prolaze našim gradom s pogledom “Mi samo prolazimo. Vi nas ne zanimate. Samo nam nemojte smetati dok prolazimo.”

Granice u nama

Slušajući ovih dana vijesti i gledajući sva događanja oko migrantskog prodora prema Europi riječ koja se najčešće čuje jest riječ – „granica“: Granica je – prepisujem definiciju – „izraz u političkoj geografiji koji označava geografske granice datog političkog entiteta ili zakonske jurisdikcije, države ili podnacionalnih upravnih jedinica i njihovih dioba.“ Granica razdvaja ravninom i linijom dvije države u zraku, na tlu (vodi) i ispod površine tla (vode). Našeg komičara Pernara pita novinarka iz Sarajeva za mišljenje o migrantima, a on onako ozbiljan odgovara zabrinuto: „Migranti su prešli sve granice!“– Često mi je u rukama knjiga „Strah za granicu“, ali u knjizi nije naglasak na granici na kopnu, vodi i u zraku, već je riječ o strahu za granice koje su u nama, gdje mi sami sebi i drugima postavljamo granicu. „Prešao si sve granice!“ – znači da je pretjerao, prešao granicu pristojnosti, dobrog ukusa, jer svi mi imamo svoje granice i strpljenja i tolerancije („Čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka!“). Svi mi nastojimo i djecu odgajati postavljajući granice i bdijući na njima nastojimo biti dosljedni u savjetima, ukorima i naredbama. Nije lako roditeljima, ali ni djeci nije lako pridržavati se roditeljskih granica. Moramo biti u strahu za granicu jer su nekada granice koje su roditelji postavljali svojoj djeci izgledale kao zakon i pravila koja su vrijedila i u obiteljskom domu i izvan njega, a danas svjedočimo nastojanju da se nagrizaju i ruše granice obitelji. Strah za granicu, strah za obitelj, strah za budućnost naše djece… U konačnici – a to zaista često ponavljam jer držim jako važnim – strah za granicu između svetog i profanog. Strah da rušimo sve granice pa nam je sve isto, jednako važno i jednako nevažno („Europa bez granica i bez nacija!“), sve je važno i ništa nije važno, sve je sveto i ništa nije sveto, sve se može i sve se ne može… Gdje je granica, orijentir, svjetionik? – Kad gledamo na stotine i stotine migranata kako nadiru prema našim granicama, je li nas strah za granicu? Onu na kopnu, na moru i u zraku ili strah za granicu koja je u nama? – Gdje je u ovom slučaju granica našeg propitkivanja? Gdje je granica između naše humanosti i straha, gdje između naše odgovornosti i straha? – Da li učvrstiti svoje granice ili proširiti svoje vidike, učvrstiti svoju sadašnjost ili proširiti svoju budućnost?

“Šta će poštenu čoviku pasoš?”

Nastavljam glasno samog sebe propitkivati o granicama. Nije lako prijeći granicu. To najbolje znamo mi kad ljeti čekamo u dugim kolonama na graničnom prijelazu kod Neuma, a imamo osobne dokumente i građani smo ove države i ove županije. Sjetim se epizode iz filma „Prosjaci i sinovi“ kad su Šunju uhvatili kako ilegalno (bez osobnih dokumenata) prelazi granicu, sudac ga pita da gdje mu je pasoš, a Šunje onako nevino i umiljato odgovara: „Druže sudija, a šta će poštenu čoviku pasoš?“ – Nije lako kad granicu prelazi pojedinac ili manja grupa, puno je lakše kad navali masa njih, masa ljudi. Masa ne traži dopuštenje, navaljuje, ruši ograde, prelazi granice, dokida i suspendira zakone i propise… Masa prelazi našu granicu kao da je nema. Prolaze našom zemljom kao da nas nema. Na kraju krajeva, mi im nismo ni važni, jer su se oni uputili u zemlje koje imaju puno veći životni standard od našeg. Na tom putu mi im samo smetamo. Čitam: Nervoza u prihvatnom centru za migrante u Bihaću raste. Morala je intervenirati policija.”

Granica između humanosti, straha i razuma

Hrvatska je često pokazivala svoje humano lice, a gdje je ovdje granica između humanosti i straha? – Budimo sasvim realni. Koliko god ti bio human i koliko god imao razumijevanja za te ljude i za njihovu muku, običan građanin uz granicu nije spokojan, jer ipak su ti ljudi, masa njih, prešle granicu, nepozvani ušli u njihov grad, u njihov svijet i bez obzira što kažu da su samo na prolasku, unijeli su nemir i zabrinutost u živote domaćeg stanovništva. U propitkivanju granice između humanosti, moralnosti, kršćanstva i straha, nailazim i na ovakve komentare: “Istina je da 90% migranata dolaze iz zemalja gdje nema rata kao što su Pakistan i Maroko. Također, 90% migranata čine mladi muškarci bez identiteta. Treba uključiti glavu, a zatvoriti svoja srca. I granice. Razum je ispravan, a srce i emocije zavode i zasljepljuju. Razum je u pravu, srce je u krivu. A racionalno se sve lijepo vidi tko su oni, što su, kako se ponašaju, koju opasnost predstavljaju i što rade u zemljama gdje su ih pustili. ‘Ajmo jednom mi Hrvati ne biti guske. Razlikujmo između pomaganja onima koji lijepo pokucaju od onih koji provaljuju, pod okriljem noći, zahtijevaju i nasilni su …..“ Ili „Ovdje se naglasak stavlja na potpuno krivu stvar. Suština je u tome da su to ilegalni migranti, a ne izbjeglice. Uopće nije presudno što su to muslimani, već u tome da nasilno ulaze u državu. Jednako ih treba tretirati kao i kršćane koji ilegalno prelaze granicu. Ne mogu jedni u zatvor, a drugi će samo proći. Tu se ne radi o toleranciji već o dvostrukim mjerilima čega, siguran sam, nema niti u jednom zakonu jer smo pred zakonom svi jednaki.“

Naše granice i naši svjetovi

U strahu da će me se možda krivo razumjeti tražim pomoć od prijatelja Bajsića: “Svatko od nas ima neke svoje nacrte i planove, neke svoje težnje i ciljeve. Nema tu još nikakve mržnje, dokle god nam netko “izvana” ne počne “mrsiti naše krugove”, kako se potužio stari Arhimed kad mu je rimski vojnik bezobzirno stao na njegovu geometriju. Ni pas se ne ljuti ako se ne petljamo u njegov plan da sam pojede svoju kost. Kad bi svijet, stvarnost bili takvi da bi svatko imao svoj vrtić u kojem bi živio i zabavljao se, ne bi bilo problema. No upravo zato povlačimo granice i podižemo ograde, definiramo prava i kompetencije, označujemo što je moje, a što tvoje, i znamo da ne ide drugačije…” Znamo da je puno lakše biti humanist iz daljine i moralizirati “u trećem licu”, kad ti nitko ne “mrsi krugove” i ne dovodi u pitanje granice tvog malog svijeta, tvojih navika za jutro, podne i za večer.

Nije zgorega propitkivati sebe, granice svoje humanosti i svojih strahova, svoje odlučnosti i svoje slabosti; biti svjestan svojih granica, onih na kopnu, na moru i u zraku, kao i onih granica u nama kojima smo ogradili naše živote, a u njima našu kulturu, naše navike i naše običaje, našu vjeru, naše datume i naše fešte, naše svetinje, naše drage ljude i naša mala zadovoljstva .., jer kad se počnu urušavati granice ruše se i naši svijetovi… Je li nas strah za granicu? – Ako je strah u nama, to znači da su nam granice ugrožene. Ako je strah u nama je li to znači da smo se loše ogradili?

Napisao: Vatroslav Vugdelija