Ogovaranje

Ima li razlike između trača ili ogovaranja u odnosu na spletke ili intrige? I jedno  i drugo su – širenje glasina.

glasne_misli

 

Odlučio sam malo glasnije o tračevima, intrigama, glasinama – o ogovaranju. Svjestan sam da se ova tema provlačila i provlači se kroz gotove sve „Glasne misli“, ona je sveprisutna, a ja ipak čvrsto odlučio ne upasti u zamku banaliziranja u smislu – neću o traču i tračanju razmišljati „tračerski“, jer je puno bolje i vjerodostojnije dopustiti ogovaranju da se samo predstavi.

Počujmo ga: „Ne poštujem pravdu. Ubijam bez tragova. Lomim srca i upropaštavam živote. Moja podmuklost i zloba jačaju s godinama. Što me više citiraju, to mi više vjeruju. Cvjetam na svakom društvenom nivou. Moje su žrtve bespomoćne. Ne mogu se zaštititi od mene jer nemam ni imena ni lica. Doznati moje porijeklo je nemoguće. Što se više trudiš, više izmičem. Ja nemam prijatelja.  Kad ti jednom uprljam čast, ona više nikada neće biti ista. Potkopavam javne osobe. Uništavam brakove. Okončavam službe. Uništavam karijere i uzrokujem besane noći. Sijem sumnju i stvaram osjećaj krivnje. Izazivam zdravstvene probleme. Činim da nedužni ljudi plaču na svojim jastucima.“

Neutaživa ljudska potreba

Tema je nepresušna, jer se radi o neutaživoj ljudskoj potrebi da se prepriča, komentira, ocijeni, sudi, kvalificira, vrednuje, omalovaži, popljuje, slaže, izmisli… Sve te pouzdane informacije i sočne detalje  „serviramo“ uz kavu i uz čašicu druženje i razgovora. Tračevi su nezaobilazan dio ljudske komunikacije, bez njih se ne može i teško je reći kad su i kako nastali, vjerojatno neodvojivo od nastanka ljudskog govora kao takvog. Zašto tračamo, ogovaramo, širimo glasine, spletkarimo, sudjelujemo  u intrigama? Antoine de Rivarol  kaže: “Od deset osoba koje govore o nama devet nas ogovara, a često ona jedina koja nas hvali – to čini loše.” Blaise Pascal kaže:”Kad bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svijetu ne bi bilo ni četvorice prijatelja.” Još je davno Horacije rekao: “Tko kleveće nenazočnog prijatelja, zloban je.” Napoleon nastavlja: „Tko zna laskati, zna i klevetati“. I Biblija kaže u Izrekama: „Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je.“(Izreke 10:19)

Mladi par se doselio u ulicu. Slijedećeg jutra, dok su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje: „Ma vidi kako joj je prljavo rublje! Možda joj treba neki drugi prašak za pranje?“ Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao. „Kako je rublje  prljavo“ – nastavlja žena uz kavu – „Uopće ne zna prati!“ Svaki put kad bi susjeda vješala rublje, komentar bi bio isti… Mjesec dana kasnije, kad je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto, sva u čudu se obratila mužu: „Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. ‘Ko li ju je to naučio da mi je znati?“ Muž joj odgovori: „Nitko. Ja sam danas ustao ranije i oprao naše prozore.“ – Tako je to u životu: Sve ovisi o tome kako je čist prozor kroz koji gledamo. Prije nego li počnemo kritizirati i ogovarati, iznositi svoje mišljenje, možda je u redu da provjerimo kvalitetu našeg pogleda. Očistiti svoje prozore, svoje naočale, razbistriti svoj pogled, potruditi se drugoga pogledati iz puno više kutova… Ne sudi o mojim postupcima, ako ne razumiješ moje razloge.

“Granica je tanka”

Ogovarati nije isto što i razgovarati, iako se obično opravdavamo: „Pa mi nikoga ne ogovaramo, mi samo razgovaramo.“ A granica je tanka. Granica je zaista tanka pa i ne primijetimo da smo iz razgovora prešli u ogovaranje redovito i gotovo uvijek – o nekom drugom. Naš govor je i inače površan i pun suvišnih riječi. A biti predmet ogovaranja u krugu kolega na poslu nije baš zavidna situacija jer s vremenom postanete omražena osoba. No činjenica je da na svakom poslu postoje pojedinci koji potiču ogovaranje te šire glasine o drugima koje su često neistinite. Također, činjenica je i da oni koji su svjesni da “govoriti nekomu iza leđa” nije korektno ponašanje, ipak sudjeluju u takvim razgovorima i često se naslađuju tuđim problemima. Zašto je to tako? Mnogi su razlozi zbog čega jedna osoba ima potrebu pričati o drugoj. U većini slučajeva to je rezultat „obrambenog mehanizma“, pa osoba ističući tuđe nedostatke želi prekriti svoje, iznoseći tuđu nesreću sakriva svoju. Drugim riječima, osobe koje potiču ogovaranja i to redovito čine, kao da im je ogovaranje prešlo u karakter, skrivaju svoje mane, svoje nezadovoljstvo sobom i svojim životom. Odatle potreba upirati prstom u drugoga, skrenuti pozornost sa sebe ulazeći u tuđe živote… Narod zna reći: „Kad nemaju drugog posla!“ – Stara i prokušana je izreka: „Zaposli se ili će te vrag zaposlit!“ Zbog takvih je i ona narodna kletva: „Dabogda se zabavio sobom.“

Spletke i intrige

Ima li razlike između trača ili ogovaranja u odnosu na spletke ili intrige? I jedno  i drugo su – širenje glasina. Kod ovih prvih, glavna odlika je – spontanost. Glasina se samo širi, na neodoljivo pitanje “jeste čuli …?”… Ta spontana glasina koja se o nekome širi može nas zabaviti bilo kao anegdota o nečemu što se nekome dogodilo, bilo kao “pouzdane informacije” o nečijem životu koje inače nikako ne bi smjele doći do šireg kruga ljudi. U stilu „Ovo što ću ti sada reći, molim te, neka ostane među nama. Ni za živu glavu nemoj nikome govoriti!“ –  Kod intriga i spletki stvar je  drugačija – one se pokreću smišljeno i imaju cilj. Često su potpuna izmišljotina i  namjera im je nekoga ocrniti, nekome nauditi, nekome nanijeti patnju (do nezamislivih granica). Intrige i spletke mogu završiti (nažalost) i tragično za žrtve kojima su namijenjene, a u nekim svojim oblicima su skoro pa legalno sredstvo za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Pogledajmo političke kampanje, bilo čije i za bilo koje izbore, koji gotovo legaliziraju spletke i intrige kao legalno sredstvo za postizanje određenog političkog cilja. Ocrniti, lagati, izvrgnuti ruglu, širiti glasine, neistine … Tako je predsjednika Kissingera jedan iz njegova izbornog tima upozorio: „Je li znate, predsjedniče, da to što ste rekli s govornice o vašem protukandidatu nije istina?“ – „Znam,“ – odgovara Kissinger ­– „ali sam jako radoznao kako će ta laž na njega djelovati.“

“Ogovaranje je kao ruž: nalazi se na usnama svih žena.” (Giovani Guareschi) „Samo je jedna stvar gora od ogovaranja“ – kaže Oscar Wilde – „a to je ne biti ogovaran.“ Ima u ovome istine. I narod će reći da se za dobrim konjem praši. No, svakog će prosječno normalnog čovjeka zasmetati ogovaranje i tračevi o njemu, bez obzira bili oni istiniti ili ne. Svatko reagira drukčije: netko će pokušati doći „do izvora“ i popričati u 4 oka; netko će odmahnuti rukom; netko se našaliti, ali ima ljudi na koje će ti tračevi pogubno djelovati, izazvati izoliranost, strah od ljudi, sve do rušenja obitelji i tragičnih slučajeva.

Istinska vrijednost

Jedan poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako, da je u ruci držao novčanicu od 100 dolara. U prostoru, gdje je bilo nazočnih 200 slušatelja, pitao je: „Tko od vas želi ovu novčanicu?“  Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je:  „Prije nego vam dam ovu novčanicu, dopustite mi napraviti slijedeće.“ Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak. Upitao je: „Tko još uvijek želi ovu novčanicu?“ –  Ruke su još uvijek bile u zraku.

„A što ako napravimo ovo?“ –  bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio izgužvanu i uprljanu. Tko je od vas želi sada? Ruke su još uvijek bile u zraku. „Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju“ –  rekao je – „Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 100 dolara. U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, u prljavštini, o nama svašta govore i lažu; i sve to zajedno s odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nađemo. I tada mislimo da smo manje vrijedni i sebi nedragi. Međutim, neovisno o tome što se dogodilo ili što će se dogoditi s nama, nikada nećemo izgubiti svoju istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili posve uređeni, još uvijek smo neprocjenjivi… osobito za one koji nas vole.“

Etiketiranje

Ovo razmišljanje o tračanju i ogovaranju – o etiketiranju – može malo pomoći razumjeti ove svakodnevne ljudske navike i rituala. Ali, ne umišljam da će se nešto promijeniti, jer glasine nastavljaju svoje nezaustavljive i nikad prekidane krugove i spirale, i bit’ će ih dokle god je ljudi i gdje god se mi nalazili … Na samom kraju donosim misao koju sam sebi stavio kao orijentir u životu, a može pomoći i kad su ogovaranja u pitanju: Naučio sam da će ljudi zaboraviti što si rekao, zaboravit će što si napravio, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali u tvom društvu.

Napisao: Vatroslav Vugdelija