Prijateljstvo

Prijateljstvo

 

Dok sam razmišljao o prijateljstvu, napravio sam kratku reviziju vlastitog života: koliko susreta, koliko poznanstava, koliko prijatelja i kumova?! I svi ti ljudi, susreti i prijateljstva, bez obzira na njihov broj i kvalitetu, obogatila su i na neki način odredila moj život. Nitko od nas nije birao svoje roditelje, ni gdje ćemo se roditi, ni kakvi ćemo izgledati, ali jedno od rijetkih naših biranja gdje svjesno i slobodno biramo sami jest – izbor prijatelja!

Evo nas do riječi “prijatelj”! – Volim se zaustavljati na riječima. Riječi su kao i ljudi: imaju svoj nastanak, razvoj i prestanak. Mnoge su tajne u riječima (Golub), baš kao i u ljudima. Ponekad je potrebno riječi malo protresti, puhnuti u njih onako kao što se čini sa žeravicom, pa da bukne plamen. Isto je i s riječi – „prijatelj“. Hrvatska riječ „prijateljstvo“ dolazi od „prijati“, a prijatelj je onaj koji ti prija, koji je čovjeku drag.  Latinski „amicus“ – „prijatelj“ dolazi od „amare“ – „ljubiti, voljeti“. Hajdemo i malo dalje: „voljeti“ = „imati volju za nekoga“, a „ne voljeti“ = „nemati volju za nekoga“. Prijatelj ti je onaj koji ti prija, a neprijatelj je, logično, onaj koji ti ne prija. Kakogod okrenemo, prijateljstvo je jedan oblik voljenja. Psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti vele da je prijateljstvo jedna vrst duševne srodnosti, ili da je to „jedna duša u dva tijela“ za razliku od braka gdje su „dvoje – jedno tijelo“. Prijateljstvo je svakako jedna od najplemenitijih veza koja postoji – ono je povezanost, ali ne i navezanost – neki je smatraju čak najplemenitijom vezom koja postoji među ljudima.

Prijateljstvo – lijek 

Sasvim je očito, kad se govori o prijateljstvu, govori se o ljubavi. I ljubav i prijateljstvo  mogu rasti, biti manji ili veći, snažniji ili manje snažni.  Minimum voljenja drugoga je u tome da čovjek drugome ne stvara nevolje. Riječi „voljeti“ i „volja“, te „ne voljeti“ i „nevolja“ idu skupa. I prema tome, ne stvarati drugome nevolje jest ono najmanje i u voljenju i u prijateljstvu. To je ujedno i osnovni oblik ljubavi. To vrijedi i za ljubav prema drugome i za ljubav prema samome sebi. Minimum ljubavi prema samome sebi je u tome da čovjek sebi ne stvara nevolje. A ima ljudi – svi znamo – koji sebi uporno i bespotrebno stvaraju nevolje, sami sebi zagorčavaju život.  Eto, ne vole sebe! Za takve ljude se čak može reći da su nesposobni za prijateljstvo. Svatko od nas može potvrditi kako je imao ili ima lijepo iskustvo prijateljstva. Neka su prijateljstva bila intenzivnija, čvršća i dugotrajnija, a neka usputna, površna i kratkotrajna. No, kakva god bila prijateljstva, uvijek su nas obogaćivala ta prijateljska druženja. I u radosti i u tuzi – što se ono kaže – i u pjesmi i u plaču, u uspjehu i u neuspjehu, najprije se obraćamo prijateljici, prijatelju. “Prijateljstvo je najbolji lijek, ono uljepšava radost uspjeha, a dijeleći i priopćavajući neugodne stvari prijateljima, one postaju lakšima” – tako piše još u 12. st. redovnik Aelred, koji je napisao jedno od najboljih djela o prijateljstvu “De amicitia”. U povijesti čovječanstva, već od samih početaka nailazimo na razna svjedočanstva o prijateljstvu. Puno je djela, eseja, knjiga napisano o prijateljstvu (Aristotel, Ciceron, Augustin, Toma Akvinski, Montaigne.. pa i sam Isus svoje sljedbenike naziva prijateljima), puno je hvalospjeva izrečeno i ispjevano o prijateljstvu.

“Prijateljstvo je zahtjevno.”

No, isto tako svatko od nas poznaje negativnu stranu prijateljstva: pogrešan izbor prijatelja, razočarenje, izdaju, agresivnu ovisnost. Zbog toga se nerijetko bojimo imati prijatelje, jer nas strah novog razočarenja. Ali, kako razlikovati pravog od pogrešnog prijateljstva? Prijateljima nazivamo samo one kojima se ne bojimo povjeriti svoje srce! – Svjesni smo i prijateljstva „iz interesa“, ono lako propada, jer, kako stari pisac reče: „Uzmi svojemu prijatelju nadu dobitka i koristi i on će prestati biti tvoj prijatelj!“  Mudri Sirah navodi četiri osobine ljudi kojima nikako ne bismo smjeli dopustiti da postanu naši prijatelji:  „Osobe koje vrijeđaju“ – one uništavaju dobar glas i guše ljubav; „Oholice“ – uništavaju prijateljstvo, jer ne priznaju vlastite pogreške pa će uvijek drsko vrijeđati i bahato drugoga ispravljati; „Otkrivanje tajni“ – prijatelj ne može biti onaj koji olako odaje tajne, „… jer nema ništa odvratnije i ništa prokletije od odavanja tajni svoga prijatelja“; „Potajno napadanje i klevetanje“ – osobe koje podlo napadaju druge i kleveću ih nisu sposobne za prijateljstvo i treba ih se čuvati, jer će se tako ponašati i prema svom prijatelju. Poslije svega ovoga, ruku na srce, možemo su upitati – pa ima li itko tko može biti prijatelj, tko je tako idealan i bez ovih nabrojenih mana? – Prijateljstvo je zahtjevno. Pravo prijateljstvo. Čovjek ne može imati puno pravih prijatelja. Moramo razlikovati: netko svakoga naziva prijateljem, čak i onoga koga prvi put susretne i vidi, no jasno je da tu nije riječ o pravom prijateljstvu. Phil Bosmans kaže da  „ljudi moraju postati prijatelji, i to pravi prijatelji. Prijatelj je netko tko neko vrijeme hoće ići zajedno istim putem. Nisam više sam. Prijatelji ne gledaju toliko na sebe, oni su skupa zagledani u istome smjeru. Pravi prijatelji se uzajamno ne vežu lancem. To bi bila smrt prijateljstva. Prijatelji jedan drugoga ostavljaju slobodnim.“ – Ja dodajem da ima ljudi s kojima nikako ne uspijevam dorasti do sebe, a ima ljudi, nazivam ih prijateljima, koji mi pomažu da sebe nadrastem.

Prijateljstva koja prestaju bez razloga

Sve je to lijepo, ali ovdje ću spomenuti i ona mučna prijateljstva, bivša, koja su ostala samo u tragovima. Metković je mali grad pa se znamo sresti na ulici s bivšim prijateljem ili prijateljicom. Što reći? Pozdraviti ili ne? Prijeći na drugu stranu ulice i praviti se da je ne vidiš, ili progovoriti nekoliko uobičajenih rečenica: kako si, što radiš, kako djeca, ‘ajde bilo bi dobro da se nekad nađemo … iako znamo da do tog susreta neće doći. – Jesu li ta naša prijateljstva bila lažna? Jesmo li pogriješili kod izbora prijatelja? Lako je razumjeti kad prijatelj izda prijateljstvo. Razočarenje je razumljivo poslije teških riječi i svađa, jer te riječi još odzvanjaju u nama i sve nas više razdvajaju. Ali, što s prijateljstvima koja su prestala bez nekog velikog razloga? Tako smo lijepo prijateljevali, a onda se razišli neprimjetno i bez nekog posebnog razloga. I ne možemo naći krivca ni na jednoj strani. Jesu li to bila lažna prijateljstva? Ignace Lepp, u knjizi «Psihologija prijateljstva» u svezi s ovim kaže: „Nije moguće ustvrditi da su sva prijateljstva koja iz bilo kojeg razloga nisu uspjela, ili su prestala, bila lažna prijateljstva. Ovdje, kao i drugdje, ne smijemo zaboraviti da je sve ljudsko više ili manje krhko i lomljivo. Razvoj jednog i drugog prijatelja podvrgnut je utjecaju sasvim različitih životnih uvjeta i odnosa pa se zna dogoditi da se toliko otuđe da više nisu kadri nastaviti razgovor.“  U takvim slučajevima on savjetuje: „Najrazboritije je ništa ne poduzimati silom, a od umrlog prijateljstva sačuvati bar ugodno sjećanje. Što se pak tiče nekadašnjeg prijatelja, ne treba se na nj ljutiti, već učiniti sve što možemo da bismo ga zadržali kao dobrog druga“.

Jedna duša u dva tijela

Mogli bismo još puno o prijateljstvu jer je tema životna i neiscrpna. A meni upravo dođe slika poslije malonogometne utakmice: zajednička večera, pjesma „Tri ribe, dva kumpira“, vino ne spominjem, nasmijana lica prijatelja, ruke u zraku, a duša puna … i to se ne zaboravlja! Eto, to može biti i za početak i za kraj. Umjesto zaključka možemo samo napomenuti da prijateljstvo ne smijemo banalizirati, ali isto tako ne smijemo o prijateljstvu imati neku nadljudsku predodžbu. Postoje prijatelji, veća i manja prijateljstva, lažna, propala, umrla, ali sjećajmo se onog lijepog iz prijateljstva i na tome gradimo nova. Zato ponavljam već rečeno kao orijentir za sadašnja i buduća prijateljstva:  Prijatelji su jedna duša u dva tijela. Prijatelji ne gledaju na sebe, oni su skupa zagledani u istom pravcu.

Napisao: Vatroslav Vugdelija