Kako živimo?

Dijete najbolje nauči što je život, što ljubav i kako je to kad si sretan. Poslije, odrastajući sve teže razumijemo život, sve zakompliciramo, natrpamo u svoje živote svega i svačega, svega i svakoga. I drugi nam u život natrpaju svega.

Glasne misli

 

Nedavno sam se vratio s kratkog (zasluženog) odmora, ali to je bilo samo umaranje na drugačiji način. Nisam se daleko odmakao, ostao sam u istoj županiji, ali u toj novoj sredini novi su ljudi, novi susreti, druženja, komunikacija, novi životni problemi, nove situacije … Tek toliko da se malo odmorim od „stare sredine“ i stare svakodnevice, starih moranja i starih nadanja … A zapravo, sve je to slično ili gotovo isto, i staro i novo, i tamo i ovamo, jer kako pjeva Kišević: „Zemlja je svuda zemlja i ako se po zemlji sudi, onda bi i ljudi svuda trebali biti – ljudi.“ I jesu – ljudi su svuda ljudi – žive živote sa svojim radostima i žalostima, sa svojim brigama i mukama, sa svojim razočaranjima i sa svojim očekivanjima…

Susrela se dvojica prijatelja: „’Ej, Bog! Kako si? Što radiš?“, a ovaj odgovara: „Živim.“ Odgovor neočekivan „Živim.“, pa dobro, živiš, ali zar to nije razumljivo samo po sebi da živiš jer te vidim živog ispred sebe?! – Jedna psihologinja je predložila da umjesto upita „Kako si?“ u susretima drugoga pitamo: „Kako razmišljaš?“ Opet nekakav neobičan upit jer nismo naviknuti, a ja mislim da je sasvim dovoljno pitanje: „Kako živiš?“

Mudrost

Počela je nova školska godina, djeca su nam opet „nagrnula“ u školske klupe, učitelji i profesori spremni s novim pravilnicima, a roditelji puni očekivanja. Kreće „borba za ocjene“, da se poslije možeš upisati na željeni fakultet, koji će ti onda pomoći u pronalasku bolje plaćenog posla, koji će ti onda omogućiti lagodniji i kvalitetniji život … Svi se brinemo da nam djeca steknu što više znanja i drugih vještina, da ih na taj način „osiguramo“ za život, a nekako ostane „po strani“ briga i nastojanje kako dijete naučiti živjeti. Pa što treba dijete učiti životu? Nema se tu što učiti, jer se to podrazumijeva, to se zna i to dođe samo od sebe … Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se ne snalaze i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju, odustanu od svega i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako razumljivo samo po sebi da znamo kako živjeti život. Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti lud – jer znanje i pamet ne čine mudraca. Za biti mudar, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. – Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali svu matematiku i filozofiju, svu anatomiju i astrologiju ovog svijeta i govorili šesnaest stranih jezika.

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe sveučilišni profesor i onako uzdignute glave stupi na splav. „Na drugu obalu, molim.“ – reče splavaru. Otisnuše se od kraja i zaplove preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara: „Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?“ Splavar ga pogleda sa izrazom u očima „je li ovaj normalan“ i reče prijateljski: „Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“, a profesor će ponosno, „Zar nisi nikada učio jezika u školi?” – „Nisam“, odgovori splavar. „Tada si pola svog života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može.” – reče učitelj s uzdignutim kažiprstom. Splavar je šutio. Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i jaka kiša. Nato se splavar nagnu k profesoru i upita ga: „Plivati ti znadijaše?” – „Ne, ne znam plivati!”, sav u strahu će profesor. „E, moj veleučeni gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

„Puno je gore živjeti nesretan, nego umrijeti nesretan“

Pjesma Tedija Spalata „Živote, živote“ odlično se uklapa u našu temu kojoj sam naknadno napisao naslov – Kako živimo? – U pjesmi kaže: „Ni za jubav, ni za sriću ne triba mi palit sviću, mene srića nije jubila…“, a nekidan vozeći se u autu žena mi s mobitela čita intervju našeg Rafe Dropulića, pjevača iz Ploča, i ja zapamtio samo jednu njegovu rečenicu. Pričao je o svojoj glazbenoj karijeri, uspjesima i neuspjesima (a što je to uspjeh?), a najviše o duhovnosti i vjeri, o obitelji, o životu, smislu, o sreći koju je našao u vjeri … Rekao je da je sada sretan čovjek i onda dodao još jednu rečenicu koja me potakla na razmišljanje: „Znaš, ja sam ti sve do nedavno živio u strahu da ću umrijeti nesretan!“ – Gledajući „prosječnim očima“ Rafo je izgledao kao netko tko uspijeva u životu, tko ima dobre izglede uspjeti, poznat, talentiran, život pred njim, a on priznaje da je živio u strahu da će umrijeti nesretan?! – Puno ljudi živi nesretno. Naizgled sve štima, nečiji životi izazivaju čak i zavist okoline „Eh, da je meni kao njemu?! E da sam ja njezine sreće!“, a ti ljudi možda ne žive sretno. Razmišljao sam o Rafinim riječima i složio se sa samim sobom da je puno gore živjeti nesretan, nego umrijeti nesretan. Pa, kako to živimo i kako trebamo živjeti?

Razumjeti život

Anthony De Mello donosi zanimljivu priču: Učitelj je pozdravio napredak tehnologije, ali je duboko bio svjestan i njezinih ograničenja. Kad ga je neki industrijalac upitao koje je njegovo zanimanje, odgovorio je: „Ja sam zaposlen u industriji ljudi.“ – „A što bi to bilo, molim vas?“ reče industrijalac. – „Uzmi samoga sebe“, odvrati učitelj. „Tvoji napori i tvoj rad proizvode bolje predmete, a moji proizvode bolje ljude.“ Kasnije je rekao učenicima: „Svrha je života da se osobe razvijaju. Danas, čini se, ljudi su najvećim dijelom zaokupljeni kako usavršavati predmete, a ne ljude.“ –  Roberto Begnini, poznati talijanski glumac/komičar sjeća se kako mu je majka kao djetetu često govorila: „Roberto, sada dok si dijete moraš naučiti razumjeti život (capire le cose, capire la vita), jer što budeš više rastao, sve manje ćeš razumjeti život.“ – Kad malo razmisliš – to je istina. Dijete najbolje nauči što je život, što ljubav i kako je to kad si sretan. Poslije, odrastajući sve teže razumijemo život, sve zakompliciramo, natrpamo u svoje živote svega i svačega, svega i svakoga. I drugi nam u život natrpaju svega. Arsen Dedić je zgodno rekao: „Toliko toga su mi nabacali u moj život, da u njemu više nije bilo mjesta za mene.“ – Onda lako zaključimo da smo nezadovoljni životom, da smo – zapravo – nesretni …

Poštovani čitatelji, kad kažem „Poštovani čitatelji!“, znači da idem kraju ovih misli, što je u ovom slučaju dobro jer mogu samo zakomplicirati. Pa, kako živimo? Jesmo li sretni? Tedi Spalato u pjesmi priznaje: „Mene sreća nije jubila“, no ipak pjesmu završava „Ali ova duša znade da još uvik ima nade, da bi zadnju uru živija.“ Ne treba živjeti samo zadnju uru, niti kao naš Rafo koji je živio u strahu da će umrijeti nesretan, već početi odmah živjeti kako valja. A kako to? – Bez straha. Pitali učitelja „Što je ljubav?“ – „Potpuna odsutnost straha“, reče učitelj. „A čega se bojimo?“ – „Ljubavi“, odgovori učitelj. – „Kako živjeti?“, odgovor nije jednostavan i nije isti za svakoga, ali nećemo pogriješiti gledajući djecu i učeći od njih kako voljeti i kako biti sretan. Djeca to znaju bolje od nas, mi odrasli samo kompliciramo…

Napisao: Vatroslav Vugdelija