Tiho domoljublje

“Potrebno nam je isticanje domoljublja, ne samo glasnim riječima već radom i zalaganjem. To je ono tiho domoljublje koje nije samo sebi svrha, već je u službi svih nas, našeg društva u cjelini."

“Nikad se ne okreći unatrag – tamo se više ništa ne može promijeniti.” – Dobro, neću se okretati unatrag, iako se ne možemo tek tako lako riješiti onoga što je bilo, jer je naša prošlost, kakva god ona bila, sastavni dio nas, dio našeg identiteta. Okrećem se sadašnjosti i onome što je neposredno ispred nas s namjerom da ove Misli budu korisne i aktualne.

Ispred nas su dva državna praznika: Dan antifašističke borbe, 22. Lipnja, i Dan državnosti, 25. lipnja. Ti dani su ispred nas, a ako se ipak okrenem unatrag, vidjet ću da sam u više navrata obrađivao teme kao što su antifašizam, domovina, država, domoljublje i čini mi se kako se tu više nema što nova reći.

Državni praznici okićeni navijačkim detaljima

A opet, ako se okrenem tek malo unatrag, vidim da sam još pod dojmom pobjede Hrvatske nad Nigerijom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, da živim s tim osjećajem i da s nestrpljenjem čekam utakmice s Argentinom i s Islandom. – Utakmicu s Nigerijom pratilo je na televiziji  – kažu – milijun i 700 tisuća gledatelja. Na stadionu u Rusiji bilo je 14 tisuća naših navijača, lijepo ih je bilo vidjeti u našim prekrasnim crveno-bijelim kockastim dresovima, s pjesmom i osmijehom na licu, došli su sa svih krajeva svijeta, razdragani i opijeni ponosom i pobjedom. Utakmice hrvatske reprezentacije prate se tradicionalno na trgovima, na terasama, u kafićima, u susjedstvu, s prijateljima … Sve je okićeno hrvatskim zastavama, hrvatskim grbovima, svatko na sebi ima neki hrvatski navijački detalj (i meni je žena u Lidlu kupila navijačku majicu) i s ovakvim osjećajem ispred nas “stoje” i čekaju nas dva državna praznika.

I baš mi je drago što su ova dva državna praznika, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, stavljena i što stoje jedan uz drugoga. Najprije se sjetimo antifašističke borbe, “okrenemo 70-ak godina unatrag” i izrazimo zahvalnost svima koji su se borili i pobijedili fašizam i nacizam, to veliko zlo koje je samo nesreću donijelo svijetu, našem narodu, našoj domovini, a onda se tri dana poslije sjetimo 1991. godine i borbe za hrvatsku samostalnost, za državnost i izrazimo zahvalnost svima koji su se borili i žrtvovali da danas imamo svoju Hrvatsku.

„Ispraviti“ pogled na prošlost

Često čujemo savjete da ostavimo prošlost iza sebe i okrenemo se budućnosti, jer se u prošlosti više ništa ne može promijeniti. Točno, prošlost ne možemo ispraviti, ali možemo “ispraviti” svoj pogled na prošlost, ispraviti laži, prihvatiti istinu pa bez mržnje i želje za osvetom okrenuti se budućnosti – zajedno “u jedinoj nam domovini Hrvatskoj”. – Kakav nam je pogled na period od 1945. do 1991. godine? – Netko će mi reći da sam dosadan, ali “bacimo” pogled na to vrijeme komunističke vladavine iz sadašnjeg trenutka gledanja utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji?! Za samo nekoliko kvadratića hrvatskog grba pokrenuo bi se prije cijeli represivni aparat, za nekoliko stihova domoljubne pjesme zatvaralo bi se studente, ispitivalo, mučilo i šikaniralo… Sve je bilo uključeno u zatiranje svakog nacionalnog i domoljubnog osjećaja i svaki i najmanji znak, simbol iskazivanja nacionalnog osjećaja bio je protumačen kao najveće zlo, kao nacionalizam i šovinizam. – Dobro je da ova dva državna praznika stoje jedan uz drugoga, prošlost ne možemo promijeniti (ljudi se teško mijenjaju, mišljenja također), ali je li dovoljno pogledati hrvatske navijače na utakmici u Rusiji, hrvatske građane po trgovima i na ulicama s navijačkim rekvizitima, s neizostavnim hrvatskim zastavama, grbovima, crveno bijelim kockicama, poslušati navijačke nacionalne pjesme pune domovine i ponosa – je li samo to dovoljno da barem malo promijenim svoj pogled na prošlost i da kažemo kako taj period od 1945. do 1991. nije bio antifašistički, već antihrvatski i antidomoljubni. Eto, neću se više okretati unatrag, jer nisam siguran da mogu išta promijeniti.

Tiho domoljublje

Uoči Dana državnosti, Predsjednica Republike Hrvatske podijelila je brojna odlikovanja znanstvenicima, kulturnim i zdravstvenim djelatnicima, sportašima i gospodarstvenicima za njihov doprinos promicanju humanosti i društvenih vrijednosti. Spomenuvši umjetnike i djelatnike u kulturi kao nositelje ukupnih društvenih i duhovnih vrijednosti, gospodarstvenike i turističke djelatnike, požrtvovnost ljudi koji rade u službama spašavanja i zbrinjavanja, te odavši priznanje onima koji rade na razminiranju Hrvatske, predsjednica je istaknula da “naša domovina ima izvanredne ljude, čiji vrijedan rad često nije poznat u javnosti”. Osvrnula se i na pojedince i ustanove koji vode brigu o najranjivijim skupinama, djeci i bolesnicima, osobama s posebnim potrebama, kao i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nije zaboravila ni sportaše za koje je kazala da su veleposlanici koji nas predstavljaju kao zemlju sporta i kojima se jednako ponose Hrvati u domovini i izvan nje. Zahvalila je svima koji rade na očuvanju identiteta hrvatskog naroda u različitim okolnostima i mogućnostima. “Potrebno nam je isticanje domoljublja, ne samo glasnim riječima već radom i zalaganjem. To je ono tiho domoljublje koje nije samo sebi svrha, već je u službi svih nas, našeg društva u cjelini. Svatko na svoj način i u svome djelokrugu treba pridonijeti razvoju svoje domovine.“ – Ovaj izraz „tiho domoljublje“ bio mi je direktna inspiracija za ove Misli. Osobno više ne mogu podnijeti vječito iste stereotipe podmetanja domoljublja pod fašizam, da su domoljubi bučni, sirovi, nepismeni i kradljivci, da su najveće zlo ovog društva… Domoljublje ili patriotizam (iz starogrčkog πατρίς; patris, otac; lat. patria, domovina) označava emocionalnu privrženost svojoj zemlji. To što neki kompromitiraju taj pojam svojim ponašanjem, ne znači da je taj pojam sam po sebi negativan i da je domoljublje nešto loše. Domoljub je onaj koji voli svoju zemlju i svojim djelovanjem nastoji pridonijeti njenom boljitku.

Postoji li domoljublje bez skromnosti?

Nađu ti se jednom neki mudraci, pa stanu govoriti o tome koje su ljudske osobine ponajbolje. Prvi reče da je najveća ljudska osobina hrabrost i da hrabre sreća prati. Drugi, opet, da je najbolja ljudska osobina biti dobar. Da se samo dobrom zlo može pobijediti. Treći reče da je najbolja ljudska osobina težnja za ljepotom, da je ljepota nešto najuzvišenije. Četvrti reče da je najbolja ljudska osobina prijateljstvo, a peti reče da nije prijateljstvo nego drugarstvo. Šesti, opet, reče da je najbolja i najpoželjnija ljudska osobina junaštvo. Sedmi reče da je najbolja ljudska osobina darežljivost. Osmi da je to poštenje. Deveti da je to ljubav. Da je ljubav nenadmašna ljudska vrlina, jer ljubav prožima sve: i biljke i životinje i sav ljudski rod. Deseti reče da je za njega domoljublje najbolja čovjekova osobina. Jedanaesti, opet, poteže čast i ponos, pa to dvoje stane u zvijezde okivati. Dvanaesti reče da sve spomenute osobine zaslužuju svaku hvalu i podršku, ali da je za njega najvrjednija ljudska osobina – vedra narav. A trinaesti među njima bio nekakav starac, te on reče da je za njega najvrjednija ljudska osobina – skromnost.  „Šta bi to k’o bila skromnost?“ upitaše ga. A starac će tiho: „Skromnost je znati gdje ti je mjesto, jer jedan pored drugog mogu stajati i car i prosjak, pa da obojicu resi ista vrlina.“ – Nema domoljublja bez skromnosti. Biti skroman znači imati realan pogled na sebe. Biti svjestan da su sve vrline i prednosti koje imamo, darovi koji su nam dani na izgradnju sebe i svoje okoline, društva i domovine. Skromnost je stanje srca. Skromnost čini osobu dostojanstvenom, jer se ona ne uzdiže na visine koje joj realno ne pripadaju. Skroman čovjek se ne hvali, umjeren je u svojim zahtjevima i ponašanju, jednostavan je i običan. Skroman čovjek je domoljub koji ne mora toga ni biti svjestan.

Tišina kao nevidljiva snaga

Znam da je i nezahvalno ovako govoriti o domoljublju, jer te svatko može dočekati iz svoga kuta sa svojim mišljenjem, sa svojim razlozima, sa svojim iskustvom, sa svojom prošlosti i sa svojim bijesom… Netko je tako u svom komentaru popljuvao Hrvatsku i sve u njoj i na kraju upitao „Što je to domoljublje?“ i odmah dobio duhoviti odgovor: „To ti je ono što ti gajiš prema jednoj drugoj državi.“ – Pobornik sam „tihog domoljublja“, jer čim netko žestoko viče da ga se čuje, čim netko žestoko moli da ga se vidi, odmah znam da tu nešto ne štima… Istina nije nikada bučna (pa i Bog se objavio proroku u tihom povjetarcu). Uvijek je bilo i bit će ljudi koji svojim radom i svojim djelima pokazuju koliko ljube svoj dom, to su tihi domoljubi i oni nose domovinu; ima ih u svim mjestima, u svim zvanjima, i oni su „tiha većina tihih domoljuba“; to je ta naša nevidljiva snaga od znanstvenika, doktora, studenata  i vojnika, do seljaka i radnika, medicinskih sestara i njegovateljica koji su uz stare, bolesne i nemoćne … „Tihi domoljubi“ to su svi oni, to smo svi mi, kojima je domoljublje u srcu, u svijesti pripadnosti domu i narodu, u odgovornosti, u toleranciji i uvažavanju, u solidarnosti i gostoprimstvu, u uljudnosti i u skromnosti, ali i u ponosu, i u želji i nastojanju da pridonosiš da tvoj dom, tvoja domovina, tvoja država napreduje u dobru, u blagostanju i u pravednosti. – Da, pobornik sam tihog domoljublja, osim kad igra hrvatska reprezentacija. Evo sada s Argentinom i s Islandom neka  bude „glasno domoljublje“, grlato i ponosno pa sve tako do finala.

Napisao: Vatroslav Vugdelija