„Dobro ti jutro, mali!“

Naš život je onakav kakvim ga naše misli učine.“ – davno je rekao Marko Aurelije i nastavio: „Kad se probudite ujutro, razmislite o tome kako je dragocjena povlastica bit živ – disati, misliti, uživati, voljeti.“

glasne_misli

 

„Naš život je onakav kakvim ga naše misli učine.“ – davno je rekao Marko Aurelije i nastavio: „Kad se probudite ujutro, razmislite o tome kako je dragocjena povlastica bit živ – disati, misliti, uživati, voljeti.“ – Kad se probudimo ujutro, vjerujem da svatko od nas pogleda sebe u zrcalu; dok se umivamo, brijemo, peremo zube, šminkamo, sušimo kosu, češljamo se i popravljamo frizuru, isključivo o nama ovisi koga ćemo vidjeti u tom zrcalu.

Možeš ugledati sebe neobrijanog, raščupane kose, nenaspavanog i sebi takvom namignuti, nasmiješiti se i reći: „Dobro ti jutro, mali!“, popraviš što se popraviti dade i vedra čela u novi dan. A možeš, što opet samo o tebi ovisi, možeš sebe uopće ne primijetiti u zrcalu, ne htjeti se vidjeti, a ako ti pogled ipak na trenutak pobjegne na sav taj mamurluk i podočnjake, odmah krene spontana reakcija: „Ajme, vidi me na što sličim?! Katastrofa! Kako ću ovakav/ovakva među ljude?! Strašno! Ne znam ni što ću obući, kad mi je sve bezveze!“ – I naravno, već si jutrom bezvoljan i malodušan, ništa ti se ne da i jedva čekaš da ovaj dan završi, a još ni počeo nije.

Malodušnost

Uvuče se nekada već samim ustajanjem nekakva malodušnost u čovjeka, a da i ne znaš odakle dolazi, koji joj je uzrok. „Malodušnost“ – sama riječ kaže da ti nedostaje duše, tj. da u tom trenutku imaš „malo duše“ pa te nema što ni držati niti pokretati. Malodušnosti mogu biti veće ili manje, mogu biti osobne ili kolektivne, očekivane ili neočekivane; malodušnost uslijed teške bolesti je očekivana i razumljiva, ali zna biti i neočekivana kada te nečije bezobzirno ponašanje pogodi i učini malodušnim, jer si mislio da si snažniji i otporniji na takve situacije, a onda vidiš da nisi pa si ljut na sebe. Malodušnost je razumljiva kad si stalno u financijskim problemima, mučiš se, radiš, a „nikako na zelenu granu“; očekivana je i malodušnost zbog nekog velikog duga, zbog osjećaja krivnje ili srama; starenje ponekad izaziva malodušnost; promjene na tijelu od mladenaštva prema „zrelijoj dobi“ znaju i muškarca i ženu učiniti malodušnima, jer nismo više kao prije zadovoljni svojim izgledom, prije je to puno bolje izgledalo. Malodušnost zna iscrpiti snagu te nas tako učiniti slabima i ranjivima, bez želje da više išta poduzimamo, već se samo prepustimo pa „neka nas voda nosi“. Sumorno raspoloženje i malodušnost mogu čovjeka navesti na negativno razmišljanje, a onda – kako kaže Aurelije „naš život je onakav kakvim ga naše misli učine“, sumoran i s malo duše.

„Lako se prešlo preko 45 godina komunističkog jednoumlja“

Prije par dana bio sam prvi put na Brijunima u našem nacionalnom parku, uživao u prirodnim ljepotama i bio ponosan na našu hrvatsku baštinu. U programu obilaska vidjeli smo i spomen kuću druga Tita, vidjeli njegovu skupu limuzinu, slona, papigu, preparirane životinje, slike druga Tita s državnicima i poznatim glumcima iz onog vremena, pročitao nekoliko poznatih parola o „bratstvu i jedinstvu“ i nesvrstanima… Na izlasku iz te kuće uvukla se u mene neka malodušnost, nisu pomogli ni prekrasni prizori našeg nacionalnog parka. Istog dana u tom istarskom gradu, slučajno sam sreo prijatelja Marka. Nismo se vidjeli dugih 20-ak godina, dobro smo se ispričali, o obitelji, o djeci, evocirali uspomene. Reče da je i predsjednik Hrvatskog saveza političkih zatvorenika, da je prošle godine u ovo vrijeme bio u „Bujici“ u koju su bez njegova znanja doveli čovjeka koji ga je strpao u zatvor na četiri godine, prije toga ga ispitivao, vezao za radijator, prislanjao pištolj na sljepoočnicu, jer je kao student u studenskom domu, između ostaloga pjevao pjesmu „Marjane, Marjane“ i umjesto imena druga Tita, on je pjevao „Ime Isusovo“ i spominjao „Zrinski Frankopane“. – Kad sam se vratio u Metković, pogledao sam tu emisiju i sučeljavanje prijatelja Marka s čovjekom iz Udbe koji ga je maltretirao i strpao u zatvor, a sada je taj udbaš profesor na Fakultetu političkih znanosti!? – Poslije te emisije zaista sam se jadno osjećao, malodušnost je možda i preslaba riječ za taj osjećaj. Poslije Drugog svjetskog rata, iz kojeg nam ne daju izići, lako se prešlo preko 45 godina komunističkog jednoumlja i „borbe protiv unutarnjeg neprijatelja našeg naroda i narodnosti“ – U tom razdoblju u zatvorima u Hrvatskoj bilo je više od 130 000 političkih zatvorenika (tzv. unutarnjih neprijatelja), čitaj – ljudi koji su voljeli Hrvatsku. Koje su torture prolazili, neki su od posljedica i umrli, psihički uništeni, najljepše godine života proveli po zatvorima, obitelji i rodbina također pod nadzorom i represijom. Voditelj reče kako su njih dvojica predstavnici dvije Hrvatske, a prijatelj Marko odmah upada: „To nije istina! Ja sam predstavnik svih onih koji su željeli Hrvatsku i koji je vole, a ovaj ovdje je predstavnik Jugoslavije i svih onih koji su sve učinili da Hrvatske ne bude i koji je i dan danas mrze!“ – Emisija je bila mučna, „nabijena“ emocijama, a na kraju je Marko rekao žalosnu istinu: „Naši mladi odlaze vani, cijele mlade obitelji sele iz Hrvatske, a ovaj, ovakav čovjek, koji ne voli Hrvatsku, koji je činio zlodjela meni i stotinama drugih, ovaj zločinac je profesor na fakultetu?! Zamislite, on predaje našoj djeci, našim studentima!?“

Osobna i kolektivna malodušnost

Kako je čovjek i individua i društveno biće, tako ima malodušnosti koje su i osobne i kolektivne, društvene, nacionalne; tu spada i sve ovo s prijateljem Markom, ali tu spadaju i malodušnosti i pojedinca i društva kada tražiš posao, a nikako ga naći; kada te prevare pa se osjećaš jadno; kada provedeš tolike godine u braku, a na duši se nataložilo toliko nezadovoljstva, kada trošimo toliko snage u međusobnim prepucavanjima i nadmudrivanjima, a nikako krenuti naprijed … Previše je malodušnosti u nama i oko nas, i velike i male, i osobne i kolektivne. Ne znam u koju malodušnost smjestiti događaj iz istarskog gradića Vodnjana? – U obilasku znamenitosti po Istri svratili smo u Vodnjan, gradićem dominira veliki zvonik i crkve sv. Blaža, ispred ulaza za stolom neki mladić, htjedosmo ući, a on nas upozorava da moramo platiti ulaznicu (15 kuna po osobi), pogledali smo se u nevjerici, ja sam mislio da se čovjek šali, ali ne. Na pitanje zašto naplaćuje ulazak u crkvu, odgovara da u crkvi ima 370 relikvija 250 različitih svetaca. Rekao sam kako me to ne zanima (uostalom, imam svoje mišljenje o tome što se njemu sigurno ne bi svidjelo), ali mi samo želimo ući na 5 minuta i pomoliti se, tu smo u prolazu, „putnici i pridošlice“ s juga Hrvatske, ali ništa. Došao je i stariji gospodin i on nas uvjerava kako su unutra svjetski poznate relikvije, kako se tu događaju i čuda, ali da moramo platiti. Ostao sam zatečen, nisam mogao vjerovati, od svih čuda u Vodnjanu za mene je najveće čudo bilo što nas nisu pustili u crkvu da se pomolimo. Kad iznova počnem razmišljati, malodušnost mi je za ovo preslaba riječ pa bila ona osobna ili kolektivna.

Podrezati krila

U potrazi za poslom jedan slikar dođe u manje mjesto. Među onima koji su željeli da ih slikar naslika bio je i mjesni pijanac. Premda je bio prljav, neobrijan i poderan, sjedio je dostojanstveno pred slikarom. Umjetnik je radio nešto duže nego što je to bilo uobičajeno. Tada ustade i pokaza pijancu sliku. „To nisam ja“, reče mu pijanac ugledavši urednog i lijepo odjevenog muškarca na slici. No umjetnik, koji je vidio unutarnju ljepotu ispod pijančeve zapuštene vanjštine, odgovori mu: „Nisi, ali možeš postati.“

Malodušnost, još kad se zareda jedna za drugom, zna čovjeku iscrpiti snagu pa onda čovjek iz straha ili iz neznanja sam sebi „podreže krila“: zatvaramo se u sebe, kao da sami sebe stavljamo u kaznu, ugušimo svoj glas, sputamo svoje ideje, odustanemo od pokušaja, „dignemo ruke od svega“ jer ionako ne možemo ništa promijeniti. Stvarnost prolazi a mi samo gledamo uvjereni kako nemamo više snage za iskorak („Ne da mi se!“). Radimo mi sve što treba, odrađujemo život, ali više nema nikakve slasti, niti nekog posebnog smisla. Malodušnost kad obuzme čovjeka uništava ga polako kao povijuša, utječe na njegov fizički ali i na duhovni život. Iako malodušnosti vidimo na svakom koraku, i kod sebe i kod drugih, iako biti malodušan ima i svoje prednosti, jer možeš kritizirati, reći da si nemoćan išta učiniti, da ti nisi ni odgovoran, ni kriv, ipak se malodušnostima moramo oduprijeti. – Jean Paul Sartre ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Osobno me oduševio odgovor prijatelja Marka u „Bujici“; bez obzira na sve nepravde koje je doživio i koje vidi danas, on ne da govoriti protiv Hrvatske. „Imamo Hrvatsku koju smo toliko željeli i sanjali“ – kaže – „nisam zadovoljan kako sada izgleda, ali mi smo ti koji je moramo urediti na zadovoljstvo svih njezinih građana.“ – Mogao sam osobno ostati s malodušnošću iz Vodnjana i reći kako su svi u crkvi takvi, kako nitko ne valja, kako u inat neću više ići u crkvu …, a onda sinoć u našem Metkoviću rijeka ljudi ide na Dubravicu u svetište sv. Ante; obitelji s djecom, mladi i stariji, molitva i pjesma … Mogao bih još puno nabrajati o situacijama i ljudima, o sebi samome, što bi me moglo učiniti malodušnim, eto i jutros sam namjerno pogledao sebe u zrcalu i – budimo realni – vidio puno razloga za malodušnost, ali sam se onome u zrcalu nasmiješio, namignuo i rekao: „Dobro ti jutro, mali!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija