„Peglači“

„Najteže je slušati čovjeka koji nema dovoljno duše da bi govorio, niti dovoljno pameti da bi šutio.“ – kaže nam Konfucije, a ja nastavljam za sebe: „Pa se ti misli hoćeš li glasno misliti?!“

glasne_misli

 

„Najteže je slušati čovjeka koji nema dovoljno duše da bi govorio, niti dovoljno pameti da bi šutio.“ – kaže nam Konfucije, a ja nastavljam za sebe: „Pa se ti misli hoćeš li glasno misliti?!“ – Možda bi bilo pametnije dobro zašutjeti jer temu ovih Misli – priznajem – nisam dobro razbistrio.

Našao sam se u jednom malo širem društvu, uloga mi je bila više promatračka; razgovaralo se o svemu i svačemu, a onda se razvila žestoka rasprava o nekom čovjeku, koji nije bio tu. Najglasniji među nama je odmah dao dijagnozu: „On nije dobar čovjek i gotovo! Ja imam s njim gadno iskustvo gdje se on pokazao nečovjek!“ – Ubacuje se drugi i mirnijim tonom tvrdi kako on ima s tim dotičnim čovjekom jako dobro iskustvo, gdje se pokazao kao vrlo dobar i korektan čovjek i počne iznositi neke situacije iz kojih je bilo očito kako se radi u najmanju ruku o korektnom čovjeku. Ali, prekida ga onaj najglasniji skoro vičući: „On za mene nije dobar čovjek i gotova priča, a ti govori što god hoćeš!“ – Ovdje se sjetih jedne zgodne izreke: „On je čvrsto uvjeren u svoje stavove. Nemojte ga zbunjivati činjenicama!“ – A iz moje komotne pozicije promatrača zbunjuje činjenica kako je taj najglasniji u društvu poznat po tome da začas plane, često je u svađama, čak ne priča ni s najbližima iz svoje obitelji; zbunjuje činjenica kako oni koji oko sebe siju nemir, koji se loše ponašaju i drugima čine zlo, i to je svima očito, kako i oni procjenjuju tko je dobar a tko nije? – Koja su to mjerila i koji kriteriji po kojima procjenjujemo jedni druge?

Subjektivnost

Gotovo uvijek smo subjektivni, polazimo od sebe i ne možemo pobjeći od sebe, imamo svoja mjerila. Tko je dobar i kad nam je netko dobar? Kad se ponaša kako mi očekujemo, kad nam je to u interesu, kad je netko moj, naš, pripada nama i našoj strani, pobornik je neke naše zajedničke ideje … Sve dok je takav, taj netko je dobar, čim malo iskoči iz zadanog okvira očekivanja, odmah nas razočara i postane nedobar, tj. loš. – Gotovo uvijek smo subjektivni i kad je za nekoga činjenično očito da se ne ponaša dobro, netko zna reći: „On je prema meni dobar!“ Tako je jedna djevojka bila u kafiću s mladićem koji joj se sviđao pa priča poslije prijateljici:“Prema meni je bio zaista dobar i pažljiv, ali je bio bezobrazan prema konobaru.“„…Jer mjerom kojom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.“ (Lk 6,38) – Šesti i posljednji razbojnik kojeg je Tezej sreo na putu do Atene zvao se Damast, ali je postao poznat pod nadimkom Prokrust što znači ‘peglač’. Živio je na planini Koridal kroz koju je prolazio put za Atenu. Kad bi sreo nekog putnika, ponudio bi mu da se odmori od puta na njegovom krevetu. Izgleda da je imao dva kreveta, jedan duži a drugi kraći. Nižim osobama je nudio duži krevet a višima kraći. Kad bi putnik zaspao, vezao bi ga za krevet i podešavao prema krevetu: onima koji su bili duži od kreveta otpilio bi noge a niže ljude je ‘peglao’ i rastezao dok ne bi dostigli istu dužinu s krevetom. I danas se izraz ‘Prokrustov krevet’ koristi u situacijama kad se ljude pokušava svesti na jedan obrazac ili model, na samo jedan način razmišljanja ili djelovanja, drugim riječima: kad ih se pokušava na silu oblikovati prema situaciji. – „Peglamo li i mi ljude, jedni druge?“ – Pa svakodnevno. To radimo direktno iz pozicije moći, nadređenog, šefa, gazde, ravnatelja, zapovjednika ovog ili onog; to radimo indirektno, onako „na finjaka“ u braku, među prijateljima, na radnom mjestu, namećemo svoju volju, postavljamo svoja mjerila, guramo ljude u kalupe svojih očekivanja, svojih vrijednosti i svojih interesa.

Prilagođavanje stvarnosti

„Peglamo ljude“ i jedni druge svaki put kad ih prilagođavamo našim mjerama, našem sustavu vrijednosti, kad ocjenjujemo i procjenjujemo polazeći od sebe, od svoje sebičnosti i svojih potreba. Ovaj slikoviti antički govor o Prokrustu „peglaču“ i danas ima svoju poruku; i danas je čovjek „peglač“ svaki put kad nateže ili reže stvarnost dok ne počne odgovarati njegovim vlastitim predodžbama, jer ne može prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Suvremeni Prokrust je kad čovjek, oslanjajući se samo na svoju misao, počne stvarnost oko sebe bezobzirno skraćivati, sasijecati, ukalupljivati da bude primjerena samo njemu, ne obazirući se na cjelinu, ili kad činjenice navlači, isteže da odgovaraju samo njemu, njegovim mjerilima, tada u njemu oživi Prokrust. Vjerujem da često otkrijemo takvoga koji nas želi pošto-poto u nešto uvjeriti, kad nastoji da njegova uvijek bude zadnja, odlučujuća, kad kao veliki brat sve nadzire, svime ravna i upravlja i svemu je lonac i poklopac, jer se on, eto, u sve razumije, a mi i naši stavovi, naše znanje, iskustvo, naše procjene, na kraju krajeva mi sami i naš sustav vrijednosti – to u njihovim očima vrijedi malo ili ništa.

„Pripremljeni kalupi svojih mjerila“

Ne znam koliko smo svjesni, vjerojatno jesmo ali više ne reagiramo, odmahnemo rukom ili slegnemo ramenima, povučemo se u neke svoje ugodne navike, tražimo svoj mali mir – ali je očito da su danas mediji najveći „peglači“ i ljudi i mišljenja i javnog mijenja. Imaju neograničenu moć, oni procjenjuju tko je dobar, tko moralan, tko je kriminalac, tko pravedan, tko demokratičan, tko je fašist, tko nasilnik, a tko žrtva, tko je lopov, a tko nedužan … Oni imaju moć i mogu što god požele, mogu laž učiniti istinom, kad god požele, mogu kao od šale istinu pretvoriti u laž. Nikome ne odgovaraju. Kad se nekoga dohvate pa bio on anđeo s neba, može biti i dobar i pošten i sposoban, i vrijedan i radi za dobro zajednice, kad ga „oni“ dohvate i „prožvaču“, za javnost je on lopov, kriminalac, štetočina … Pogledajmo samo našu mladu Hrvatsku. Medijski gledano: Je li nam ijedna vlada bila dobra? Je li nam ijedan premijer bio dobar? Je li nam ijedan predsjednik bio dobar? – Nema ga tko nije bio u sukobu interesa, tko nije rekao neku krivu riječ, poslao neki privatni e-mail ili imao neku sliku iz mladosti, imao djeda ili pradjeda tamo gdje po njihovom mišljenju nije smio biti; ako zatreba nema nedužnoga, ako zatreba svatko može biti kriv i odgovoran, u sukobu nekog i nečijeg interesa. – Pogledajmo medije: koliko crnila, koliko bjesnila, koliko hajke na one koje se označe kao „lovinu“, koliko spletki, koliko očitih laži, koliko „peglača“ koji i stvarnost i čovjeka rastežu i sakate da ih ubace u pripremljene kalupe svojih mjerila, u svoje „okvire za mržnju“, a sve popraćeno poznatim frazama i licemjernom brigom za pravdu i demokraciju, za opće dobro. Nitko, ali baš nitko tko pokuša učiniti nešto dobro za zajednicu nije dovoljno vrijedan da bi zaslužio poštovanje. Nitko u politici, nitko u javnom životu, nitko u kulturi, nitko u športu, nitko u crkvi! Nitko! Baš nitko! – Nitko ne valja! Svi su zaprljani! Svi su „ispeglani“! Svi smo „ispeglani“! – Zato je puno depresivnih, puno razočaranih, puno ravnodušnih, puno beznadnih jer Hrvatska – poslije ovakvog „peglanja“ – kao da nema budućnost, jer njezinoj sadašnjosti to ne dopušta njezina prošlost.

Dobrota prema drugima

Naravno, ja sam uvijek optimist, vjerujem u dobro i u dobre ljude. Svjestan sam da u svakome od nas ima sebičnosti i potrebe da „peglamo“ druge namećući svoje kalupe i svoje okvire, ali u svakome od nas ima dobrote jer na sliku Dobroga smo stvoreni. Jučer pročitah ovaj stih: „Vidiš li: svijet pun sebe grca – Očiju punih, prazna srca.“  U ovom našem „ispeglanom“svijetu postoji jedna stvar koja je važnija od bilo čega drugoga: briga o drugima i pružanje ruke pomoći onima kojima je potrebna. To je ta nevidljiva snaga dobrote koja je u nama, svatko od sebe može – tamo gdje može – učiniti svijet malo boljim i ljepšim. „Nitko nije slučajno dobar;“  kaže Seneka – „vrlinu treba naučiti.“ A Mark Twain kaže: „Biti dobar je plemenito. Učiti druge da budu dobri je još plemenitije.“

Na letu do Kine, stariji čovjek koji je djelomično paraliziran zbog posljedica moždanog udara dobio je posebno sjedalo u avionu, ali njegova žena nije mogla sjediti do njega. Tijekom ručka, stjuardesa je primijetila da čovjek jedva drži žlicu, i ponudila mu je pomoć. Kleknula je i nahranila ga, a taj čin dobrote je rasplakao čovjeka. Ovakvih sličnih dobrih djela i dobrih ljudi ima posvuda, ima ih i među nama, ne dajmo da nas „peglaju“ govoreći nam svakodnevno kako među nama nitko i ništa ne valja! U nama je dobrota, a za dobrotu se treba odlučiti. „Dobrota u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima stvara dubinu. Dobrota u davanju stvara ljubav.“ (Lao Tse).

Napisao: Vatroslav Vugdelija